16 UNIŠTAVANJE BOSNE: 1992.-l993.Na dan 6. travnja 1992. Europska je zajednica priznala Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. U prethodna dva stoljeća bilo je kratkih trenutaka nazoviautonomije ili polunezavisnosti - uzlet Husein-kapetana 1831. godine, narodna vlada u Sarajevu u srpnju 1878., predaja vlasti baruna Sarkotića Narodnom vijeću u studenom 1918. - ali, istini za volju, Bosna je od 1463. godine prvi put opet bila nezavisna država. Komentatori su se požurili istaknuti da je Bosna i Hercegovina u prethodnih 529 godina pripadala dvjema carevinama, jednoj kraljevini i komunističkoj federativnoj republici. Ustvrdili su da Bosna ne može nikad biti država zato što je sastavljena od tri naroda, i da je povijest pokazala da ona može opstati samo kao dio veće cjeline. Prva od ovih tvrdnji provocirala je pitanje da li samo jednonacionalne države mogu biti sposobne za život. Kad bi bilo tako, onda većina od otprilike 170 država članica Ujedinjenih naroda ne bi bila sposobna za život. Povijest nas ne uči da Bosna mora biti pod vlašću neke veće sile da se ne bi raspala iznutra, nego upravo nešto suprotno: Bosna nije nikad bila ugrožena stvarnim unutarnjim napetostima nego presezanjima većih sila i susjednih država. Povijest Bosne nam pokazuje, ako ostavimo po strani ekonomske sukobe između zemljoposjednika i seljaka, da su "nacionalne" nesnošljivosti u samoj zemlji dosegnule točku međuetničkih nasilja samo kao posljedica pritisaka koji su dolazili izvana. Čak su se i sukobi između zemljoposjednika i seljaka bili znatno - možda i presudno - pojačali zbog međunarodne političke situacije u 19. stoljeću, zbog toga što je uspon poluautonomne Srbije izazvao osjećanje izolacije i izloženosti napadima u bosanskoj muslimanskoj vladajućoj klasi.
Zbog dugotrajnog procesa nacionalističkog nadmetanja između Srbije i Hrvatske, od kraja 19. stoljeća do danas, unutarnja politika Bosne i Hercegovine nije bila onako elastična kao što je mogla biti otkako su bosanski pravoslavci i katolici bili uvjereni da su zapravo Srbi i Hrvati. Pošto su 74 godine živjeli zajedno u istoj državi sa Srbijom i Hrvatskom, nije čudo što su se mnogi pripadnici ovih zajednica u Bosni identificirali s te dvije etničke matice zemlje. Ali kad je jednom Jugoslavije nestalo, sama činjenica zbog koje je bilo teško očuvati Bosnu i Hercegovinu - njeno nacionalno izmiješano pučanstvo - nalagala je da se ona očuva. Ta su dva naroda upravo kaleidoskopski izmiješana, s trećim narodom koji nema matice zemlje
311
kojoj bi se mogao obratiti, tako da bi se svi skupa mogli razdvojiti samo uz strahovito visoku cijenu koja se ne bi mogla ničim opravdati. S druge strane, cijena koju bi obični Bosanci morali platiti da bi mogli živjeti i dalje zajedno u miru, razmjerno je skroman doprinos normalnosti i dobre volje. Većina bi bila sretna da može dati taj doprinos. Ali manjina, koja je djelovala po uputama iz susjedne države, nije to željela; a oni su imali topove.
Dan uoči međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, srpske paravojne formacije ponovile su operaciju koja im se bila izjalovila mjesec dana prije toga. Ovaj put je između 50 i 100 tisuća Bošnjaka svih nacionalnosti izašlo na ulice u znak prosvjeda. U jednom novinskom izvještaju stajalo je, između ostalog: "Jedan je govornik rekao: 'Neka svi srpski šovinisti odu u Srbiju a neka hrvatski šovinisti odu u Hrvatsku! Mi želimo ovdje ostati zajedno. Mi želimo da očuvamo Bosnu kao cjelinu.' Ovaj dirljivi spektakl prekidan je u više navrata rafalima iz automatskog oružja."1 Te mitraljeske salve, međutim, nisu bile prve ratne čarke. Više od tjedan dana puškaralo se i bacale bombe u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova: u Banjoj Luci, Bosanskom Brodu i Mostaru. U prva dva od ovih gradova vatru su, po svemu sudeći, prve otvorile srpske paravojne jedinice, a u Mostaru su benzinsku cisternu blizu vojarne JNA zacijelo digle u zrak hrvatske paravojne postrojbe, ili su to učinili Srbi da dokažu kako je JNA ugrožena.2 Na dan 30. ožujka načelnik generalštaba JNA general Adžić izjavio je, kao što se moglo i očekivati, da je njegova vojska spremna da zaštiti Srbe od "otvorene agresije".3
Ali najzlokobniji događaji zbili su se u prvim danima travnja, kad su Arkanove paravojne formacije stigle u Bijeljinu u sjeveroistočnoj Bosni. Ti dobro naoružani vojnici, koji većinom nisu bili bosanski Srbi nego Srbijanci, bili su nedavno okončali operaciju "čišćenja" u Vukovaru. Neki su od njih potkraj ožujka prebačeni u Banju Luku, gdje su preuzeli vlast u gradu postavljajući zapreke na prometnicama i "krstareći ulicama s višecijevnim bacačima raketa,
1 Prema izvještaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 7. travnja 1992.
2 Prema izvještajima Yigala Chazana, Guardian, 27. ožujka 1992, te Tima Ju-daha i Desse Trevisan, Times, 4. travnja 1992.
3 Prema izvještaju stalnog dopisnika, Daily Telegraph, 30. ožujka 1992. 312
312
AK-47 i automatskim puškama Škorpion".4 Oni su stigli u mirni i pretežito muslimanski gradić Bijeljinu i počeli ga "oslobađati", između ostaloga i glavnu džamiju. Šikanirali su i progonili Muslimane. Člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Fikreta Abdića vratili su silom, uperivši u njega puške, kad je pokušao ući u grad. Na dan 4. travnja javljeno je daje prekinuta opskrba grada vodom i strujom i da po ulicama leže leševi.5 Bilo je očito da su glavni ciljevi bili najprije zaplašiti Muslimane i natjerati ih u bijeg, a onda podjariti srpsko pučanstvo i unovačiti neke od mjesnih mladića u tu bajnu novu okupaciju kako bi Srbi zagospodarili cijelim područjem. Da bi se postigla ta dva cilja, nisu bila potrebna masovna ubojstva; dostajao je i određeni broj umorstava s predumišljajem. U jednom kasnijem izvještaju procijenjeno je da je tom prilikom pobijeno gotovo stotinu Muslimana.6 Događaji u nekoliko sljedećih tjedana pokazali su da je Bijeljina izabrana ponajprije zbog svoje strateške važnosti. Ona se nalazi na ključnom mjestu blizu granice Srbije, od • kojeg se šire dva glavna kraka teritorija koje će zauzeti srbijanske snage: dugačak pojas zemlje u sjevernoj Bosni kojom se Srbija povezala s vojnom bazom u Banjoj Luci, s bosanskom Krajinom i okupiranim područjima Hrvatske, i pojas uz Drinu, na istočnoj strani Bosne, što se proteže uz bosansko-srbijansku granicu (uključujući tu i vitalne točke za linije opskrbe iz Srbije) sve do srpskih područja u istočnoj Hercegovini.7 U idućim danima podvrgnuto je još nekoliko gradova s brojnim muslimanskim pučanstvom u tom istočnom pojasu Bosne istom tretmanu. Uz Arkanove "Tigrove", uključene su u tu akciju i druge srbijanske paravojne jedinice, među njima i "Beli orlovi" Mirka Jovića i Šešeljevi četnici. U nekoliko navrata, primjerice u napadu na Zvornik u drugom tjednu mjeseca travnja, upotrijebljene su i artiljerijske jedinice JNA da granatiraju grad, a
4 Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 149. Ekipa Helsinki Watcha koja je susrela te revolvcrašc poslije je našla lokalnog zapovjednika Unprofora u hotelu Bosna. On im je rekao da ne zna da je grad odsječen od svijeta barikadama na cestama, ali da to ionako nema nikakve veze s njim.
5 Prema izvještaju Tima Judaha i Dcsse Trevisan, Times, 4. travnja 1992.
6 Prema izvještaju Anne McElvoy, Times, 20. travnja 1992.
7 Vidi analizu događaja kod Mazower, War in Bosnia, str. 10-11.
313
zatim, kad se grad predao, ušle su u njega paravojne formacije da se obračunaju s pučanstvom. Psihologija terora kojom su se služili komandanti tih jedinica nije imala za cilj samo da natjera Muslimane u bijeg - premda su i u tome bili vrlo uspješni, pa se računa da je do kraja travnja 95 posto Muslimana iz Zvornika, Višegrada i Foče napustilo svoje kuće.8 Isto je toliko važan dio psihološke operacije bio u tome da se lokalni Srbi uvjere kako se moraju "braniti" od svojih susjeda Muslimana. Dakako da je teren bio pripravljen emisijama Radio-televizije Beograd, koje su upozoravale Srbe na opasnost od ustaških pogroma i fundamentalističkog džihada. A kako su se u prethodnih devet mjeseci nagledali u informativnim TV emisijama slika mrtvih tijela i popaljenih sela u Hrvatskoj, prosječne srpske seljake i građane bilo je vrlo lako uvjeriti da su doista ugroženi. Trebalo je dodati samo još nekoliko lokalnih pojedinosti da bi se slika zaokružila. Jezoviti novinski izvještaj iz Foče dopisnika Reu-tersa Andreja Gustinčiča najbolje pokazuje kako se to radilo:
"Vidiš li ono polje?" pita me jedna Srpkinja pokazujući mi na zeleni obronak uz rijeku Drinu. " Tamo je trebalo da počne džihad. Foča je trebalo da bude nova Meka. Sastavili su spiskove Srba koje je trebalo pobiti", kaže mi ta žena ponavljajući ono u što vjeruju ovdje svi građani i naoružani ljudi. "I moja dva sina su bila na tom spisku da ih zakolju ko svinje. Ja sam bila na spisku za silovanje." Nitko od njih nije vidio te popise, ali to ne priječi nikoga da slijepo vjeruje u njih.9
Mnogo je nevjerojatnije da je u takve priče vjerovao i komandant JNA za istočnu Bosnu pukovnik Milan Jovanović. Dok su njegovi vojnici tjerali Muslimane iz njihovih kuća u Višegradu, on je britanskom novinaru izjavio da je on još uvijek na jugoslavenskom tlu, i nadodao: "Ovdje su se pobunili Muslimani. To se već dugo spremalo a bilo je uglavnom upereno protiv Srba."10 Međutim, bilo je očito da se već vrlo dugo spremala upravo ova zajednička operacija regularnih i paravojnih jedinica. Ili, kako je napisao jedan od
8 Ibid., slit. 13.
9 Navedeno u knjizi Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 166.
10 Prema izvještaju Philipa Sherwella, Daily Telegraph, 16. travnja 1992.
314
vodećih analitičara: "S obzirom na brzinu kojom su te operacije izvedene, i na visoku razinu koordinacije koju su otkrile, jasno je da nisu spontano izvršene"." Koristeći se prednostima iznenađenja i apsolutne superiornosti, JNA i njeni paravojni pomoćnici zauzeli su u prvih pet-šest tjedana područje koje je obuhvaćalo više od 60 posto ukupnog teritorija Bosne i Hercegovine.
Na nekoliko područja pridružile su se tim operacijama i lokalne srpske postrojbe iz "srpskih autonomnih oblasti". Ali posve je jasno daje te prostore uglavnom osvojila JNA (čiji su avioni bombardirali gradove Kupres, Doboj i Tuzlu) prema uputama iz Beograda, i para-vojne jedinice iz Srbije. Drugim riječima, premda su neki od vojnika u JNA bili bosanski Srbi, i premda je JNA surađivala s pobunjenim Srbima na nekim područjima, to je bila uglavnom invazija na Bosnu i Hercegovinu, planirana i dirigirana iz Srbije. U prvim tjednima te invazije, Milosevic i komandanti JNA iznosili su najčešće u svojim službenim priopćenjima dvije tvrdnje, obje lažne: prvo, da JNA samo nastoji održati mir razdvajajući lokalne sukobljene snage, i drugo, da nikakve jedinice iz Srbije ne prelaze u Bosnu i Hercegovinu.12 Ne samo što su paravojne formacije prelazile iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu nego je i JNA, kako reče jedan očevidac s tamošnje granice: "nanizala velik^broj ljudi, topova i tenkova na cesti koja iz Srbije vodi u Bosnu".13
Međutim, 27. travnja predsjednik Milosevic i crnogorska vlada proglasili su novu saveznu državu Jugoslaviju koja će se sastojati samo od njihove dvije republike. Time je JNA u Bosni i Hercegovini dovedena u nezgodan položaj jer nije mogla više tvrditi čak ni da održava mir na jugoslavenskom tlu. Na početku svibnja Milosevic najavljuje da će povući iz Bosne i Hercegovine sve one vojnike koji su državljani nove, dvorepubličke Jugoslavije, a da će bosanski Srbi u JNA biti prebačeni, zajedno sa svom vojnom opremom i zalihama, u takozvanu Republiku Srpsku i stavljeni pod komandu generala Ratka Mladića. Bilo je jasno da je na taj položaj Mladića
11 Gow, "One Year of War", str. 8.
12 Vidi primjerice izvještaje lana Traynora, Guardian, 17. travnja 1992, i Anne McElvoy, Times, 20. travnja 1992.
13 Prema izvještaju Philipa Shenvella, Daily Telegraph, 16. travnja 1992.
315
postavio sam Milosevic i daje sva ta promjena bila uglavnom kozmetička operacija. Nitko od stranih promatrača nije imao prilike provjeriti jesu li doista svi vojnici iz Srbije i Crne Gore napustili Bosnu i Hercegovinu. Na dan 20. svibnja službeno je objavljeno da ih je otišlo 14 000, ali to bi značilo da ih je ostalo još najmanje 80 000.'4 Kad se čitaju iskazi žrtava ratnih zločina iz kasnijeg razdoblja iste godine, često se u njima spominju i vojnici iz Srbije i Crne Gore. Nemoguće je povjerovati da se vojska koja se borila u Bosni i Hercegovini od kraja svibnja pa nadalje sastojala isključivo od bosanskih Srba. Za one vojnike koji su doista bili iz Bosne i Hercegovine nije se ništa bitno promijenilo, jer su se borili istim oružjem JNA, redovito primali zalihe municije, hrane i goriva iz Srbije, surađivali u operacijama s paravojnim jedinicama iz Srbije i držali se iste opće strategije koju je odredio srbijanski voda. Tek je nakon 11 mjeseci, kad se general Mladić nije složio s Miloševi-ćem da se prihvati Vance-Owenov plan, prvi put došlo do razmimo-ilaženja između strategije vodstva vojske "bosanskih Srba" i politike Beograda.
Pa ipak je ta kozmetička operacija postigla željeni učinak. Uskoro su istaknuti zapadni političari, recimo britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, ustvrdili da se u Bosni i Hercegovini vodi "građanski rat". Glasoviti bivši urednik Timesa objavio je niz članaka u kojima je borbe u Bosni i Hercegovini okrstio "tipičnim građanskim ratom". BBC je neprestano sve strane u sukobu, pa i bosansku vladu, naizvao "zaraćenim frakcijama", a sam je rat proglasio "slomom reda i zakona". (Jednom prigodom potkraj travnja 1992, kad su srpske paravojne jedinice otele šest kamiona humanitarne pomoći Ujedinjenih naroda, BBC je javio da su "napori da se dostavi pomoć izbjeglicama ometeni slomom reda i zakona". Ovo je valjda prvi put u povijesti da su kamioni oteti slomom reda i zakona.)15 U Velikoj Britaniji postojao je još jedan dodatni razlog neshvaćanju što se događa u Bosni i Hercegovini, a to je što je u tim bitnim prvim danima mjeseca travnja 1992. u toj zemlji bila u jeku kampanja za opće izbore. Malo je komentatora, a kamoli poli-
14 Mazower, War in Bosnia, str. 15.
15 Vidi moj citat ovoga izvještaja u Spectatoru, 2. svibnja 1992.
316
tičara, moglo posvetiti koliko-toliko pažnje onome što se zbiva u Bosni i Hercegovini. U vrijeme kad su se prenuli i opazili da se ondje vodi rat, vidjeli su samo stanovit broj podjednako krvoločnih ratnika kako se bore jedni protiv drugih iz podjednako nerazumljivih razloga. U SAD su predsjednički izbori bili tek za sedam mjeseci, ali se Bushova administracija već pribojavala preuzimanja bilo kakvih političkih obveza prema Bosni koje bi joj mogle nauditi na izborima, pa je drage volje prihvatila čudnovato posesivan stav čelnika Europske zajednice koji su od samog početka rata u Jugoslaviji tvrdili da je to "europski problem".
Iako su u prvi mah bile potpuno nespremne za borbu, lokalne jedinice "općenarodne obrane", u kojima je bilo možda svega oko 3500 naoružanih ljudi, pokušale su u mjesecu travnju pružiti bar kakav-takav otpor. Međutim, u toj prvoj fazi najviše su se tom srpskom spoju invazije i pobune oduprli Hrvati. U zapadnoj Hercegovini Hrvati su se koliko-toliko pripremili, a pridružile su im se i paravojne postrojbe iz Hrvatske zvane HOS. Te su se postrojbe bile službeno udružile s Hrvatskom vojskom 1991. i 1992. u ratu u Hrvatskoj, a kad je taj rat bio već pri kraju, mnogi su se od njihovih pripadnika prebacili u Hercegovinu kako bi izmakli nadzoru Hrvatske vojske. U travnju 1992. njih je bilo oko 5000 od ukupno 15 000 hrvatskih boraca na tom području. Sami su Hercegovci bili okupljeni u "Hrvatskom vijeću obrane" (HVO). Potkraj svibnja Hrvati su prešli u protuofenzivu i, nakon više od mjesec dana borbi, uspjeli potisnuti snage JNA iz Mostara i okolice. U tome im je pomoglo 15 000 pripadnika regularne Hrvatske vojske koji su imali i nešto tenkova i topova. Na dan 16. lipnja predsjednici Izetbegović i Tuđman potpisali su i formalni vojni savez između svoje dvije zemlje, kojim je legalizirano sudjelovanje u ratu i Hrvatske vojske i lokalnih snaga HVO.16 I u nekim dijelovima sjeverne Bosne, napose u Posavini blizu hrvatske granice, hrvatske su snage zaustavile srpsko nadiranje, a mjestimice su uspjele i odbaciti neprijatelja.
16 O svim pojedinostima o vojnim snagama vidi Oow, "One Year of War", str. 8-9; o ugovoru od 16. lipnja vidi knjigu koju priređuju Daniel Bethlehem i Mare Weiler, The Yugoslav Crisis in International Law (Cambridge 1993. ili 1994).
317
Političke namjere vodstva Hrvatske i bosanskih Hrvata izazvale su ipak stanovite sumnje. Tjednima su nudili Izetbegoviću proglašenje konfederacije između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. On je to uporno odbijao, bilo zato što se bojao da bi na taj način najposlije neka Velika Hrvatska progutala Bosnu i Hercegovinu ili zato što je mislio da bi takvim potezom dao kakvo-takvo opravdanje srpskim tvrdnjama. Čini se da mu je misao vodilja bila da njegova vlada mora zastupati Srbe koliko i Muslimane i Hrvate, pa je tako za sve vrijeme rata zadržao u vladi i srpske ministre. Njegova nastojanja da bude u tom pogledu nepristran iritirala su Hrvate, koji su u to vrijeme imali jasnije vojno-strateške ciljeve. Povrijedio ih je i time što je za vrhovnog zapovjednika imenovao jednog od malobrojnih Muslimana koji su postigli viši čin u JNA - Sefera Halilovića, koji je zapovijedao jedinicama JNA što su bile napale Hrvatsku. U lipnju i srpnju voda HDZ-a Mate Boban nastojao je svim silama nagovoriti Izetbegovića da pristane na konfederaciju, bilo tako da mu je prijetio da će povući svoje snage ili da će spriječiti dostavu oružja Muslimanima. Na početku srpnja Boban je proglasio "Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu", neku vrstu hrvatske autonomne oblasti u kojoj je uveden u optjecaj hrvatski novac i u kojem se vila hrvatska zastava. Poslije je jedan od Bobanovih savjetnika službeno izjavio da je to samo privremena mjera i da će cijelo to područje na kraju opet biti "integralni dio Bosne i Hercegovine".17
Može se predmnijevati da je sam Boban uistinu želio da se to područje pripoji Hrvatskoj, ali predsjednik Tuđman i dalje se u svojim službenim izjavama zauzimao za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Neki od Tudmanovih najbližih suradnika, poglavito ministar obrane Gojko Šušak, rodom iz Hercegovine, bili su za to da se Bosna i Hercegovina raskomada, ali mnogi drugi ministri, i većina oporbenih stranaka u Hrvatskoj, bili su protiv toga. Vjerojatno bi bilo najpoštenije kazati da se Tuđman u ovoj prigodi ponio kao racionalan oportunist. Da mu je vanjski svijet dao jasno na znanje da neće
17 O svim pojedinostima vidi Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 43-45, i šapirografiranu izjavu "Why the Croatian Community of Herzeg-Bosna was founded", koju je dao Vlado Pogarčić, savjetnik Mate Bobana za vanjske poslove, u lipnju ili srpnju 1993.
318
dopustiti poraz i komadanje Bosne i Hercegovine, vjerojatno bi se on toga i držao. Ali, ako je svijet bio spreman dopustiti Srbima da prigrabe i zadrže velik dio bosanskohercegovačkog teritorija, onda je i on želio da se domogne svoga dijela kolača. U ovom slučaju, vanjski svijet nije mu dao jasno do znanja da će dopustiti komadanje Bosne i Hercegovine. Istodobno je bilo sasvim nejasno što svijet misli o budućnosti teritorija koje su Srbi okupirali u Hrvatskoj, poduzimajući niz samo privremenih mjera kojima je svrha bila da se produži mandat Ujedinjenih naroda na tim područjima. To je bio još jedan razlog više za Tudmanovu želju da se domogne što više aduta za pogađanje oko Bosne i Hercegovine.
Reakcije međunarodne zajednice bile su općenito konfuzne ili negativne. Kad su u Bosni i Hercegovini započele borbe, Ujedinjeni su narodi tek osnivali svoj stožer u Sarajevu i baze u nekim gradovima na sjeveru Bosne da bi mogli nadzirati održavanje mira u Hrvatskoj. Na početku svibnja glavni tajnik UN Boutros Boutros-Ghali isključio je uporabu snaga UN za održavanje mira u Bosni i Hercegovini, pa se do 16. svibnja većina njihovih jedinica već bila povukla iz Sarajeva. Nakon dva tjedna Boutros-Ghali izdao je priopćenje u kojem je ponovio ono bitno što je tvrdila Miloševićeva propaganda, a to je da su srpska vojska i paravojne formacije u Bosni i Hercegovini "samostalne" i da nemaju veze s Beogradom. Svrha je Boutros--Ghalijeva priopćenja bila da se ne nametnu sankcije Srbiji - što je bila mjera koju je predlagala američka vlada, a protivili joj se Britanci i Francuzi, koji su željeli da se Miloševiću pruži "još jedna šansa da se zaustavi nasilje u Bosni".18 (Sankcije su stvarno nametnute Srbiji 30. svibnja, ali nisu mnogo naudile ratnoj aktivnosti Srbije, jer su nafta i druga roba potajno dopremani kopnenim putem iz Grčke i Dunavom iz Rusije i Ukrajine.)
Osnovna je pogreška zapadnih političara bila u tome što su oni pratili samo simptome rata, a nisu nastojali otkriti njegove uzroke. Reklo bi se da nisu htjeli čak ni shvatiti narav Miloševićevih planova. Uporno su i dalje tretirali taj rat kao bitno vojni problem, a ne politički. Odgovornost ili krivnju određivali su jednostavno tako
17 Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 150-153.
319
što su upirali prstom u ljude koji pucaju, a kako su sad dvije strane pucale jedna na drugu, krivnju su svaljivali na obje strane. "Svi su krivi za ono što se zbiva u Bosni i Hercegovini," ustvrdio je tako pregovarač Europske zajednice lord Carrington u jednoj od svojih izjava u kojima je najbolje otkrio svoje neshvaćanje problema, "i čim uspijemo ostvariti prekid vatre, neće više biti potrebno nikoga kriviti."19 Fiksacija na prekide vatre - kojih je, po nekim računima, bilo više od stotinu, dogovorenih i prekršenih, do kraja te godine - postala je najrječitiji simptom tog pomanjkanja političkog razumijevanja.
Kako je Zapad gledao na rat kao prvenstveno vojni problem -izazvan nečim što se nazivalo "nasiljem" koje je "izbilo" s "obje strane" - svi su napori bili usmjereni na "smanjivanje borbenih aktivnosti". Odatle i najveći doprinos Zapada uništenju Bosne: odbijanje da se ukine embargo na uvoz oružja bosanskoj vladi. Taj su embargo bili uveli Ujedinjeni narodi u rujnu 1991. protiv čitave Jugoslavije, koja je u to vrijeme, u formalnom smislu, bila još jedinstvena zemlja. Premda su sami Ujedinjeni narodi priznali Bosnu i Hercegovinu i primili je u svoje redove kao zemlju-članicu, zasebnu i odvojenu od Jugoslavije, 22. svibnja 1992., nisu ukinuli embargo, kao da se ništa nije promijenilo. Dakako da se embargo odnosio i na Srbiju, samo što je Srbija zadržala najveći dio zaliha oružja i opreme bivše JNA, a posjedovala je i veliku vojnu industriju. (Neke od ključnih tvornica oružja u Bosni nalazile su se na srpskim područjima, primjerice tvornica topovskih granata u Vogošći kraj Sarajeva, koju su srpske snage prigrabile na samom početku rata.) Osim toga, JNA je kupila još 14 000 tona oružja na Bliskom istoku upravo prije nego što je 1991. stupio na snagu embargo na uvoz oružja.20 Srpski su se vojni komandanti ponekad hvalili kako imaju toliko oružja i municije da bi mogli ratovati u Bosni i Hercegovini još šest-sedam godina. Embargo nije uopće imao zbiljskog utjecaja na njihove vojne kapacitete. Ali za bosanske oružane snage embargo je u krajnjoj liniji bio ravan smrtnoj osudi.
Male količine oružja ipak su stizale do Bosanaca, uglavnom preko Hrvatske, usprkos blokadi hrvatske obale koju od srpnja 1992. pro-
18 Vidi moj izvještaj u Speclatoru, 2. svibnja 1992. Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 159.
320
vode flotile NATO-a. Nekoliko tvornica oružja ostalo je i na područjima pod vlašću bosanske vlade i nešto se oružja proizvodilo u njima, usprkos nedostatku sirovina. Gdjekad bi i oružane snage bosanske vlade zarobile nešto vojnog materijala od srpske vojske. U najspektakularnijoj od takvih operacija, u svibnju, sjeverno od Tuzle zarobljena je čitava jedna kolona oklopnih vozila. Bosancima je oduvijek najviše nedostajalo teških oklopnih vozila, topova i protutenkovskog oružja. U rujnu se računalo da posjeduju svega dva tenka i dva oklopna transportera (APC), dok je srpska vojska u Bosni i Hercegovini imala 300 tenkova, 200 oklopnih transportera, 800 topova i 40 borbenih aviona.21 Poslije, u lipnju 1993., procijenjeno je da su Bosanci u međuvremenu zarobili oko 40 tenkova i 30 oklopnih transportera, kao i veći broj lakih topova. Istodobno se smatralo da hrvatske snage posjeduju otprilike 50 tenkova i više od 100 topova.22
Pa ipak, usprkos ovom izrazito neravnopravnom odnosu snaga, i usprkos neprekidnom dotoku goriva i zaliha srpskim jedinicama, povijest rata 1992. godine obilježena je uglavnom stagnacijom od onog trenutka kad su se hrvatske i bosanske snage organizirale kako treba, potkraj svibnja 1992. U idućih devet mjeseci srpske su snage mahom zadržane na svojim položajima, a na nekim su područjima čak i potisnute: poglavito u Hercegovini u svibnju i lipnju, oko Go-ražda u kolovozu, oko "koridora" kod Brčkoga u sjeveroistočnoj Bosni na mahove cijele te jeseni i u nekim dijelovima doline Drine u istočnoj Bosni u siječnju 1993. Postojala je razlika u taktici dviju strana, a ona je izražavala razliku i u psihologiji i motivaciji. Glavna je taktika srpske strane bila ona ista koja je primijenjena i u Hrvatskoj: držati se na pristojnoj udaljenosti i pripremati pješački napad granatiranjem tjedne i tjedne, pa i mjesece i mjesece. Mnogi od regruta koji su služili u toj bivšoj jugoslavenskoj armiji nisu bili onoliko motivirani da napadaju muslimanske i hrvatske kuće koliko su vlasnici tih kuća bili motivirani da ih brane.23 Da je bosanska
21 US Congressional Record, 30. rujna 1992.
22 Gow, "One Year of War", str. 2-3.
23 Kako se rat razvijao, dakako da je bilo sve više slučajeva da su i Muslimani i Hrvati razarali srpske kuće, ali je i dalje ostao velik nerazmjer, i u strategiji i u taktici.
321
vlada mogla ostvariti normalno pravo svake države da nabavi oružje za obranu svoga naroda, sva je prilika da bi Srbi bili potisnuti s mnogih zauzetih područja u Bosni i Hercegovini, pa ako njihovi vode i ne bi doživjeli totalni poraz, barem bi doživjeli toliko neuspjeha da bi shvatili kako se neće dokopati svih teritorija koje su kanili osvojiti. Možda bi tada rat završio za četiri do šest mjeseci. Ali to se nije dogodilo zato što su se isporuci oružja bosanskoj vladi oštro usprotivili takvi državnici kao što je Douglas Kurd, koji je tvrdio da bi se dopuštenjem da se Bosanci uspješnije sami brane "samo produljili ratni sukobi".
Prvi znak moguće promjene u politici Zapada javio se na početku kolovoza 1992., kad su se neki novinari i jedna televizijska ekipa uspjeli probiti do srpskih koncentracionih logora u sjevernoj Bosni. Tada su prvi put obični birači na Zapadu - i političari - vidjeli svojim očima nevjerojatne dokaze onoga stoje snašlo velik dio muslimanskog pučanstva u tim krajevima. Za te su činjenice znali, ili su morali znati, Ujedinjeni narodi i vlade na Zapadu, jer su predstavnici UN u obližnjim područjima u Hrvatskoj često izvještavali o tim logorima u protekla dva mjeseca, a u izvještaju Međunarodnog društva za ljudska prava od 29. svibnja navedeni su mnogi primjeri kako su muslimanski civili pohvatani i pozatvarani po školama i drugim centrima, a u nekim slučajevima i pobijeni.24 Na početku lipnja bosanska je vlada objavila popis od 94 mjesta za koja se znalo da Srbi u njima imaju svoje zatvore i koncentracione logore, zajedno s procjenom broja ljudi pobijenih do tada u njima - 9300 osoba.25 Dakako da to nipošto nije bio ukupan broj ubijenih civila. Osim žrtava granatiranja i bombardiranja, bilo je mnogo civila koji su pohvatani i pobijeni po selima i gradovima diljem Bosne i Hercegovine. U jednom posebno dobro dokumentiranom slučaju, u muslimanskom selu Zaklopači, pripadnici srpskih paravojnih jedinica "likvidirali su po kratkom postupku" 16. svibnja 1992. najmanje 83 seljaka -gotovo sve muškarce iz sela. Evo jednog tipičnog iskaza svjedoka:
24 Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 168-169; ISHR (British Section), Human Rights and Serbia (šapirografirani izvještaj, 1992).
25 Ured za informacije bosanske vlade, "List of Concentration Camps and Prisons at the Territory of the Republic of Bosnia and Hercegovina" (šapirografirano).
322
Moj šurjak Haso Hodžić stajao je vani pred kućom kad su došli četnici. Odmah su mu počeli dovikivati daje ustaša. Moj je šurjak pošao prema njima a oni su mu rekli neka im preda oružje. On im je rekao da nema nikakvog oružja, ali da mu mogu uzeti krave. Tada je jedan od četnika otvorio vatru i ubio ga.26
U nekim mjestima navlas su pobijeni školovani Muslimani i uglednici lokalnih zajednica: nastavnici, liječnici, odvjetnici. Podrobni izvještaji koji su se pojavili poslije, te iste godine, pokazali su da se i u nekim logorima sustavno ubijalo. A ima i nekoliko temeljito dokumentiranih izvještaja o ženama koje su držali u posebnim zgradama radi sustavnog silovanja.27
Na slike izmoždenih logoraša političari na Zapadu reagirali su izrazima ogorčenja i zabrinutosti. Pišući u novinama kao nezavisan komentator, lord Owen je zatražio zračne napade protiv srpskih snaga. Na sve ovakve pozive na intervenciju, Douglas Hurd je odgovorio izjavom: "Bilo bi više nego dovoljno opravdanja za akciju. Kad bismo vjerovali da bismo u nekoliko dana odlučne vojne akcije dokrajčili ljudske patnje, nitko ne bi imao ništa protiv toga."28 Tu je on prvi put priznao načelni stav da bi bilo dobro "povećati količine borbi" u kratkom roku da bi se borbe dokrajčile na dulji rok. Ali se i dalje odlučno protivio ideji da se to načelo primijeni u praksi, da se bosanskoj vladi dopusti da se brani svojim snagama i osiguravanjem pomoći u oružju. A kako je još uvijek, poput većine državnika na Zapadu, gledao na ratne sukobe kao na građanski rat ("u tom ratu nema linije fronte... selo se bori protiv sela"), razumljivo je da
26 Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 50-55. Tad se već naziv "četnici" općenito rabio za sve srpske paravojnc jedinice.
27 Vidi izvještaje Tadeusza Mazovicckog "Médecins sans frontières" i "Amm-ncsty International" sakupljene u Bouchet, ur., Le Livre noir. O detaljnom i potresnom svjedočanstvu jedne žene koja je bila zatočena u logoru za silovanje u Foči vidi izvještaj Victorije Clark, Observer, 21. veljače 1993. Neki komentatori osporavaju autentičnost podataka o organiziranom silovanju. Bosanska je vlada prikupila pojedinosti o 13 000 silovanih žena; misija EZ procijenila u siječnju 1993. daje bilo otprilike 20 000 takvih slučajeva (ibid., str. 460). Jasno je svakako daje silovanje u mnogim mjestima bilo sastavni dio opće politike srpskih vojnih snaga prema civilnom pučanstvu, te da nisu bili posrijedi samo pojedinačni akti nediscipliniranih vojnika.
28 Napis Douglasa Hurda, Mail on Sunday, 9. kolovoza 1992.
323
nije bio sklon da britanske postrojbe interveniraju na kopnu - što bosanska vlada nije, uostalom, ni tražila od njega.
Budući da je Velika Britanija trenutno predsjedala Europskom zajednicom, upravo je nju zapalo da sazove zajedničku konferenciju EZ i UN o stanju u bivšoj Jugoslaviji. Konferencija je održana u Londonu u posljednjem tjednu mjeseca kolovoza. Na njoj je još više došla do izražaja nemoć Zapada. John Major uspio je izmamiti svečano obećanje od srpskih voda da će prestati opsjedati bosanske gradove i da će predati teško oružje pod nadzor UN. Poslije se pokazalo da su Srbi riječ "nadzor" shvatili u njenu izvornom, etimološkom smislu: predstavnici UN smjeli su svakog dana gledati teške topove poviše Sarajeva kako tuku po gradu. Medu drugim mjerama dogovorenim na konferenciji bio je i pojačani nadzor nad provođenjem sankcija protiv Srbije na Dunavu (iako još nije bilo drugog načina da se zaustave natovarane teglenice osim dovikivanjem na megafon), proglašenje zabrane letova borbenih aviona nad Bosnom i Hercegovinom (iako nije predviđeno kako će se ta mjera provoditi) i imenovanje ratobornog lorda Owena na mjesto lorda Carringtona kao pregovarača EZ (lord Owen je smjesta odustao od zahtjeva za vojnom akcijom i počeo tretirati Srbe u pregovorima kao ravnopravnu stranu, s jednako valjanim argumentima).
Međunarodna je zajednica još jednom propustila razmotriti osnovne uzroke sukoba. Sad je težište prebacila na dvije različite stvari: vojna rješenja (tj. primirje) za vojne probleme, a humanitarna rješenja za humanitarne probleme. Premda je izraz "etničko čišćenje" bio već u općoj uporabi, i dalje je prevladavalo mišljenje da je bitni problem vojni, a da je bježanje progonjenog i teroriziranog pučanstva samo popratna pojava ratnih sukoba. Stoga je masovno bježanje proglašeno humanitarnim problemom koji će se "riješiti" tako da se izbjeglice smjeste u izbjegličke logore izvan Bosne i Hercegovine. Još uvijek nije bilo posve jasno da etničko čišćenje nije bilo samo popratna ratna pojava. To je zapravo bio glavni dio čitavog političkog plana koji je trebalo ostvariti ratnim sredstvima, naime stvaranje homogenih srpskih područja koja će se na kraju moći pripojiti drugim srpskim područjima, pa i samoj Srbiji, kako bi se stvorila Velika Srbija.
Humanitarna pomoć prikupljena u vanjskom svijetu nedvojbeno je spasila mnoge živote. Ipak, imala je i neke neželjene posljedice
324
koje su se mogle predvidjeti: lokalne jedinice tretirale su ih kao svoje linije opskrbe pa su redovito oduzimale po četvrtinu tovara robe koja se prevozila preko njihova područja, a iskamčivale su i velike svote novca.29 Privatnim i javnim humanitarnim agencijama, koje su ulagale velike napore da dostave hranu i lijekove u Bosnu i Hercegovinu u drugoj polovici 1992. godine, pridružio se i veći broj jedinica Unprofora (do kraja godine bilo je već gotovo 8000 ljudi), čija uloga nije bila jasna, osim da štite humanitarne konvoje. Međutim, politička posljedica dovođenja u Bosnu i Hercegovinu tih malobrojnih zaštitnih snaga UN naoružanih lakim oružjem, bila je ta da su one mogle lako poslužiti kao taoci. Stoga su vlade zapadnih zemalja bile vrlo nesklone usvojiti bilo kakvu politiku kojom bi mogle izazvati Srbe na odmazdu protiv tih svojih slabo zaštićenih jedinica. U prosincu je Velika Britanija, koja je pripomogla da se uvede teoretska zabrana letenja preko Bosne i Hercegovine, bila u Ujedinjenim narodima protiv provođenja te zabrane u praksi, jer se bojala onoga što bi se moglo dogoditi britanskim vojnicima u Bosni kad bi britanski lovci srušili koji srpski avion.30
Potkraj listopada 1992. pregovarači EZ i UN lord Owen i Cyrus Vance podastrijeli su prvi detaljni prijedlog političkog rješenja. Do tog su "rješenja" došli uzimajući u obzir zahtjeve Srba, Hrvata i Muslimana i nastojeći pronaći neku točku na sredokraći između njih. Na kraju su Srbima ponudili toliko da su Muslimani zaključili da bi Srbi time bili nagrađeni za svoje akcije, a Srbi su zaključili da bi mogli dobiti još više ako nastave sa svojim akcijama. Prema tom planu, koji je u osnovi bio djelo finskog diplomata Marttija Ahtisaarija, Bosna i Hercegovina bi bila podijeljena na niz "autonomnih provincija" ili kantona koji bi imali gotovo sve funkcije državne vlasti, uključujući i vođenje politike. Saveznoj vladi Bosne i Hercegovine preostali bi samo resori narodne obrane i vanjskih poslova. Srbi su se i dalje tomu planu protivili pa kad je plan objav-
29 U izvještaju Thomasa O'Bricna američkoj humanitarnoj agenciji AID u siječnju 1993. tvrdi se da je... srpskim vojnim zapovjednicima predano 23 posto od ukupne količine humanitarne pomoći UN" (Sharp, Bankrupt in the Balkans, str. 14).
30 Zona zabranjenih letova dogovorena je u načelu u kolovozu 1992, a Ujedinjeni narodi proglasili su je tek u listopadu; mjere provođenja te odluke obavljene su napokon u travnju 1993, ali se ta zabrana i dalje rutinski kršila.
325
Ijen u svojoj konačnoj verziji u Ženevi u siječnju 1993., saveznoj je vladi u njemu oduzet čak i resor narodne obrane.31
Dobre strane Vance-Owenova plana bile su zahtjev da se izbjeglicama dopusti povratak kućama u čitavoj Bosni i Hercegovini, i uvjet da srpski kantoni ne budu povezani na taj način da se mogu danas-sutra lako svi skupa pripojiti Srbiji. Na žalost, oba ta vrijedna načela bila su u izravnom protuslovlju s ostatkom plana, pa i sa stvarnošću. U planu su bile kantonima zajamčene sve zakonodavne, pravosudne i izvršne ovlasti (među njima i vođenje samostalne politike), tako da je bilo teško vjerovati da bi se muslimanske izbjeglice mogle bez opasnosti vratiti u kantone pod srpskom vlašću.32 A u zbilji su područja pod srpskom vlašću bila već međusobno povezana, i srpski vojni zapovjednici ne bi se nipošto odrekli tih linija koje su bile ključni element u njihovim planovima.
Ali pokazalo se da je jedna značajka Vance-Owenova plana, kako je bio izložen, ne samo neizvediva nego i neobično štetna. U siječanjskoj verziji, za razliku od prvobitne verzije predočene u listopadu, kantoni su na zemljovidu dobili "etničke" označnice, a istodobno je stvoren dojam da te granice nisu još konačne. To je izazvalo učinak koji se mogao predvidjeti, a to je da iznova potakne jagmu za teritorije. Najgore je od svega bilo to stoje potaknulo nadmetanje između hrvatskih i muslimanskih snaga za neke dijelove srednje Bosne, gdje je živjelo izmiješano muslimansko i hrvatsko pučanstvo. Nakon embarga na uvoz oružja, ovo je bio drugi veliki doprinos Zapada uništenju Bosne i Hercegovine, jer je izazvalo pravi građanski rat i razbilo hrvatsko-muslimanski savez koji je bio jedina učinkovita barijera srpskom nadiranju.
Vidjeli smo već daje bilo napetosti između vodstava Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. U rujnu 1992. doznalo se da je hrvatski voda Mate Boban zapovjedio postrojbama HVO-a da prestanu pomagati armiji Bosne i Hercegovine u njenim nastojanjima da probije blokadu Sarajeva.33 U listopadu je došlo do sukoba iz-
31 Sharp, Bankrupt in the Balkans, str. 16-17; Hayden, "Partition of Bosnia", str. 9-10.
32 Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, "Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina" (šapirografirano), član l. i II.
33 Prema izvještaju objavljenom u East European Reporteru, sv. 5, br. 6 (studeni--prosinac 1992), str. 64.
326
medu muslimanskih i hrvatskih lokalnih jedinica u Travniku i Prozoru, i do ogorčenih međusobnih optužbi zbog pada Jajea u srpske ruke. Ipak, još nije bilo okršaja većih razmjera medu njima i opći vojni savez bio je i dalje na snazi. Situacija se malo-pomalo pogoršavala pod utjecajem Vance-Owenova plana na početku 1993. godine. U veljači su pripadnici HVO-a opkolili muslimanske snage u Gornjem Vakufu, a na području između Viteza i Kiseljaka (u osporavanoj zoni na zemljovidu Vance-Owenova plana) i muslimanske i hrvatske lokalne jedinice provodile su nešto što je u jednom izvještaju nazvano "etničkim čišćenjem na svoju ruku."34 Na početku travnja izbile su teške borbe između Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni, na području između Travnika, Viteza i Zenice.35 Specijalni izvjestitelj UN za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki podnio je sljedećeg mjeseca izvještaj u kojem je jasno upozorio da Vance-Owenov plan potiče etničko čišćenje, ali tada je već bilo kasno.36
Posljedice embarga na uvoz oružja i Vance-Owenov plan zajedno fatalno su oslabili vojni otpor koji se do tada pružao Srbima. Još u siječnju 1993. javljalo se kako su srpske snage odbačene na više područja, napose u kraju oko Bratunca u dolini Drine.37 Međutim, pomanjkanje streljiva ozbiljno je ugrožavalo bosanske obrambene snage, pa su u prvim mjesecima 1993. srpske snage prešle u napad na nekoliko muslimanskih enklava koje su se još održale u istočnoj Bosni na području što su ga osvojili Srbi. Usprkos nekim inicijativama zapovjednika zaštitnih snaga UN generala Morillona, o kojima se uvelike pisalo, i akcijama američkih vojnih zrakoplova koji su bacali pomoć pučanstvu s pomoću padobrana, te enklave nisu mogle odoljeti napadima. Srebrenica, koja je potkraj srednjega vijeka, sa svojim njemačkim rudarima, dubrovačkim trgovcima i franjevcima, bila najbogatiji grad u unutrašnjosti na zapadu Balkana, pretvorila se u golem izbjeglički logor koji je zaudarao po ljudskom izmetu. Kad su pak strani promatrači napokon ušli u Žepu, zatekli su posve pust grad, nalik na napušten brod, jer kad je braniteljima ponestalo
34 Prema izvještaju Roberta Foxa, Daily Telegraph, 2. ožujka 1993.
35 Moore, "Endgame in Bosnia", str. 20.
36 Prema izvještaju Michaela Binyona, Times, 20. svibnja 1993.
37 Prema izvještaju Tima Judaha, Times, 1. siječnja 1993.
327
municije, ljudi su pobjegli u okolna brda i zavukli se u spilje, a živjeli su od američke pomoći bacane iz zraka.31*
Pod tim vojnim pritiskom, bosanska se vlada u ožujku i travnju približila prihvaćanju Vance-Owenova plana. Gotovo da više nije bilo nade da će Zapad ukloniti glavni uzrok njihovoj vojnoj slabosti, embargo na uvoz oružja. I američka i njemačka vlada bile su zakratko pokazale namjeru da ukinu taj embargo, ali ih je Douglas Hurd uspio energičnim uvjeravanjem odvratiti od tog nauma.39 Čak ni otvorena intervencija lady Thatcher na britanskoj i američkoj televiziji sredinom travnja nije pokolebala vlade tih zemalja. Posebice je britanska vlada bila opčinjena Vance-Owenovim "mirovnim procesom" pa nije htjela ni čuti za neki potez koji bi ga eventualno mogao ugroziti - premda u to vrijeme više nije trebalo biti vidovit da se ustvrdi kako "i slijepac vidi da se Vance-Owenov plan neće nikad ostvariti".40
Jedini način na koji bi Srbi mogli bar simbolično prihvatiti Vance--Owenov plan bio je uvjetovan očitom pretpostavkom da bi to za njih bio tek privremeni predah na putu do potpunog odcjepljenja teritorija koje su osvojili. Na toj je bazi Slobodan Milosevic nagovorio Radovana Karadžića da potpiše Vance-Owenov plan na posebnom sastanku u Ateni 2. svibnja 1993. Osnovu srpskog pristupa objasnio je Dragoslav Rančić, pouzdanik i glasnogovornik nacionalističkog ideologa Dobrice Ćosića (koji je tada bio predsjednik krnje, srpsko-crnogorske Jugoslavije): "To je tek prva faza," rekao je on.
38 Prema izvještaju Joel Brand, Times, 11. svibnja 1993.
39 Prema izvještaju Robina Gedyea, Daily Telegraph, 18. veljače 1993: "G. Hurd je izjavio da je on jasno kazao kako treba uspostaviti ravnotežu između njemačkog gledišta da je opskrba Muslimana oružjem jedini pošteni način da im se dopusti da se brane, i opasnosti da se ratni sukobi pojačaju." G. Hurd nije objasnio kako se zahtjev da se Njemačka pokori drugom od ova dva protuslovna mišljenja može nazvati uspostavljanjem ravnoteže među njima.
40 Nadam se da mi se može oprostiti što ovdje navodim svoje riječi iz članka koji sam napisao za Daily Telegraph (2. travnja 1993). Ministar vanjskih poslova odgovorio mi je pismom objavljenim 5. ožujka u Daily Telegraphu, u kojem je skovao izričaj "ravnopravno polje ubijanja" da bi označio posljedice ukidanja embarga na uvoz oružja. Izraz "polje ubijanja" izmišljen je zapravo da definira situaciju sličnu onoj koja je već nastala na mnogim područjima Bosne zahvaljujući politici koju je podržavao g. Hurd.
328
"To neće biti duga vijeka. Čak ni lord Owen ne vjeruje u to." Nadodao je da će Muslimanima na kraju ostati "balkanski Lesotho", a da će Srbi dobiti sve što žele.41 Međutim, mnogi su srpski političari i vojni zapovjednici u Bosni vjerovali da mogu dobiti sve što žele a da se i ne moraju igrati prihvaćanja Vance-Owenova plana. Osobito je snažan otpor prema tom planu bio medu onim srpskim političarima koji su, u stvari, postali osobni gospodari većih lena, pa nisu željeli da im se vlast potkreše bilo kakvim administrativnim mjerama.42 Oni su odbacili plan koji je Karadžić potpisao u Ateni, i organizirali "referendum" 15. svibnja, pošto su prethodno uspjeli nagovoriti i srpske vojnike i seljake da ga odbace. Njih je u tome podupirao i general Mladić koji se, po svemu sudeći, nikako nije slagao s Miloševićem u taktičkom pogledu. Milosevic je nekoliko dana javno tvrdio da će zatvoriti granicu između Srbije i Bosne, ali je odbio dopustiti međunarodnim promatračima da nadziru granicu, a nakon dva tjedna opet je potekla pomoć iz Srbije u Bosnu.43
Konačni je nalog za izvršenje smrtne osude nad Bosnom i Hercegovinom izdan 22. svibnja u Washingtonu, na sastanku ministara vanjskih poslova Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Rusije i SAD. Prestalo se govoriti o eventualnim zračnim napadima koji su prije sastanka u Ateni poslužili kao prijetnja Srbima. Napuštena je čak i zamisao o provođenju Vance-Owenova plana u djelo. Umjesto toga, odlučeno je da se ostacima od dva milijuna Muslimana u Bosni i Hercegovini dopusti da se okupe u nekoliko takozvanih "zaštićenih zona", u kojima im sigurnost nije zapravo zajamčena: čuvat će ih zaštitne snage UN koje nemaju pravo uzvratiti vatrom ako Srbi napadnu Muslimane, nego samo ako napadnu njih, vojnike UN.44 Kad je predsjednik Izetbegović doznao za taj sporazum - vanjski ministri nisu se čak potrudili ni da se posavjetuju s njim - on je izdao ovo priopćenje: "Ako međunarodna zajednica nije spremna braniti načela koja je sama proglasila za svoje temelje, neka onda
41 Prema izvještaju Tima Judaha, Times, 3. svibnja 1993.
42 Ovaj je argument istaknuo u razgovoru sa mnom Kcmal Kurspahić, urednik Oslobođenja.
43 Prema izvještaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 8. svibnja 1993.
44 Priopćenje Odjela za informacije Foreign Officea.
329
to otvoreno kaže, kako narodima Bosne i Hercegovine tako i svim narodima svijeta! Neka onda proglasi i novi kodeks ponašanja prema kojem će sila biti prvi i posljednji argument."45 U preostalim ljetnim mjesecima oni koji su se služili tim argumentom - Slobodan Milosevic, Franjo Tuđman i vječito prilagodljivi lord Owen - iznijet će niz sirovijih, neprikrivenih planova za podjelu Bosne i Hercegovine na tri države. Nije više bilo toliko važno hoće li zajednička bosanska "konfederalna država" biti pokrivena bar smokvinim listom ili neće. Po svakoj verziji tog plana predviđeno je stvaranje nekakvog muslimanskog Bantustana nesposobnog za život, rješenje koje najodlučniji od Muslimana protjeranih sa svojih ognjišta neće nikad prihvatiti. Za takvu projekciju, s dugoročnom nestabilnošću koju će komadanje Bosne izazvati u cijeloj toj regiji, lord Owen je rekao da nije "idealno rješenje". Da budemo točniji, nije to nikakvo rješenje.
Kad se osvrnemo na povijest ovoga rata, vidimo da pravi uzroci uništenja Bosne leže izvan nje same i da su dvojaki: prvo, politička strategija srpskog vodstva, a zatim neshvaćanje i kobno upletanje državnika sa Zapada. Pa ipak, svaki promatrač koji je pratio gotovo nezamisliva zvjerstva počinjena u ovom ratu (zvjerstva počinjena ponajprije i u najvećoj mjeri na Muslimanima i Hrvatima, a poslije i na Srbima), gdjekad se ipak pita ne krije li se nekakva duboka psihoza u pučanstvu Bosne i Hercegovine kao cjeline koja je napokon izbila na površinu. Ne može se zanijekati da ima nekih jezovitih običaja, kao stoje masakriranje leševa, čije se poznavanje prenosilo s koljena na koljeno u nekoj vrsti tradicije iz ranijih ratova i narodna sjećanja - sežući u najmanju ruku do priča o krvoločnim martolozima iz 16. stoljeća. Bilo je svakako i staraca koji su još pamtili takve grozote iz Drugog svjetskog rata. Ali misliti da je ovaj rat u Bosni i Hercegovini neka vrsta spontanog nastavka međunacionalnih krvavih sukoba iz Drugog svjetskog rata značilo bi čitati scenarij koji su priredili Karadžić i Milosevic.
Zvjerstva u Bosni i Hercegovini 1992. godine nisu počinili starci, pa čak ni oni mladi Bosanci koji ne mogu oprostiti ono što se do-
45 Priopćenje Ureda za informacije bosanske vlade.
330
godilo u Drugom svjetskom ratu. Primjer su dali mladi gradski gangsteri iz Srbije, sa skupocjenim tamnim naočalama, pripadnici paravojnih jedinica koje su ustrojili Arkan i drugi. I premda su pojedinci koji su to radili možda nalazili nekakav patološki užitak u tim zvjerstvima, zapravo su oni samo provodili u djelo racionalnu strategiju svojih političkih voda - pomno smišljenu metodu da protjeraju pripadnike dvaju naroda i podbune pripadnike svoga, trećeg naroda. Pošto sam petnaestak godina često putovao po Bosni, i boravio u muslimanskim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu povjerovati u tvrdnju da su u toj zemlji neprestano tinjale nacionalne mržnje. Ali gledajući program Televizije Beograd 1991. i 1992. godine, shvatio sam zašto su obični bosanski Srbi povjerovali da su ugroženi od ustaških hordi, fundamentalističkog džihada ili čega god bilo. Baš kao što je nezavisni beogradski novinar Miloš Vasić rekao američkoj publici: bilo je to isto kao kad bi Ku Klux Klan preuzeo svu televizijsku mrežu u Americi: "Zamislite Sjedinjene Države u kojima bi se svaka, pa i najmanja TV stanica držala navlas iste uređivačke - linije koju bi diktirao David Duke. I vi biste onda za pet godina imali rat".46 Ipak, možda je najbolji komentar taktike Miloševića i Karadžića, i onoga što su qni postigli u Bosni i Hercegovini - više od 150 000 mrtvih, više od 2 milijuna ljudi protjeranih sa svojih ognjišta, popaljena i razorena sela i gradovi, i nekoliko stotina džamija i crkava namjerno dignutih u zrak - dao jedan drugi povjesničar govoreći o tome kako je jedna druga zemlja ogrezla u krvi:
Kao i protagonisti u romanu Dostojevskaga Bjesovi, boljševici su morali prolijevati krv da bi vezali svoje kolebljive pristaše sponom kolektivne krivnje. Stoje nedužnije žrtve boljševička partija imala na savjesti, to su više obični boljševici morali pojmiti da nema uzmaka, da nema kolebanja, da nema kompromisa, da su neraskidi-vo vezani za svoje vođe, i da mogu samo stupati s njima do "konačne pobjede", bez obzira na cijenu...*1
46 Prema izvještaju iz New Yorkera, 15. ožujka 1993.
47 Richard Pipes, prema citatu u knjizi Lieven, Nicholas II, str. 246.
331
