15BOSNA I SMRT JUGOSLAVIJE 1989.-1992.
Na dan 28. lipnja 1989. okupilo se nekoliko stotina tisuća Srba na bojnom polju Gazimestanu, nedaleko od glavnog grada Kosova, Prištine, da proslave šeststotu obljetnicu bitke na Kosovu.' U Srbiji se već više tjedana osjećalo na svakom koraku nacionalno previranje; kosti kneza Lazara, koji je izgubio glavu u toj bici, prevezene su po zemlji i, kamo god su stigle, bile cilj hodočašća. U dvorištu manastira Gračanice (južno od Prištine), dok su ljudi stajali u redu da iskažu počast kneževim kostima izloženim u manastiru, na štandovima su se prodavali posted nalik na ikone Isusa Krista, kneza Lazara i Slobodana Miloševića jedan do drugoga. Na samoj ceremoniji na nekadašnjem bojnom polju uz Miloševića su stajali mitropolite Pravoslavne crkve u crnim mantijama, pjevači u tradicionalnoj srpskoj narodnoj nošnji i pripadnici tajne policije u svojim tradicionalnim crnim odijelima i s tamnim naočalama. Milosevic je rekao okupljenoj svjetini: "Poslije šest vjekova opet smo zaokupljeni borbama i svađama. Nisu to oružane borbe, ali nije isključeno da će i do njih doći."2 Svjetina mu je gromoglasno odobravala.
Bijaše to simbolična prekretnica u povijesti jugoslavenskih zemalja. Milosevic je već imao mnogo od onoga što je htio. Stekao je osobni ugled bez premca u Srbiji zahvaljujući spoju komunističkih metoda i nacionalističke retorike. Od osam glasova u Predsjedništvu Jugoslavije, mogao je računati na četiri: na glasove Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Morao je još samo predobiti za sebe predstavnika Makedonije pa da može raditi što hoće. Tada će moći iznova napisati savezni ustav i osigurati prevlast Srbije.
Međutim, zbog samog onog procesa kojim je došao do te točke nije bilo vjerojatno da će oni dijelovi Jugoslavije kojima nije još gospodario ikad pristati na takvo preuređenje zemlje. Hrvatski nacionalistički osjećaji koji su tinjali nezadovoljeni za sve vrijeme otkako je ugušeno "Hrvatsko proljeće" na početku sedamdesetih, naglo je razbuđeno buđenjem srpskog nacionalizma sredinom osamdesetih. Milosevic nije samo skinuo tabu sa stanovitih oblika pro-
1 Službeni su javni mediji naveli apsurdan podatak daje bilo nazočno 3 milijuna ljudi. Ja sam bio na tom skupu i procijenio sam da je bilo negdje između 300 i 500 tisuća osoba.
2 Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 35.
285
tuhrvatske retorike nego ih je upravo ohrabrio - tako da su službeni srpski javni mediji uskoro nazivali vodu hrvatskih komunista Ivicu Račana "ustašom".3 Ponovo su izbile na površinu sve stare hrvatske žalopojke, a u novoj atmosferi kršenja tabua o Drugom svjetskom ratu mnogi su počeli zamjerati i automatsko povezivanje Hrvata s ustašama, i one službene historije u kojima se preuveličavao ukupan broj ratnih žrtava u Hrvatskoj preko svake mjere. Posljedica toga nije bila pojava na sceni ustaških apologeta (iako će poslije i toga biti) nego takvih hrvatskih nacionalista kao što je bio bivši partizanski i jugoslavenski general Franjo Tuđman, koji je dugogodišnje nacionalne težnje Hrvatske za nezavisnost od Beograda želio odvojiti od ustaške povijesti s kojom bijahu isprepletene. A neovisno o svim historijskim debatama, postojala su i realna strahovanja za budućnost kakva je izazvao Dobrica Ćosić u srpnju 1989. kad je izjavio da bi se veliki dijelovi Hrvatske morali "vratiti" jednoj drugoj republici.4
Dotle se najzapadnija i najsamostalnija od svih republika, Slovenija, spremala da se zaštiti od idućih faza Miloševićeva postupnog ustavnog puča. U rujnu i listopadu 1989. sročila je i izglasala novi slovenski ustav kojim je proglasila svoju zakonodavnu suverenost - drugim riječima, obznanila da njeni zakoni imaju prednost pred saveznima - i izričito ustvrdila da ima pravo na otcjepljenje.5 Dok se to zbivalo, dramatična propast komunističkog carstva u Istočnoj Europi prikazivala se iz večeri u večer na televizijskim ekranima. Osnivanje nezavisnih političkih stranaka što je u Jugoslaviji stidljivo započelo 1988. godine, pretvorilo se u pravu bujicu. U siječnju 1990. slovenski su komunisti demonstrativno napustili kongres Saveza komunista Jugoslavije, a nakon dva tjedna preimenovali su se u Stranku demokratske obnove. I Slovenija i Hrvatska najavile su višestranačke izbore u proljeće 1990. U prvoj je od njih na izborima pobijedila liberalno-nacionalistička koalicija, a u drugoj nova hrvat-
3 Magaš, Destruction of Yugoslavia, str, 241. Branka Magaš ističe da su Rača-novu obitelj pobile u ratu ustaše.
4 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 244.
5 Ibid., str. 240-242; Magaš, Destruction of Yugoslavia, str. 224-226; Oow, Legitimacy and the Military, str. 78-94.
286
ska nacionalistička stranka "Hrvatska demokratska zajednica" (HDZ) na čelu s Franjom Tuđmanom. H Milosevic je također promijenio ime svoje stranke (u "Socijali-|| stičku partiju Srbije") i počeo govoriti o višestranačkim izborima u l Srbiji- Ti su izbori ipak odgođeni do kraja godine. Vjerojatno je J| Milosevic bio uzdrman razdobljem relativne nepopularnosti u prvoj f polovici 1990. godine, pa je možda želio pričekati da se zaoštri na-I cionalna kriza u kojoj će on opet moći preuzeti ulogu spasitelja f Srbije. Budući da su radio i televizija u Srbiji bili u njegovim rukama, f nije ni bilo prave opasnosti da će izgubiti dobro planirane izbore. | Ipak, u prvoj polovici 1990. morao je preispitati svoju strategiju. f Do tada je uspijevao u svom glavnom naumu da zavlada Jugosla-I vijom preko postojećih struktura Saveza komunista i Predsjedništva f SFRJ. Ali raspadom Partije i "vertikalnom" podjelom jugoslavenske f politike na niz nacionalnih stranaka u različitim republikama, ostao f je bez te mogućnosti. Stoga je pribjegao drugoj opciji: ako ne može f vladati Jugoslavijom kao jedinstvenim entitetom, onda će silom iz-| dvojiti iz nje novi entitet, proširenu Srbiju, koja će pripadati samo l njemu i nikom drugom. Slovenski i hrvatski političari zalagali su f se u većem dijelu 1990. godine za mirnu i dogovornu transformaciju f Jugoslavije iz federacije u konfederaciju - to jest iz države u kojoj £ su primame savezna vlada i savezne institucije u državu u kojoj J republike imaju pravu vlast, a savezna tijela samo djeluju kao nji-f hova zajednička zastupstva. Ali Milosevic nije pokazao interesa ni l za koji od takvih planova.
f Prvi jasni znak Miloševićeve nove strategije očitovao se u Kninu f i okolici u Hrvatskoj - dijelu nekadašnje Vojne krajine uz zapadnu f granicu Bosne, gdje su Srbi bili u većini. Pred hrvatske izbore u v travnju 1990. ti su se Srbi okupili oko "Srpske demokratske stran-4 ke" (SDS). Milosevic se vjerojatno od samog početka zanimao za tu novu pojavu, ali čini se daje stranka u biti osnovana na inicijativu "l lokalnih Srba, koji su se bojali da će izgubiti svoj kulturni identitet : u novoj nacionalističkoj Hrvatskoj. Neki od ekstremnijih članova te | stranke izjavljivali su, ponavljajući propagandne parole iz Beograda, J da se oni moraju braniti od "ustaške države" - što se u prvom redu odnosilo na obnovu hrvatskog grba u obliku šahovnice, koja je doista bila (u malko izmijenjenu obliku) ustaški simbol, ali je isto tako bila stotine i stotine godina hrvatski nacionalni grb. Nakon izbora, kad
287
je nova vlast počela otpuštati komunističke funkcionare, Srbi su ustvrdili da oni masovno ostaju bez posla. Budući da su u državnom aparatu Hrvatske bili zastupljeni u mnogo većem broju nego što je trebalo biti prema njihovoj brojnosti (tvoreći gotovo 40 posto članstva Saveza komunista i 67 posto milicije), bilo je neminovno da upravo njih bude najviše otpušteno. Inače, zacijelo je bilo i nekih nepravednih podmirivanja starih računa.
Međutim, u ljeto 1990. vodstvo SDS-a u Kninu preuzeo je ekstremist koji je zacijelo bio u tijesnoj vezi s Miloševićem. U kolovozu je održan lokalni referendum o "autonomiji" Srba, usprkos hrvatskim vlastima koje su ga proglasile protuzakonitim; na ulicama Knina pojavila se naoružana srpska milicija, očito potpomognuta oficirima garnizona JNA (kojem je zapovjednik poslije bio general Ratko Mladić). Hrvatske su vlasti pokušale zaplijeniti zalihe oružja lokalnih jedinica rezervne policije, a Srbi, kojima su njihovi čelnici i beogradski javni mediji tvrdili da ih "ustaše" namjeravaju poklati, zatražili su pomoć od JNA. Došlo je do izgreda u kojima su stradali hrvatski policajei. U siječnju 1991. lokalni srpski čelnici proglasili su to područje "Srpskom autonomnom oblasti Krajinom" i osnovali svoju "skupštinu". Nakon dva mjeseca naoružani ljudi iz Krajine pokušali su zauzeti obližnji Nacionalni park Plitvice, najvažnije turističko područje u unutrašnjosti Hrvatske. Bijaše to neposredan i svjestan izazov hrvatskoj vlasti. Došlo je do puškaranja s hrvatskim policajeima, a savezno Predsjedništvo zapovjedilo je vojsci (unatoč oštrim prosvjedima Hrvatske) da zauzme park i "uspostavi mir".6
Ove događaje što su se zbili s onu stranu zapadne granice Bosne vrijedi pomnije proučiti zato što su bili uzorak prema kojem se poslije radilo u Bosni i Hercegovini. Tu su upotrijebljene tri metode, jedna opća i dvije posebne. Opća je metoda bila da se srpsko pučanstvo podbuni neprekidnim bombardiranjem dezinformacijama i izazivanjem straha preko javnih medija i lokalnih političara. Svaki potez Tudmanove vlasti prikazan je kao akt "ustaškog" terora. (Valja istaknuti da su neke mjere hrvatskih vlasti bile dozlaboga netaktične, recimo naredba da se skinu imena ulica ispisana ćirilicom, dok
6 O svim tim događajima vidi kod Poulton, Balkans, str. 24-27; Magaš, Destruction of Yugoslavia, str. 293, 313; Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 13-19.
288
su se bosanske vlasti trsile svim silama da umire srpsko pučanstvo.) Druga je metoda bila standardna i može se naći u svim priručnicima o gerilskom ratovanju: to je tehnika "kompromitiranja cijelog sela" kojom su se služili francuski pokret otpora, Vijetkong i nebrojeni drugi gerilski pokreti. Ta tehnika predviđa izazivanje incidenta - na primjer, oružani napad na autobus pun hrvatskih policajaca - kako bi se izazvale oštre sankcije ili odmazda, pa se onda oružje podijeli seljacima i kaže im se da će ih policija sve skupa napasti. Kad naoružana policija stigne, nije teško zametnuti oružani sukob, i najednom je cijelo selo, koje je do tada bilo neutralno, na strani pobunjenika. Treća je metoda jednostavan i sasvim proziran trik: izazovu se ozbiljni incidenti, a onda se zamoli vojska da intervenira kao nepristran arbitar, kad je već potpuno jasno daje vojska odana Beogradu i svom oficirskom koru u kojem dominiraju Srbi, te da je na strani Miloševića i Srba.
Ovo komadanje hrvatskoga teritorija koje je tako započelo godinu dana prije hrvatskog proglašenja nezavisnosti u srpnju 1991, počivalo je dobrim dijelom na tvrdnji da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi "ustaškim" režimom. U Bosni takva tvrdnja nije mogla djelovati vjerodostojno, pa je trebalo izmisliti neku drugu ugroženost. Umjesto "ustaških hordi", bosanskim je Srbima rečeno da ih ugrožavaju "islamski fundamentalisti". Ukratko ćemo se osvrnuti na to kako je uopće došlo do mogućnosti da se iznese takva tvrdnja, i zašto je ona bila lažna.
U Bosni i Hercegovini, kao i u većini ostalih republika, Partija se raspala negdje na početku 1990. godine i nastao je niz nacionalističkih ili nacionalnih stranaka. Od 1989. godine nacionalizmi u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj uzeli su maha izazivajući zebnju, a krajnje težnje Miloševića i Tuđmana jedva da su bile prikrivene. Milosevic je bio otvoreno povezan s pansrpskim planovima Dobrice Ćosića i Srpske akademije, a Tuđman je izjavio da je većina bosanskih muslimana "neprijeporno hrvatskog podrijetla" i da Bosna i Hercegovina tvori s Hrvatskom "nedjeljivu zemljopisnu i gospodarsku cjelinu".7 U jesen i zimu 1989. neki bivši bosanski rukovodioci izražavali su strahovanje da će i Srbija i Hrvatska pokušati ucrtati nove granice
7 Irwin, "Fate of Islam in the Balkans", str. 392.
289
na zemljovidu. U ožujku 1990. oba doma Skupštine Bosne i Hercegovine sastala su se da zajedno osude svaku pomisao na mijenjanje granica Bosne i Hercegovine. Ipak, situacija nije bila posve simetrična između Srba i Hrvata. Bilo je potpuno jasno da Milosevic ide na prekrajanje granica, a da je službena politika Tudmanove stranke, HDZ-a, protiv toga da se mijenjaju granice - jer kad bi se takva zamisao prihvatila, prve bi se na udaru našle granice same Hrvatske. Bombardiranje propagande iz Beograda o "ugroženosti" Srba u Bosni i Hercegovini, stoje bilo započelo već u ljeto 1989., dovelo je do toga da su se bosanski Hrvati i Muslimani našli zajedno na jednoj strani nasuprot Srbima. Kad je na početku 1990. osnovana i hrvatska stranka u Bosni i Hercegovini, bijaše to zapravo ogranak Tudmanova HDZ-a, koji se službeno zauzimao za poštivanje granica Bosne i Hercegovine. A kad je u srpnju osnovana srpska politička stranka u Bosni i Hercegovini, ona se prozvala SDS - kao i ona stranka koja je već agitirala za "autonomiju" u hrvatskoj Krajini i koja će se uskoro otvoreno pobuniti protiv vlasti u Hrvatskoj.8
Glavna bosanska muslimanska stranka, koja se prozvala "Stranka demokratske akcije" (SDA), osnovana je u svibnju 1990. Predvodio ju je Alija Izetbegović koji je 1988. bio pušten iz zatvora. Kao glavni optuženi u najpoznatijem procesu desetljeća, bilo je prirodno da on bude izabran za vodu prve postkomunističke i nekomunističke muslimanske stranke u Bosni i Hercegovini. (Zapravo, kad je napokon izabran za predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, on je bio jedini državni poglavar u svim postkomunističkim jugoslavenskim republikama koji nikad nije bio komunistički rukovodilac.) Našavši se između čekića i nakovnja srpskog i hrvatskog nacionalizma, bosanski Muslimani reagirali su na dva različita načina: pojačali su svoj muslimanski nacionalizam bacajući težište na ono po čemu se najviše razlikuju od ostalih, na svoju religijsku komponentu, a istodobno su isticali da se zalažu za očuvanje jedinstvenog karaktera Bosne i Hercegovine kao multinacionalne i multikonfesi-onalne republike. Religiozni element izražen je javnim simbolima SDA, zelenim barjakom i polumjesecom, a pluralistički element stranačkim programom. Da između ta dva elementa postoji stvarna
8 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 233, 243. 290
napetost, pokazalo se u rujnu 1990., tri mjeseca prije izbora u Bosni i Hercegovini, kad je jedan od čelnika SDA, milijunaš i povratnik iz emigracije Adil Zulfikarpašić, istupio iz stranke i osnovao "Muslimansku bosansku organizaciju" (MBO), u čijem programu nije bilo ni traga od islama. Unatoč samom imenu nove stranke, Zulfikarpašić je nastojao udariti temelje nelokalističkoj politici u kojoj će ljudi glasati na temelju vlastitog izbora političkog programa (liberalnog, socijalističkog ili kakvog bilo drugog), a ne samo zato da potvrde svoj nacionalni identitet. Izetbegović je istaknuo da su posrijedi nerealne ambicije za to doba. Evo što je izjavio jednom novinaru:
Komunisti su svojim zabranama probudili u narodu tu želju za izražavanjem svoga religijskog ili nacionalnog identiteta. Možda ćemo za četiri-pet godina proći kroz ovo minsko polje i stići do horizonta civilnog društva. Zasad, na žalost, naša stranka mora biti lokalistička. Stranke koje nastoje zastupati svakoga male su i slabe. Nama ovdje prijeti stvarna opasnost od građanskog rata; naš je glavni cilj kao stranke da očuvamo Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu?
Ali dakako da je sam Izetbegović poistovjećen s religijskim elementom "religijskog ili nacionalnog identiteta". Rasprava kojom su se njegovi protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su čitatelji možda pomislili daje to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj deklaraciji.
Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna ček i ne spominje. Izetbegović počinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu
9 Thompson, Paper House, str. 99
291
naroda čine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat -islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje."10 Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - čak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema, koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegović, na primjer, kaže (ovu su rečenicu srpski propagandisti često citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije između 'islamske vjere' i neislamskih društvenih i političkih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije." U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politički status bosanskih muslimana: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima."12
Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je rečeno da su "funda-mentalističke", obični su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se složili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegović kaže da bi islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego i čitav jedan način života, s društvenom i političkom dimenzijom; i kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice.13 Ni za jednu od ovih točaka ne može se reći da je fundamentalistička. I sam je izraz "fundamentalizam" doduše vrlo širok i djeluje impresionistički: nerado ga rabe stručnjaci za islam, koji nastoje brižljivo lučiti razne vrste neokonzer-vativnih, radikalnih i antimodernističkih islamskih pokreta, u rasponu
10 Izetbegović, Islamska deklaracija, str. 37.
11 Ibid., str. 22.
12 Ibid., str. 37-38.
13 Ibid., str. 21-24,30.
292
od doktrine Wahhabi tradicionalističke države Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija.14 Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom političari i novinari unoseći u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politički ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegović izričito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može stvoriti (u pučanstvu koje je bar nominalno u većini muslimansko) samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."
Druga karakteristika onoga što se onako odoka naziva fundamentalizmom jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci daje sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve poza-padnjačili i modernizirali" i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama.16 Ali njegov općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam današnjice drukčije odnosio prema tekovinama euro-američke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji."17 Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na početku osamdesetih. Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti por-
14 Lucidnu analizu jednog od vodećih znanstvenika vidi kod Esposito, Islam and Politics, str. 269-301.
15 Izetbegović, Islamska deklaracija, str. 37-42.
16 Ibid., str. 7.
17 Ibid., str. 31.
293
tretiranja) i europske književnosti; o kršćanstvu se kaže da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo što napisati.
Govoriti o opasnosti od fundamentalizma u Bosni bilo je svakako sasvim neumjesno jer su bosanski muslimani bili već medu najse-kulariziranijim muslimanima na svijetu. Neosporno je u osamdesetim godinama bilo nekih sitnih i povremenih pokušaja fundamentalistič-ke agitacije u Bosni i Hercegovini. U jednom izvještaju objavljenom u muslimanskom ekstremističkom glasilu u Londonu ponosno je ustvr-deno kako je takva agitacija "užegla plamen islama i nadahnula na stotine bosanskih muslimana".19 Ali čak ni "stotine" aktivista nisu mogli bogzna kako djelovati na dva milijuna muslimana, od kojih apsolutna većina nije smatrala sebe nikakvim vjernicima nego se samo držala nekih islamskih običaja kao dijela svoje kulture i tradicije. U jednom pregledu objavljenom 1985. godine naveden je podatak da su svega 17 posto muslimana u Bosni i Hercegovini bili pravi vjernici.20 Desetljećima svjetovnog odgoja i komunističke političke kulture pridružilo se i sve veće pozapadnjičavanje društva. Djelovala je i sve veća urbanizacija iako je isprva sporo tekla. Potkraj osamdesetih 30 posto brakova u urbanim sredinama bilo je "mješovito". Za mnoge ruralne muslimane i za veliku većinu urbanih, biti musliman značilo je pridržavati se samo određenih kulturnih tradicija: "Muslimanska imena, obrezivanje, baklava i slavljenje Ramazan-bajrama [gozba kojom se obilježava kraj mjeseca posta Ramazana], pozivanje nekoga za kuma da odreže kosu jednogodišnjem djetetu, sklonost da se kava pije iz malih šalica bez ručice, tzv. fildžana, suosjećanje za pauke i drugi razni tradicionalni običaji, čije je porijeklo često i nepoznato onima koji ih se pridržavaju."21 Kakav je "fundamentalistički" program uopće mogla provoditi stranka koja je najprije morala osvojiti glasove tih posvjetovljenih
18 Izctbcgović, Islam između Istoka i Zapada, str. 107-109, 132, 251-264.
19 Hussein, "Communist Yugoslavia's Fear of Islam", str. 34.
30 Poulton, Balkans, str. 43.
21 Sorabji, Bosnia's Muslims, str. 5-6.
294
muslimana, a onda djelovati u vladi zajedno s najmanje još jednom od dvije nacionalne stranke?
Kad su u prosincu 1990. izbrojeni glasovi na izborima, Izetbe-govićeva je stranka osvojila 86 zastupničkih mjesta od ukupno 240 u Skupštini, a druge muslimanske stranke, uključujući i Zulfikarpa-šićevu MBO, još 13 mjesta. Srpska stranka, SDS, predvođena sarajevskim psihijatrom (crnogorskog porijekla) Radovanom Karadžićem osvojila je 72 zastupnička mjesta. Ona se prilično neodređeno zalagala za obranu srpskih prava, ali nigdje nijednom riječju nije spominjala diobu Bosne i Hercegovine, čak ni mirnim putem a kamoli ratom. Stoga se nikako ne može prihvatiti ideja da je tim izborima, koji su općenito dali dr. Karadžiću pravo da se naziva "vođom" bosanskih Srba, dobio demokratski mandat za svoje kasnije akcije. (Mnogi Srbi i nisu zapravo glasali za njega, a još je 13 drugih Srba izabrano u skupštinu koji nisu pripadali njegovoj stranci.) HDZ je osvojio 44 mjesta. Ukupno je u skupštini bilo 99 muslimana, 85 Srba, 49 Hrvata i 7 "Jugoslavena". Te proporcije (41 posto muslimana, 35 posto Srba i 20 posto Hrvata) otprilike su odgovarale nacionalnim proporcijama cjelokupnog pučanstva (44, 31 i 17 posto).22 Izetbegović je formirao u stvari vladu nacionalnog jedinstva sastavljenu od formalne koalicije svih triju glavnih stranaka, čijim je predstavnicima podijelio pojedine resore. Ovo je bio znak Izetbegovićeve dobre volje jer je on mogao vladati zemljom i običnom muslimansko--hrvatskom koalicijom, ali već na samom početku rada ove vlade bilo je jasno da srpska stranka ima sasvim drukčiji program aktivnosti. Kad je Izetbegovićeva vlada potkraj 1990. preuzela dužnost, opća je situacija u Jugoslaviji bila vrlo napeta. U drugoj polovici te godine razmahalo se nadmetanje između Srbije s jedne strane i Slove-nije i Hrvatske s druge, u toj mjeri da je Srbija u listopadu udarila porez na uvoz robe iz te dvije republike. Isto je tako postalo jasno daje Milosevic jednostavno prigrabio velik dio jugoslavenskog saveznog budžeta i potrošio ga na Srbiju, te tako torpedirao mjere ekonomske reforme kojima je predsjednik savezne vlade Ante Mar-ković nastojao obuzdati vrtoglavu inflaciju u zemlji. U prosincu 1990.
22 Poulton, Balkans, stf. 44.
295
Slovenci su održali referendum o tome hoće li njihova republika postati nezavisna i samostalna država. Glasalo je više od 90 posto ukupnog broja birača, a od njih se ukupno 89 posto izjasnilo za ponuđeni prijedlog.23 U maglovitom osvrtanju nekih zapadnih političara na razdoblje između 1991. i 1993. godine, ovaj korak Slovenije prema nezavisnosti ocijenjen je kao posljedica njemačkog "pritiska". Ali svim ozbiljnim promatračima u Sloveniji i Jugoslaviji u to vrijeme bilo je potpuno jasno da je pritisak zbog kojeg je Slovencima potkraj 1990. gospodarski i politički život postao nemoguć dolazio izravno iz Beograda.
Na početku 1991. Milosevic je otvoreno govorio da će on, bude li pokušaja da se federativna struktura Jugoslavije zamijeni nekom labavijom formom konfederacije, zatražiti da se Srbiji pripoje cijela područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U isti mah, daleko od toga da brani federativni status quo, aktivno je rušio savezni ustav. U lipnju 1990. jednostrano je ukinuo skupštinu pokrajine Kosovo i sveo status te pokrajine na nešto beznačajnije od gradskog poglavarstva, ali je i dalje zadržao predstavnika nepostojeće vlasti na Kosovu u Predsjedništvu Jugoslavije. U ožujku 1991, preplašen studentskim demonstracijama protiv sebe u Beogradu, pokušao je natjerati predsjednika Predsjedništva SFRJ Borislava Jovića da proglasi izvanredno stanje u cijeloj zemlji. Kad je Jović to odbio, Milosevic je iznudio njegovu ostavku, a isto je tako povukao iz tog tijela i predstavnike Cme Gore, Vojvodine i Kosova. Zatim je preko televizije obznanio da Srbija ne priznaje više savezno Predsjedništvo. Sljedeća dva-tri dana činilo se da je njegov ustavni puč stupio u posljednju fazu. Ali onda se Jović jednostavno vratio na svoje mjesto. Milosevic je uzmaknuo od ruba ponora. Sam je protuzakonito imenovao novog "predstavnika" Kosova u Predsjedništvu. U to je vrijeme Branka Magaš zabilježila: "Novi čovjek, Sejdo Bajramović, čak je i u srpskoj politici čudnovata pojava: izabralo ga je svega 0,03 posto birača u njegovu izbornom okrugu na Kosovu... taj umirovljeni vodnik JNA poznat je samo po svojoj strasti za tombolom."24
23 Ibid., str. 37-38.
24 Magaš, Destruction of Yugoslavia, str. 276, 283-293 (citat sa str. 293). Branka Magaš neobično lucidno prikazuje te događaje.
296
Stav je bosanske vlade bio logičan ali nezgodan. U svakoj raspravi o tome treba li federativnu strukturu zamijeniti labavijom konfederacijom, Bosna bi bila na strani Slovenije i Hrvatske koje su tražile tu promjenu, jer je i sama željela da se smanji mogućnost beogradskog dominiranja i manipuliranja Jugoslavijom. Ali istodobno nije mogla u tom sporu do kraja podržavati Sloveniju i Hrvatsku. Većinu je Bosanaca duboko zabrinjavala mogućnost da te dvije republike ostvare svoju prijetnju i istupe iz Jugoslavije, jer bi tada oni ostali, s još jednom slabom republikom, Makedonijom, sami pod vlašću Srbije.
Dok je Izetbegović u prvoj polovici 1991. pokušavao izvesti tu tešku točku balansiranja na žici, Srbi su otvoreno dovodili u pitanje opstanak i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. "Autonomna oblast Krajine", koju je u Hrvatskoj proglasila SDS, bivala je sve ratobor-nija u svojim zahtjevima jer ju je Srbija sve više naoružavala. U svibnju je SDS u Bosni i Hercegovini zatražila da se otcijepe veliki dijelovi sjeverne i zapadne Bosne i da se sjedine s "Krajinom" u Hrvatskoj, te da osnuju novu republiku. Zatim je SDS tri područja Bosne i Hercegovine s pretežito srpskim pučanstvom proglasila "srpskim autonomnim oblastima" služeći se navlas onom istom metodom kojom se SDS poslužila prethodnog ljeta u Hrvatskoj. Nedugo zatim jedna mala stranka u Hrvatskoj, izrazito nacionalistička Hrvatska stranka prava, zatražila je da se cijela Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj. Ipak, više je zabrinutosti izazvao podatak iznesen u srpnju 1991. da se redovito potajno dostavlja oružje bosanskim Srbima prema dogovoru Miloševića, srpskog ministra unutarnjih poslova Mihalja Kertesa i vođe bosanske SDS Radovana Karadži-ća.25 Taj je podatak potvrdio predsjednik savezne vlade na odlasku, Ante Marković, objavivši sadržaj snimljenog telefonskog razgovora u kojem je Milosevic obavijestio Karadžića da će mu sljedeću pošiljku oružja predati general Nikola Uzelac, komandant garnizona JNA u Banjoj Luci.26 Sad više nije moglo biti sumnje da srpski predsjednik određuje Karadžiću svaki potez. Karadžić se čak pohva-
25 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 259.
26 Mazower, War in Bosnia, str. 4.
297
lio pred jednim britanskim novinarom da s Miloševićem "razgovara nekoliko puta nedjeljno telefonom".27
Do tada je već bio počeo pravi rat u Jugoslaviji. Kap koja je prelila čašu Sloveniji i Hrvatskoj bilo je to što je Srbija odbila priznati Hrvata Stipu Mesića za sljedećeg predsjednika saveznog Predsjedništva, funkcije koja se svake godine automatski rotirala. Federativni sistem, koji je Srbija tobože štitila, opet je bio paraliziran. Tada je Hrvatska održala referendum (19. svibnja) o punoj nezavisnosti: 92 posto birača glasalo je za punu nezavisnost. Na dan 25. lipnja i Hrvatska i Slovenija proglasile su svoju nezavisnost. Sutradan ujutro ušla je u Sloveniju kolona tenkova JNA. Ohrabren i Europskom zajednicom koja je u travnju izjavila da podržava "jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije", i američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom koji je dao sličnu izjavu u Beogradu 20. lipnja, Milosevic je držao da može vrlo brzo od Slovenije napraviti primjer kojim će zastrašiti ostale.28 Komanda JNA, u kojoj su dominirali Srbi i koja je uglavnom težila za istim ciljevima kao i Milosevic (uostalom, ovisila je o opstanku Jugoslavije da bi zadržala svoje privilegije, izvore financiranja - više od 55 posto saveznog budžeta - i cjelokupni sistem vojne industrije), držala je da može vrlo brzo natjerati i Sloveniju i Hrvatsku da se povuku na početne pozicije. Ali Slovenija je dobro organizirala otpor pa su Milosevic i JNA uskoro digli ruke od nje. Protiv Hrvatske je vođena politika na dva kolosijeka: opće vojno zastrašivanje (u početku više nego samo osvajanje) upereno protiv Hrvatske kao cjeline, i istodobno učvršćivanje džepova teritorija naseljenih Srbima koje su već držali u svojim rukama naoružani Srbi. Do kraja kolovoza obje su ove operacije prerasle u pravi pravcati rat: vojska je napadala gradove u Slavoniji, a u rujnu je započela tući granatama Dubrovnik.29
27 Frei, "Bully of the Balkans", str. 12.
28 Almond, Blundering in the Balkans, str. 4, 21. Nakon proglašenja nezavisnosti, jedan je opunomoćenik Europske zajednice izjavio da EZ neće uspostaviti nikakve kontakte na visokoj razini" s te dvije republike. Mark Almond ističe daje Europskoj zajednici tada bilo nešto više na kocki od pukih načela: upravo je bila odobrila saveznoj vladi u Beogradu kredite u visini od 730 milijuna ekija (str. 20-21).
29 Najbolji sažetak i analiza ovih događaja vidi kod Gow, "One Year of War", str. 1-7.
298
Posebno je zlokobna značajka tih okršaja, koja je navješćivala način vođenja rata u Bosni i Hercegovini, bila uporaba srpskih neregularnih jedinica. Tako je jedan komentator napisao u rujnu 1991: "Čini se da je strateški cilj da se povezu razni džepovi srpskih područja tako da se Hrvati između njih otjeraju terorom i zastrašivanjem."30 U krajevima koje su u Hrvatskoj držali Srbi u svojim rukama djelovale su od 1990. godine male paravojne jedinice koje su sudjelovale u operacijama kao što je bilo zauzimanje Nacionalnog parka Plitvička jezera u ožujku 1991. Na početku 1991. ministar unutarnjih poslova u Beogradu Mihalj Kertes osnovao je vojni logor za izobrazbu takvih kadrova poznatih kao "Srpska dobrovoljačka garda" pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića zvanog "Arkan". Arkan je bio kriminalac u mafijaškom stilu za kojim je tragao Interpol zbog više počinjenih zločina. Za njega se općenito vjerovalo da radi za jugoslavensku tajnu policiju i daje sudjelovao u progonima i izvršavanju atentata na jugoslavenske političke emigrante.31 U početku je te jedinice financiralo Ministarstvo unutarnjih poslova, a poslije, u toku godine, kad su se pročule pod imenom "Arkanovi tigrovi", financirale su se same - i to vrlo uspješno - punim kamionima opljačkane robe koju"su dovozili iz hrvatskih gradova i sela.
Slične su postrojbe bile i samozvani "četnici" koje je organizirao srpski ekstremist Vojislav Šešelj, čovjek koji je 1985. godine bio sudski optužen i osuđen zato što je javno zatražio da se Jugoslavija podijeli na dvije države, Srbiju i Hrvatsku, a da one među sobom podijele Bosnu i Hercegovinu.32 Sad je Šešelj bio na čelu ekstremno nacionalističke "Srpske radikalne stranke", pa se mogao upustiti čak i u neku vrstu licitacije u nacionalističkoj politici sa samim Mi-loševićem. (To je njihovo nadmetanje ipak bilo na bazi uzajamne potpore, jer je upravo Milosevic pomogao Šešelju da bude izabran u Srpsku skupštinu u srpnju 1991.)33 U intervjuu Spiegelu na početku kolovoza 1991. on je iznio najnoviju verziju svoga plana prema kojoj bi Srbiji pripala cijela Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna
30 Moore, "Question of all Questions", str. 38.
31 Mazower, War in Bosnia, str. 5-6.
32 Sire, "National Question", str. 88-89.
33 Prema izvještaju Duška Dodera, European, 1. siječnja 1993.
299
Gora i veći dio Hrvatske, tako da bi Hrvatima ostalo samo "ono što se može vidjeti s vrha zagrebačke katedrale". Kad ga je novinar pitao za Bosnu i Hercegovinu, odgovorio je ovako: "Bosanski su muslimani zapravo islamizirani Srbi, a jedan dio takozvanih Hrvata zapravo su Srbi katoličke vjere." Novinar ga je dalje pitao: "A ako se Muslimani suprotstave pokušaju da im se oduzme status nacije?" Šešelj: "U tom slučaju ćemo ih protjerati iz Bosne." "Kuda?", "U Anadoliju."34
Kako su ovakve poglede otvoreno iskazivali i bosanski Srbi, bila je vrlo daleka mogućnost bilo kakvog političkog rješenja krize u Bosni i Hercegovini. Vođa male muslimanske stranke MBO Zulfi-karpašić pokušao je na početku kolovoza, dobronamjerno ali bezuspješno, sklopiti s Karadžićem "historijski sporazum" koji bi garantirao integritet republike Bosne i Hercegovine. Zamjenik predsjednika MBO profesor Muhamed .Filipović izjavio je: "Srbi su naoružani do zuba, stvorili su u Bosni i Hercegovini državu u državi... Svakog časa može izbiti sukob između Srba i Muslimana. Da bi se to spriječilo, želimo da se potpiše sporazum o očuvanju Bosne i Hercegovine." Takav sporazum nije mogao biti ništa drugo do politička svečana obveza sklopljena između jedne velike stranke i jedne male stranke; nije mogla imati ustavni status, a predsjednik Izetbegović, koji je nastojao očuvati tronacionalnu vladu, izjasnio se protiv nje zato što Hrvate nitko nije ništa ni pitao. Bilo kako mu drago, nije bilo jasno što bi takva obveza značila Karadžiću kad je njegova stranka istodobno proglašavala velike dijelove zemlje "srpskim autonomnim oblastima" i zahtijevala da se otcijepe od Bosne i Hercegovine. Nekoliko dana postoje Izetbegović iznio svoje zamjerke, predstavnici SDS-a u Predsjedništvu Republike iskoristili su priliku da izjave kako će ubuduće bojkotirati sjednice Predsjedništva.35
U rujnu 1991. bosanski su Srbi - ili, bolje reći, onaj njihov sićušni dio u vodstvu njihove SDS - poduzeli sljedeći korak. "Srpske autonomne oblasti", kojih je sad bilo četiri, zatražile su od JNA da ih, nakon niza lokalnih incidenata i puškaranja, "zaštiti". (One su sad već, zahvaljujući pomoći JNA i Ministarstva unutarnjih poslo-
34 Ormck i dr., Le Nettoyage ethnique, str. 304-305.
35 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 260.
300
va, bile izvanredno dobro naoružane.) JNA je odmah stupila u akciju: jedna kolona od stotinu vozila krenula je u zapadnu Hercegovinu, druga se kolona zaputila u centar za vezu u Nevesinju, a 5000 vojnika upućeno je iz Sarajeva u Hercegovinu. Do kraja mjeseca rujna te su postrojbe uspostavile "granice" "Srpske autonomne oblasti Hercegovine". Isto je tako osnovana baza s velikim brojem ljudi za vojne operacije protiv Dubrovnika, uz samu hercegovačko-hrvatsku granicu.36 (Zauzvrat su Srbi iz Hercegovine uputili na stotine svojih ljudi, na čelu s načelnikom Trebinja, da sudjeluju u napadu na taj hrvatski grad.) Ali nisu to bile jedine operacije JNA na bosanskohercegovačkom tlu. Od sredine kolovoza centar za izobrazbu tenkista u Banjoj Luci postao je jedna od baza za vojne operacije protiv Hrvatske. Kad je kolona oklopnih vozila JNA, na putu za Vukovar, potkraj srpnja, prolazila kroz okolicu Više-grada, zaustavili su je muslimanski civili, ali je ona otvorila vatru na njih.37
Za bosansku je vladu situacija bivala sve nepodnošljivija. Predsjednik Izetbegović, koji je jednom kazao da je birati između Tuđmana i Miloševića istft što i birati između leukemije i tumora na mozgu, izjavio je na početku listopada da je Bosna i Hercegovina neutralna u sukobu između Srbije i Hrvatske. Radovan Karadžić osudio je tu izjavu kao "antisrpski čin" i dodao daje rat u Hrvatskoj rat protiv "povampirene fašističke svijesti". Rekao je i da samo suverena vlada može proglasiti neutralnost.38 Što se ovoga posljednjeg tiče, imao je potpuno pravo, pa je bosanska Skupština počela ozbiljno raspravljati o prijedlogu da se proglasi suverenost Bosne i Hercegovine. Pod time se nije mislilo na potpunu nezavisnost nego na zakonodavnu suverenost u sklopu Jugoslavije, tako da bi se mogli, barem u pravno-teorijskom smislu, izglasati zakoni kojima bi se poništilo pravo JNA da se služi teritorijem Bosne i Hercegovine. Na dan 14. listopada Karadžić je demonstrativno izveo svoje zastupnike iz Skupštine, koja je potom izglasala suverenost Bosne i Hercegovine. Nakon nekoliko dana Karadžić i njegova stranka osnovali su
36 Gow, "One Year of War", str. 7-8.
37 Ibid., str. 8; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 261.
38 Malcolm, "Waiting for a War", str. 15-16.
301
"Srpsku narodnu skupštinu" u uporištu JNA Banjoj Luci i okitili se svim atributima parlamenta, vlade i uopće države.39
Koraci koje su poduzeli Karadžić i njegova stranka - "autonomne oblasti", naoružavanje srpskog pučanstva, sitni lokalni incidenti, gromoglasna propaganda, zahtjev od JNA da ih "zaštiti", srpska "skupština" - sve se to potpuno poklapalo s onim što je učinjeno u Hrvatskoj. Neutralni promatrači bili su načisto daje posrijedi jedan jedinstveni plan. Sve eventualne neizvjesnosti o naravi tog plana raspršene su na kongresu Miloševićeve Socijalističke partije Srbije održanom 9. listopada 1991. u Peći. Potpredsjednik stranke, bivši disident, filozof Mihajlo Marković, vrlo je jasno u svom govoru na kongresu opisao kako su on i njegov gospodar zamislili komadanje Jugoslavije:
U novoj jugoslavenskoj državi bit će najmanje tri federalne jedinice: Srbija, Crna Gora i ujedinjena bosanskohercegovačka i kninska oblast [tj. teritorij sastavljen od nekoliko bosanskohercegovačkih "srpskih autonomnih oblasti" i isto takve oblasti u Hrvatskoj]. Ako bosanski muslimani žele da ostanu u novoj jugoslavenskoj državi, moći će da ostanu. Ako budu htjeli da se otcijepe, moraju znati da će... država bosanskih muslimana biti sa svih strana okružena srpskom teritorij om.
Komentirajući u to vrijeme taj govor, ja sam napisao: "To znači da se g. Milosevic zalaže za plan prema kojem će zemlja biti Jugoslavija po imenu, a Velika Srbija u zbilji, s mogućnošću da Muslimani imaju negdje u sredini nekakvu svoju oslabljenu Bocvanu."40 Za vrijeme javnih rasprava o budućnosti bosanskih muslimana 1993. godine češće će se spominjati Bocvana i Bantustan.
Međutim, na takva jasna očitovanja ratnih ciljeva Srbije uopće se nije obazirala većina zapadnih državnika, pa ni pregovarač koga je imenovala EZ - lord Carrington, koji je i dalje vjerovao da je još moguća neka labava forma stare federativne Jugoslavije. U rujnu su Ujedinjeni narodi nametnuli embargo na uvoz oružja na cjelokupnom jugoslavenskom teritoriju. To nije mnogo utjecalo na naoru-
39 Magaš, Destruction of Yugoslavia, str. XV.
40 Malcolm, "Waiting for a War", str. 16. Preuzeo sam citat iz Markovićcva govora objavljenog u Borbi i Politici.
302
žanje JNA koja je imala goleme zalihe oružja i razvijenu vojnu industriju, ali je oslabilo hrvatske oružane snage koje su u mnogim dijelovima zapadne i sjeveroistočne Hrvatske jedva nekako uspijevale zadržati napredovanje JNA. Da su bile bolje naoružane, možda bi bile uspjele odbiti napade na gradove kao što je Vukovar. Ovako su se pak neobično žilavo branile tako da su generali JNA uskoro počeli uviđati daje osvajanje Hrvatske operacija koja im donosi sve manje koristi. (Kad je napokon pao Vukovar, u kojem su gotovo sve kuće bile razorene, arkanovci su "očistili" grad i pobili na stotine ljudi.) Hrvatska je vlada ipak uspjela uspostaviti linije opskrbe oružjem sa zemljama bivšeg Varšavskog pakta i Bliskog istoka. Daljnji je udarac planovima Srbije zadalo međunarodno priznavanje Hrvatske i Slovenije, oko čega se najposlije složila Europska zajednica, na inzistiranje Njemačke, sredinom prosinca, a 15. siječnja 1992. stupilo je to priznanje na snagu. Nakon nekoliko tjedana sklopljeno je primirje u Hrvatskoj, na inicijativu predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Teritoriji koje su zauzeli JNA i srpske neregularne jedinice stavljeni su u neku vrstu limba, zone "pod zaštitom UN", a bilo je posve neizvjesno koliko će dugo ostati u tom statusu. Priznavanje Hrvatske pripomogle je okončanju rata u toj republici. To je u svakom slučaju bilo priznavanje stvarnosti. Pošto su gradovi kao Vukovar pretvoreni u ruševine, bilo je iluzorno očekivati da bi se Hrvatska mogla nagovoriti da se vrati u federativnu Jugoslaviju. Međutim, jedna je od posljedica toga poteza bila da je sad i Bosna i Hercegovina morala zatražiti priznavanje svoje nezavisnosti, jer bi inače ostala u krnjoj Jugoslaviji pod srpskom vlašću. Europska je zajednica to shvatila pa je pozvala i druge republike da zatraže priznavanje svoje nezavisnosti, a Bosni i Hercegovini postavila je još uvjet da održi referendum o tom pitanju. Lord Carrington se žalio da mu je EZ pomrsila račune i upropastila planove za opću nagodbu svih šest republika u okviru Jugoslavije. Ali bilo je bjelodano jasno da Hrvati i Slovenci ne bi nikad prihvatili njegove planove, a da ti planovi ne bi zadovoljili ni ambicije Srbije - ti su planovi bili unaprijed propali.41 Jedino što je
41 Vidi primjerice izvještaj Rogcra Boycsa objavljen 8. studenog 1991. u Time-su o slovenskim i hrvatskim prigovorima Carringtonovu planu. Boycs je ovako na kraju zaključio: "U samim temeljima plana ima pukotina".
303
žalopojei lorda Carringtona dalo nekakav privid izgleda na uspjeh bijaše činjenica da su korak Bosne i Hercegovine prema nezavisnosti Milosevic i Karadžić iskoristili kao izliku da započnu ratnu fazu komadanja Bosne.
Vojni planovi bili su već poodmakli. JNA je u jesen 1991. bila zauzela važne centre za vezu u Bosni i Hercegovini. Izgrađeni su položaji za teško topništvo oko većih bosanskohercegovačkih gradova, pa i oko Sarajeva, u zimu sa 1991. na 1992. godinu. Pošto su u siječnju i veljači smanjene ratne operacije u Hrvatskoj, kolone tenkova i topova JNA "povukle su se", uz odobrenje Ujedinjenih naroda, u Bosnu i Hercegovinu. Začudo, predsjednik Izetbegović dopustio je čak JNA da zaplijeni zalihe oružja lokalnih jedinica "općenarodne obrane". Čini se daje time želio uvjeriti komandante JNA u svoje miroljubive nakane, a vjerojatno ga je zavela, kao što je svakako bila i namjera, činjenica da je vojska "zaplijenila" i oružje nekih srpskih paravojnih jedinica.42 Da JNA nije nepristrana ni politički neutralna, pokazalo se 29. veljače i 1. ožujka, kad se održavao referendum u Bosni i Hercegovini. Karadžićeva je SDS zabranila Srbima da sudjeluju u referendumu pa je postavila i zapreke na cestama kako glasačke kutije ne bi mogle biti dostavljene na područja pod njihovom vlašću, a avioni JNA bacali su istodobno letke u kojima su se birači pozivali na bojkot referenduma. Ipak je glasalo otprilike 64 posto od ukupnog broja glasača, medu njima i na tisuće Srba u većim gradovima. Na glasačkom je listiću stajalo pitanje: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i svih ostalih koji žive u njoj?"43 Glasači su gotovo jednoglasno izglasali "da".
Ujutro 2. ožujka 1992., kad su objavljeni rezultati referenduma, pripadnici srpskih paravojnih jedinica podigli su barikade na ulicama i zauzeli snajperske položaje nedaleko od skupštinske zgrade u Sarajevu. Dvadeset i četiri sata činilo se da je vojska preuzela vlast
42 Gow, "One Year of War", str. 8. Ustvrđeno je (lažno) daje bosanski ministar unutarnjih poslova Alija Delimustafić radio u to vrijeme za saveznu vojnu kontra-obavještajnu službu.
43 Mazower, War in Bosnia, str. 7; Magaš, Destruction of Yugoslavia, str. XVIII.
304
u Bosni i Hercegovini, ali su na tisuće Sarajlija izašle na ulice -ispred nišana snajpera - da demonstriraju, i puč je, tko zna zašto, spriječen. Razlog za akciju vojske bio je tobože to što su dvojica mladih Muslimana prethodnog dana u Sarajevu ubila na svadbi jednog Srbina. To ubojstvo, koje je, po svemu sudeći, bilo rezultat nenadane provale emocija bez predumišljaja, iskorišteno je kao izlika da se javno osudi muslimanski "terorizam".44 Taktika je bila sasvim prozirna. Dakako da se nitko nije sjetio da podigne barikade u Sarajevu u znak prosvjeda zbog nebrojenih ubojstava Muslimana i sličnih incidenata u proteklih nekoliko mjeseci, kao što se, recimo, dogodilo kad je 7. listopada u Šipovu skupina srpskih paravojnih dobrovoljaca ustrijelila Mehmeda Ganibegovića, ili kad su 13. listopada srpski vojni rezervisti pucali iz strojnica po Mehmed-aginoj džamiji u Tuzli.45
Srpskim su političarima preostale još dvije mogućnosti: ili da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu vojnim sredstvima ili da je raskomadaju političkim sredstvima uz prijetnju oružanom silom. Ova je druga metoda bila još moguća do posljednjeg tjedna u ožujku, a najviše je ovisila o držanju bosanskih Hrvata. Dugo se već mogla pratiti stanovita simetrija u srpskim i hrvatskim stavovima prema Bosni i Hercegovini. U ožujku 1991. sastali su se predsjednici Milosevic i Tuđman da rasprave na koji bi način mogli podijeliti Jugoslaviju, pa je na dnevnom redu bila i podjela Bosne i Hercegovine.46 Ali simetrija je bila samo djelomična. Srbija je bila krenula mnogo n : i otišla mnogo dalje - bosanski su Srbi osnovali svoje "auto-ni le oblasti" u svibnju 1991. a "skupštinu" u listopadu iste gori [najposlije su 27. ožujka 1992. proglasili "Republiku Srpsku" u ;ni i Hercegovini), a hrvatski pandan, "Hrvatska zajednica Her-ceg-Bosna", proglašena je tek u srpnju 1992, nakon tromjesečne srpske vojne ofenzive. Vođa HDZ-a u Bosni i Hercegovini Stjepan Kljuić želio je da se očuvaju granice Bosne i Hercegovine, a njegova je stranka glasala za nezavisnost te republike. Vodstvu HDZ-a
44 Najpotpuniji prikaz tog incidenta vidi kod Rojo, Holocausto en los Balcanes, str. 145-146.
45 Mina informativni bilten, 4. studenog 1991.
46 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 2-4.
305
nije se čak milio ni prijedlog da se Bosna i Hercegovina pretvori u konfederaciju "kantona" u švicarskom stilu. Tako je glavni tajnik te stranke Ivan Markešić izjavio u listopadu 1991: "Čak i u takozvanoj 'srpskoj' oblasti kao stoje banjalučka živi 120000 Hrvata. Ne možemo podijeliti Bosnu i Hercegovinu na kantone. U Švicarskoj su najprije bili kantoni, a tek je onda Švicarska sastavljena od njih. U Bosni i Hercegovini kantoni bi značili podjelu zemlje, a to ne bi išlo bez rata."47
Međutim, skupina Hercegovaca predvođena Matom Bobanom sve je više jačala svoj utjecaj u stranci, pa je u siječnju 1992., akcijom za koju se općenito smatra da ju je organizirao predsjednik Hrvatske Tuđman, Boban došao na mjesto Kljuića kao predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a.48 Hercegovački Hrvati imali su razloga da budu nepopustljiviji od ostalih jer su bili svjedoci naoni-žavanja i uspostavljanja "Srpske autonomne oblasti" u Hercegovini. (Bili su i tijesno povezani s hrvatskim paravojnim jedinicama HOS-a, a potkraj 1991. odbili su predati JNA oružje "općenarodne obrane" i počeli se i sami pripremati za borbu.)49 Općenito su Hrvati, i u vojnom i u političkom pogledu tek reagirali na srpske inicijative, a donekle ih i oponašali. Tako, recimo, kad je SDS u prosincu 1991. objavila svoj zemljovid nacionalne "kantonizacije" Bosne i Hercegovine (s otprilike 70 posto teritorija uključenih u srpske kantone), HDZ je uskoro nakon toga uzvratio svojim zemljovidom (na kojem su hrvatski kantoni obuhvaćali otprilike 30 posto ukupnog teritorija).50 Bilo je bjelodano jasno da Srbi kantonizaciju shvaćaju kao kompromis kojim bi mogli doći do potpunog otcjepljenja, što su prethodno bili zahtijevali. Kad je Radovan Karadžić potkraj veljače 1992. pošao u Austriju da pregovara s Miloševićem i Tuđmanom o budućnosti Bosne i Hercegovine, oni nisu više raspravljali o kantonalnoj konfederaciji nego o podjeli teritorija.51 Ali Europska zajednica i lord Carrington uhvatili su se za kantonizaciju kao za posljednju
47 Intervjuirao sam gaja 11. listopada 1991.
48 Prema izvještaju Judy Dempsey, Financial Times, 8. srpnja 1992.
49 Cow, "One Year of War", str. 8-9.
50 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 4-6.
51 Prema izvještaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 29. veljače 1992.
306
slamku, pa su organizirali nekoliko rundi pregovora na tu temu s tri glavne bosanskohercegovačke stranke, u Bruxellesu i Lisabonu u mjesecu ožujku. Na dan 9. ožujka srpska je delegacija odbila prihvatiti nacrt bosanskohercegovačkog federativnog ustava, prema kojem bi svaka od tri nacionalne zajednice imala pravo veta na donošenje svih važnijih političkih ili ekonomskih odluka.52 Poslije se tog istog mjeseca Europska zajednica energično zauzela za "kantonalni" plan zasnovan na preinačenoj verziji srpskog zemljovida. Taj su plan najprije prihvatile sve tri strane kao bazu za daljnje pregovore, a onda ga je HDZ 24. ožujka odbacio, a sutradan i Izetbego-vićeva SDA. Nije, uostalom, čudo što su ga Hrvati prvi odbacili jer bi im po njemu pripalo svega 17 posto bosanskohercegovačkog teritorija, a 59 posto hrvatskog pučanstva ostalo bi u nehrvatskim kantonima.53
Jedino što su svi takvi planovi na kraju pokazali bila je činjenica da bi nakon svake takve podjele na stotine tisuća bosanskohercego-vačkih građana ostale nezadovoljne. Većina je Bosanaca, uostalom, glasala za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana. Bez obzira na retoričku bujicu u srpskim javnim medijima o torne kako je Bosna i Hercegovina u rukama "ustaško--fundamentalističke koalicije", nema ni najmanjeg znaka da je bilo koji inteligentni promatrač ikad otkrio daje bosanskohercegovačka vlada donijela, ili uopće pomišljala da donese, diskriminatorske zakone protiv bilo kojeg naroda u Bosni i Hercegovini. Ali srpski i srbijanski političari i javni mediji stvorili su neku vrstu političke psihoze, u kojoj je "obrana prava" bosanskih Srba zadobila takav apsolutni status da su se ljudi prestali čak i pitati jesu li doista ugroženi. Kad je jednom takva psihoza stvorena, preostao je još samo jedan mali korak do vojne akcije.
52 Prema izvještaju Johna Palmcra, Guardian, 10. ožujka 1992.
53 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 7.
307
