11 BOSNA I HERCEGOVINA POD AUSTRO-UGARSKOM1878.-1914.
AustroUgarska je tek neodlučno i nevoljko odlučila zauzeti Bosnu. Dakako da su komentatori već poodavno bili tvrdili daje Bosna bogata prirodnim blagom (poljodjelstvo, šumarstvo, rude) i da bi bilo razborito razvijati to blago zajedno s primorjem - koje je bilo u austrijskim rukama. Austrijskim vojnim vlastima bilo je isto tako stalo do toga da se domognu strateškog zaleđa dalmatinske obale.1 Ali kad se 1869. godine na najvišem mjestu raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodećih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrâssy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kâllay, ekspert za povijest Južnih Slavena (i, poslije, autor cijenjene historije Srba), koji je tada bio austrijski konzul u Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije želio da se Austro-Ugarska optereti sa još mili-jun-dva Slavena.2
U tom slučaju proistekli bi problemi i iz podvojenog ustava "dvojne monarhije": bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska, ili neko zajedničko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. godine stekla neku vrstu samouprave, s namjesnikom kojega je imenovala Ugarska, sa vlastitim Hrvatskim saborom i sa skupinom hrvatskih zastupnika u Mađarskom parlamentu? Brige oko Hrvatske bijahu najvažniji razlog što Mađarima nije bilo stalo do Bosne: još znatno veći broj Južnih Slavena ojačao bi argumente onih Hrvata koji su zahtijevali samostalniji status za svoju zemlju. Jedni su od njih tražili da Hrvatska bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom (takozvani trijalizam), a drugi su težili za potpuno nezavisnom Hrvatskom i osnivanjem još jedne južnoslavenske države. Ni jedan od tih planova nije bio po volji ni Beču ni Budimpešti. Ali bilo je nešto što je austrougarska vlada još manje željela. Bilo bi vrlo loše kad bi se Hrvatska posve osamostalila i osnovala svoju državu, ali bi još mnogo gore bilo kad bi se Srbija proširila, kad bi najprije pripojila Bosnu a onda potkopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srpska objava rata Qsmanlijama 1876. godine napokon
1 Scton Watson, Role of Bosnia, str. 19.
2 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 20. Ugarski ministar Buriân poslije se prisjećao: "Kad je Andrâssy na Berlinskom kongresu prihvatio mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, javno mnijenje praktički svekolike monarhije bilo je protiv njega" (Austria in Dissolution, str. 291).
187
je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne. Da su bili uvjereni da sultan može očuvati vlast u Bosni na neograničeno vrijeme, ne bi bili ni prstom maknuli.
Međutim, kad su jednom odlučili da zavladaju Bosnom, nije više moglo biti ni govora o polovičnim mjerama. U travnju 1879. sklopili su s otomanskim vlastima licemjeran sporazum, u kojem su neke klauzule bile poluistine, a neke čiste neistine. Sporazumjeli su se da sam "čin aneksije" neće "dovesti u pitanje vrhovnička prava Njegova Carskog Veličanstva Sultana"; da će turski novac ostati u optjecaju; da će se svi prihodi Bosne trošiti u samoj Bosni; da će upravni aparat zaposliti turske službenike i rođene Bosance; da će muslimani uživati punu vjersku slobodu; da će se ime Kalifa-Sulta-na i dalje spominjati u molitvama petkom.3 Od svih tih obećanja jedino su se ova dva posljednja dokraja poštovala. Turski je novac povučen iz prometa, Bosna je priključena austrougarskoj carinskoj uniji (što je značilo da su se prihodi prikupljeni na bosanskim granicama mogli trošiti bilo gdje u carevini), a upravni aparat popunili su mahom građani Austro-Ugarske. Sto se sultanova vrhovništva tiče, na samom je početku odbačena svaka pomisao da bi se te okupirane pokrajine mogle jednog dana vratiti pod tursku vlast. Jedina predviđena promjena statusa Bosne i Hercegovine bila je da se okupacija zamijeni potpunom aneksijom. Kad se 1881. godine austrijski car pridružio Savezu triju careva, jedna je od tajnih klauzula njihova ugovora glasila da "Austro-Ugarska pridržava sebi pravo da anektira te provincije u kojem god trenutku to bude smatrala shodnim".4
Problem kome da se Bosna dodijeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, bijaše riješen tako da je proglašena krunskom zemljom, stoje značilo da njome neće vladati ni Austrija ni Ugarska, odnosno da će vladati obje u isti mah. Osnovano je mješovito povjereništvo na čelu sa zajedničkim (tj. austrijskim i ugarskim) ministrom financija; teoretski je glavnu vlast u Bosni imao vojni namjesnik, koji je bio izravno odgovoran kruni, ali je političke odluke donosio "savezni" ministar financija. Isto je tako teoretski Bosna bila podvrgnuta voj-
3 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 2; Shaw, History of ihn Ottoman Empire sv. 2, str. 192.
4 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 3. 188
"ini zakonima, ali je potkraj 1878. godine izdana proklamacija kojom su otomanski zakoni ostali u Bosni i Hercegovini na snazi do daljnjega, tek su potpuno zamijenjeni ili dopunjeni austrougar-skim zakonima i novim zakonima donesenima posebno za Bosnu I Hercegovinu. Zadržani su i šerijatski sudovi islamskog svetog zakona da sude muslimanskim građanima u građanskim parnicama. Općenito uzevši, zadržana je otomanska upravna struktura gdje god se smatralo da dobro funkcionira, samo što su izmijenjena imena i osoblje: sandžaci su preimenovani u Kreise (okruge) a niže teritorijalne jedinice kaže ili kadiluci u Bezirke (kotare), na čelu kojih je stajao Bezirksvorsteher (predstojnik kotara). Međutim, Turci su za upravljanje cijelim teritorijem imali svega 120 službenika, a broj austrougarskih činovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti i Parkinsonova zakona, do 1908. godine na 9533 zaposlena.5
Prvih nekoliko godina bile su najteže za novu upravu. Na početku je bilo strahovitih poteškoća, primjerice potreba da se više od 200 000 izbjeglica vrate kući. Na nekim područjima povremeno bi izbijalo nasilje, napose u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora još svojatala. Godine 1879.vponovo je izbila pobuna oko Ne-vesinja, a 1881. izvršen je ozbiljan napad na vojne postrojbe kod Gacka (blizu crnogorske granice).6 Da bi stekli povjerenje pučanstva u Hercegovini i ohrabrili izbjeglice da se vrate, Austrijanci su osnovali posebnu lokalnu miliciju zvanu "panduri", ali su se mnogi od tih pandura uskoro i sami pobunili, a neki su se od njih i odmetnuli u hajduke.7 Do mjeseca studenog 1881. u samoj Bosni bilo je 12 840 austrougarskih vojnika, a u Hercegovini 4000. Te bi snage dostajale da očuvaju mir da vlasti nisu najavile novu mjeru koja je uskoro postala vrlo omražena. Donesen je vojni zakon prema kojem su svi Bosanci bili dužni služiti austrougarsku vojsku. Ubrzo su opet izbili nemiri u Hercegovini, a oko sredine
5 Koristan sažetak vidi kod Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 8, 26-32; o šerijatskim sudovima vidi također A. Popović, l'Islam balkanique, str. 276-277. Potpuni prikaz upravne strukture vidi kod Schmid, Bosnien, str. 54-60.
6 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 9-11.
7 Kapidžić, Hercegovački ustanak, str. 34-35.
189
siječnja 1883. već je nekoliko većih družina pobunjenika djelovalo na tom području.8
U austrijskim službenim izvještajima ti se pobunjenici nazivaju "banditima". Sigurno je da su neki od njih to i bili, samo što su im se pridružili zapovjednici pandura i seoski knezovi i što im glavna djelatnost nisu bila razbojništva nego napadi na žandarmerijske stanice i vojne ophodnje. Jedna pješačka kolona koja je upućena da se obračuna s njima dočekana je iz zasjede na brdskoj cesti i natjerana da se povuče u Mostar. Tada su angažirane veće vojne snage te su se cijele veljače vodile borbe u okolici Foče, pa i u planinama između Foče i Sarajeva. Računalo se da pobunjenici imaju oko 1000 ljudi podijeljenih na odred, koji se sastojao uglavnom od pravoslavaca (pod zapovjedništvom pandurskog časnika Pere Tunguza), na odred muslimana (pod vodstvom istaknutog vlastelina Omera Šačica) i dva mješovita odreda.9 Malo-pomalo su austrougarske postrojbe ponovo osvojile cijelo to područje. Ili, kako je rečeno u službenom izvješću: "Cijelo je područje bilo obuhvaćeno gustom ali nestalnom mrežom naših pokretnih kolona koje su sve više stezale obruč oko pojedinih bandi; na kraju su banditi živjeli u tako teškim prilikama da su se, premda su još tvrdokorno pružali otpor, svi u mjesecu srpnju predali."10 Hajdučija će se u Hercegovini nastaviti još više od deset godina, ali je ovo bila posljednja ozbiljna pobuna protiv austrijskih vlasti.
Jedan razlog što otpor nije bio veći bijaše to što je velik broj nepomirljivih protivnika novog režima zauvijek napustio zemlju. Bijahu to mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku - neki od njih nisu bili voljni iz religioznih razloga živjeti pod nevjerničkom vlašću, a drugi su se jamačno bojali pravde ili odmazde zbog svih onih strahota koje su počinili kršćanima u posljednje tri godine oto-manske vladavine. Velika većina tih iseljenika bili su seljaci, ali je bilo i vlastele koja su u Istambulu osnovala skupinu što će agitirati
8 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 42-4X; Kapidžić, Hercegovački ustanak, str. 109-120.
9 Abtheilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 102, Kapidžić, Hercegovački ustanak, str. l 10.
10 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 139.
190
da Turska vrši jači politički pritisak na austrougarske vlasti u Bosni. ' ' "Suvremeni povjesničari žestoko se spore oko toga koliko je u svemu bilo takvih iseljenika. Prema službenim podacima austrougarskih vlasti, između 1883. i 1905. godine iselilo se 32 625 osoba a vratilo ih se 4042.12 Između 1906. i 1918. godine iselilo ih se još oko 24 000. Ali ti se brojevi odnose samo na one koji su dobili službeno odobrenje da napuste zemlju - a zahtjevi za odobrenje morali su se podnositi tek nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinulo zbog velikog broja ljudi koji su se iseljavali da izbjegnu novačenje. U taj broj nisu uključeni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su pobjegli u prve četiri godine. Neki muslimanski povjesničari ustvrdili su da ukupan broj iseljenika iznosi oko 300 000, ali čini se da je ta procjena nerealna. Geograf koji je proučavao to iseljeništvo i njihove potomke izračunao je da sad u Turskoj ima oko 350 000 "Bošnjaka". Međutim, naziv "Bošnjak" u toj zemlji odnosi se na sve ljude koji su se doselili ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Srbije i Crne Gore - a u taj su broj uključeni i svi oni koji su se doselili između dva rata.13 S druge strane, srpski historičari procjenjuju daje bilo otprilike 60 000 iseljenika, što znači da prihvaćaju službene statističke podatke i dodaju svega 8000 ljudi za razdoblje između 1878. i 1883. godine.14 Čini se da bi mnogo vjerodostojniji bio broj od oko 100 000 osoba, ali je i opet riječ o pukom nagađanju. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da se nisu iseljavali samo muslimani; na razmeđi stoljeća iseljavalo se svake godine iz Hercegovine na stotine pravoslavnih seljaka.15 Edith Durham, koja spada
11 Donia, Islam under the Double Eagle, str. 72-76.
12 Schmid, Bosnien, str. 249-250. Schmid, koji je bio predstavnik Statističkog ureda u Sarajevu, hvali se kako je muslimanskih iseljenika iz Bosne bilo manje nego iz drugih bivših otomanskih zemalja, primjerice Bugarske. Ako je to istina, nije teško ni objasniti zašto je tako bilo: bosanski muslimani zacijelo su mnogo manje željeli da se isele u Tursku zato što nisu govorili turski.
13 Hadžijahić, "Uz prilog Bogićcvića", str. 191 (inzistira na broju 300 000); Ba-lić, Das unbekannte Bosnien, str. 51 (o otkrićima geografa Sulejmana Smlatića).
14 Bogićević, "Emigracije muslimana"; A. Popović, L'Islam balkanique, str. 272. Ova je procjena od 8000 iseljenika svakako preniska. Ferdinand Schmid, koji nipošto nije želio precjenjivati broj iseljenika, držao je da ih se otprilike 8000 iselilo između proglašenja zakona o služenju vojske u studenom 1X82. i uvođenja odobrenja za iseljavanje u listopadu 1883. godine (Bosnien, str. 249).
15 Kapidžić, "Pokret za iseljavanje".
191
medu najpronicljivije strane promatrače i koja nije bila osobito naklonjena Austrijancima, navela je jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljeću 20. stoljeća: "Nadnice su bile niske. Seljaci su bili vrlo siromašni. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se tisuće ljudi iselile onamo. Oni su to pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto događalo i u Crnoj Gori... Posrijedi je bilo obično ekonomsko pitanje ponude i potražnje."16
Glavni je razlog kivnosti na Austro-Ugarsku među tim kršćanskim seljacima bilo to što nikad nije došlo do velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali. To je ujedno bio najeklatantniji primjer austrougarske politike kontinuiteta i postupnosti. Vrlo je rano odlučeno da će posljednja velika otomanska reforma, dekret iz 1859. godine, ostati na snazi i da se nakon toga neće uvoditi nikakve korjenite promjene. Učinjeno je ponešto da se popravi položaj seljaštva: procjene ljetine povjerene su pravnim poreznim stručnjacima i procjeniteljima, udareni su temelji katastarskom knjiženju da se spriječe presezanja zemljoposjednika, i uveden je sistem "prosječne desetine". (To znači da se desetina izračunavala na temelju uroda prethodnih deset godina, pa je seljak čija je proizvodnja rasla plaćao manje od desetine stvarne vrijednosti ljetine tekuće godine.) Potvrđeno je pravo kmetova da se oslobode kmetstva plaćanjem odštete - što je bilo uvedeno turskim zakonom 1876. godine - i poduzete su neke dodatne mjere da im se to olakša. Na taj se način između 1879. i 1913. godine oslobodilo 41 500 kmetova, ali je na početku 1914. izračunato da još ima 93 368 kmetskih obitelji koje rade na agalucima, što je obuhvaćalo oko jedne trećine ukupne obradive zemlje.17 Međutim, to što su nominalno bili kmetovi nije značilo da žive svi u posvemašnjoj bijedi i zavisnosti. Britanski povjesničar William Miller zabilježio je, kad je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeća, da "bosanski kmet živi bolje od dalmatinskog ili sicilijanskog seljaka". Isto je tako zapazio da su zbog čestih dioba posjeda prema otomanskim zakonima o nasljedstvu mnoge age postale i same tek nešto više od sitnih zemljoposjednika seljaka.1"
16 Durham, Twentv Years, str. 163.
17 Donia, Islam under the Eagle, str. 25-27; Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 108-109.
18 Miller, Travels and Politics, str. 7.
192
Austrougarska je vlast u Bosni bila vrlo nesklona izazivati bilo fcakve velike društvene poremećaje, ali je istodobno bila neobično energična u nastojanjima da razvije gospodarstvo. Jedina je zapreka takvim njenim planovima bio zakon donesen 1880. godine u Beču, koji bijaše naopako shvaćeno obećanje dano sultanu, da se administrativni troškovi u Bosni moraju pokrivati bosanskim prihodima. Stoga je bilo teško financirati infrastrukturne projekte velikih razmjera kakve je zahtijevao razvoj Bosne i Hercegovine. Da bi se premostio taj jaz, odobreni su posebni državni krediti. U prve dvije godine izgrađena je željeznička pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara) po cijeni od 8 milijuna forinti. Nakon tri godine produžena je pruga do Sarajeva (još 80 kilometara), što je stajalo oko 4 milijuna.19 Obujam državnih investicija bio je kolosalan: do 1907. godine vlada je izgradila 111 kilometara širokotračne željezničke pruga, 911 kilometara uskotračne i više od 1000 kilometara glavnih cesta i isto toliko lokalnih putova s ukupno 121 mostom.20 Edith Durham zapisala je 1906. godine: "Brdske ceste ne zaostaju ni za najboljima u Europi."21
Dakako da su neke od tih cesta i željezničkih pruga imale prvenstveno vojni značaj, ali su istodobno bile snažan poticaj gospodarskom napretku. Šumarstvo i ugljenarstvo bijahu u velikom zamahu; kopale su se i druge rude, primjerice bakar i krom; oko Prijedora vadila se željezna ruda, podignute su željezare i čeličane, pa i nekoliko tvornica kemijskih proizvoda. Godine 1912. i 1913. Bosna i Hercegovina imala je godišnji izvoz u vrijednosti od 28 milijuna dolara i više od 65 000 industrijskih radnika.22 U mnogim je gradovima bilo i radnica (mahom kršćanki, ali je bilo i muslimanki). U Sarajevu su, na primjer, radile u tvornici duhana i tkaonici čilima.
19 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 43-50. Topal Osman-paša bio je prethodno izgradio kratku željezničku prugu od Banje Luke do granice, ali do 1878. godine "pruga je bila zarasla u korov a Bosna je još bila bez vlaka" (Miller, Travel and Politics, str. I OS).
20 Schmid, Bosnien, str. 579, 586.
21 Durham, Twenty Years, str. 160. Opis strahovito zapuštenih cesta u posljednjem desetljeću otomanske vladavine vidi kod Stcrncck, Geograßsche Verhaltnisse, str. 21-22.
22 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 102-113, 129-143, 167.
193
Godine 1906. radnici u tvornici duhana organizirali su čak i štrajk zahtijevajući kraće radno vrijeme i bolje plaće. Štrajk je okončan za pet dana, ali je sličnih štrajkova bilo i u drugim mjestima, a u demonstracijama radnika željezare u Zenici nekoliko je ljudi ubijeno. Ni taj štrajk nije snažnije utjecao na državnu politiku, ali je pospješio osnivanje sindikata u mnogim industrijskim granama iduće godine.23 Međutim, kako su u socijalističkim zemljama oduvijek tragali za sličnim herojskim epizodama u svojoj predsocijalističkoj prošlosti, taj "generalni štrajk" iz 1906. godine zauzeo je neprirodno važno mjesto u jugoslavenskoj historiji toga razdoblja.24
Austrougarske vlasti nisu zanemarile ni poljodjelstvo, glavni oslonac gospodarstva. Osnovana su ogledna dobra, pa i ogledni vinogradi nedaleko od Mostara, štoviše i ogledni ribnjak. Seoski su učitelji poučavani suvremenim metodama, a otvorena je i poljoprivredna škola u Ilidži kraj Sarajeva.25 Utemeljene su i ergele, a da bi se probudio ponos medu uzgajivačima konja, organizirane su konjske trke u Ilidži i Prijedoru. (Trke su postale veoma omiljene, iako se u početku nisu održavale prema pravilima Jockey Cluba: "Jahali su bez sedla, a kad bi se približili cilju, skočili bi s konja da mu bude lakše, pa je konj sam ulazio u cilj.")26 Bosanski seljaci nisu osobito cijenili baš sve te novotarije. Jedan austrougarski žan-darmerijski časnik rekao je 1906. godine Edith Durham da su "za ovaj narod ove promjene prenaglo došle; oni više vole stare turske staze i tovarnu stoku od zaprežnih kola i novih cesta, i nepovjerljivi su prema svemu novome". U njegovu dijelu Hercegovine seljaci su čak odbili rabiti željezne plugove koje im je vlast ponudila po cijeni nižoj od proizvodne. "Potrošili smo ne znam koliko novca da im popravimo kvalitetu stoke: pribavili smo im bikove, ždrijepce, ov-nove, neraste najplemenitijih rasa. Lani smo u jedno selo poslali
23 Ibid., str. 182-185; Čuprić-Amrcin bilježi daje 1912. godine 10 posto bosanskih radnika bilo učlanjeno u sindikate, a u samom Sarajevu 43 posto (Die Opposition in Bosnien, str. 153-157).
24 Vidi na primjer Dedijer, Road ta Sarajevo, ("Sarajevo 1914."), str. 202, gdje on taj štrajk naziva "velikim društvenim potresom".
25 Miller, Travels and Politics, str. 101-103.
26 Thomson, Outgoing Turk, str. 110. Taj je običaj napušten zbog većeg broja ozbiljnih ozljeda džokeja.
194
prekrasnog nerasta čovjeku za koga smo mislili da je pouzdan. A kad je došao Božić, on lijepo zaklao nerasta, ispekao ga i pozvao cijelo selo na gozbu."27 Jedan od najspornijih aspekata agrarne politike bijaše stimuliranje stranih doseljenika. Prvi od tih kolonista došli su zapravo na inicijativu jednog njemačkog svećenika koji je u vjerskom časopisu u Njemačkoj objavio oglas u kojem je pozvao pobožne seljake da se presele u Bosnu. Tako su stigle obitelji iz Sleske i Porajnja, pokupovale zemlju blizu hrvatske granice i osnovale naselje koje je dobilo službeno ime "Windhorst". Ogranku tog naselja nadjenuli su ime "Rudolfstal" prema prestolonasljedniku Rudolfu nakon njegova posjeta Bosni 1888. godine, a jedno drugo naselje, koje su osnovali Nijemci protestanti iz Ugarske, prozvano je "Franzjosefsfeld". Vlasti su bile naklonjene tim doseljenicima i odobravale im porezne olakšice. Godine 1890. donijele su poseban zakon o "poljoprivrednim naseobinama", kojim su ponudile do dvanaest hektara zemlje po obitelji u besplatan zakup prve tri godine, a zatim povoljno otplaćivanje duga iz prihoda u roku od deset godina, pod uvjetom da prihvate bosansko državljanstvo. U svemu je osnovano 54 takvih naseobina s ukupno gotovo l O 000 stanovnika. Nijemaca je bilo nešto manje od 2000, većinom su bili Slaveni (Poljaci, Česi, Rusini), čiji su se potomci stopili s bosanskim slavenskim pučanstvom. Ali kakvo god bilo porijeklo tih doseljenika, ta je politika u ono doba nailazila na otpor, a kad su Bosanci 1910. godine prvi put dobili svoj Bosanski sabor, jedan je od prvih njihovih zahtjeva bio da se stane na kraj tom doseljavanju.2" Tada je već lokalne političare počeo zabrinjavati neprestani prirast stranih doseljenika. Godine 1880. bilo je u Bosni i Hercegovini svega 4500 austrijskih i 12 000 ugarskih građana; godine 1910. bilo je 47 000 Austrijanaca i 61 000 Mađara. Ali ti brojevi nisu bili tako alarmantni kako su se činili na prvi pogled. Mnogi su od tih stanovnika bili državni činovnici ili poslovni ljudi koji nisu namjeravali zauvijek ostati u Bosni i Hercegovini. Neki su od njih bili i vojnici - općenito su vojnici iz Austro-Ugarske služili vojsku u Bosni a bosanski vojnici u Austro-Ugarskoj. Od ugarskih građana većina su bili Hrvati
27 Durham, Twenty Years, str. 154.
28 Maier, Die deutschen Siedlungen: Schmid, Bosnien, str. 246-248.
195
a tek manji broj pravi Mađari.29 Osim promicanja "poljoprivrednih naseobina", čija glavna svrha nije bila demografska nego agrarna, nije uopće bilo ozbiljnijih pokušaja masovne kolonizacije, ali je priljev ljudi sa strane bio dostatan da podsjeti ljude u Bosni i Hercegovini da su doista pod svojevrsnom kolonijalnom upravom.
Sve u svemu, austrougarski državni činovnici razumjeli su takve osjetljivosti i nastojali o njima voditi računa. Svaka je vjerska zajednica i dalje imala svoje škole, koje je sada financirala država, a 1887. godine vlasti su podigle i šerijatsku školu da se u njoj školuju suci za muslimanske sudove. U sustavu besplatnih državnih škola koji su vlasti uspostavile, djeci članova svake vjerske zajednice predavali su njihovi vlastiti svećenici. Suvremeni jugoslavenski historičari iskazivali su prezir prema nastojanjima austrougarskih vlasti na području školstva ističući da je samo manji broj djece pohađao školu. Ali ne može se o vlastima koje su podigle 200 osnovnih škola, tri srednje škole, tehničku školu i učiteljsku školu reći da se nisu brinule za školstvo. Nije bilo baš vjerojatno da će seljaci koji neće da prihvate željezne plugove navaliti da šalju djecu u školu kako bi stekla naobrazbu koju oni sami nemaju. Godine 1909. uvedeno je obvezatno osnovno školovanje, a do tada se vodila obrazovna politika koju je najbolje sažeo William Miller ovim riječima: "Nitko ne sili roditelje da šalju djecu u školu, ali lokalne vlasti nastoje uvjeriti u prednosti naobrazbe roditelje koji svoje potomke baš pošto-poto žele zadržati u mraku neznanja."30
Najdelikatnija je zadaća austrougarskih vlasti bilo postupanje s tri glavne vjerske zajednice. Dakako da su ih financiranjem škola donekle pridobili za suradnju i ostvarili stanovit utjecaj na njih. Poduzete su i mjere da se austrougarskim vlastima osigura utjecaj na imenovanje velikodostojnika u svakoj pojedinoj vjerskoj zajednici. Car je od pravoslavnog patrijarha dobio pravo da imenuje episkope u Bosni i Hercegovini, a slično je pravo dobio i od pape da imenuje katoličke biskupe. Sami su pak muslimani predložili da se u Bosni
29 Schmid, Bosnien, str. 245. Broj vojnika u oba slučaja iznosio je na razmcdi stoljeća otprilike 7000 (Curtis, Turk anil this Lost Provinces, str. 281).
30 Miller, Travels and Politics, str. 97; o pojedinostima školstva vidi ibid., str. 98; A. Popović, L 'Islam balkanique, str. 280-283; i Schmid, Bosnien, str. 695-740.
196
osnuje njihova svećenička hijerarhija nezavisna od Istambula, a to je i postignuto 1882. godine tako što je car imenovao reis-ul-ulemu ("poglavara vjerske zajednice"), koji je bio na čelu četveročlanog medžlisa ili savjetodavnog vijeća.
Od sve tri vjerske organizacije, Katolička se crkva ponajviše razvijala i mijenjala. Franjevci su izgubili svoj monopol jer su se pojavili isusovci. Osnovana su dva sjemeništa u kojima su predavali isusovci. U Sarajevu je podignuta katolička katedrala, a uskoro za njom i crkva svetog Ante Padovanskog. Broj je katolika porastao zahvaljujući priljevu doseljenika iz Austro-Ugarske (u samom je Sarajevu taj broj narastao od 800 godine 1878. na 3876 za svega šest godina). Sa četiri biskupa i s neobično odlučnim nadbiskupom (monsinjorom Stadlerom, koji je u Sarajevu služio za cijelog razdoblja od 1882. do 1918. godine), Katolička je crkva bila aktivnija nego ikad u svojoj tisućgodišnjoj povijesti u Bosni i Hercegovini.31* Ali vlasti su bile svjesne opasnosti da bosanski katolici postanu privilegirana zajednica. Njihova je oprezna politika ostavila snažan dojam na Williama Millera, koji je 1898. godine zapisao:
Rimokatolici... koji su dugo očekivali pomoć od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao velike katoličke sile, pomalo su razočarani što oni, koji tvore nešto više od jedne petine pučanstva, ne mogu nastupati kao "glavni partner" u bosanskoj tvrtki. Po mom mišljenju, nema boljeg dokaza jednakog postupanja vlasti s različitim konfesijama od same činjenice da ima takvih razočaranja.112
Američki novinar W. E. Curtis, koji je posjetio Bosnu 1902. godine, stekao je sličan dojam jednakog postupanja sa svima: "Članovi različitih vjeroispovijesti druže se jedni s drugima na prijateljskoj
* Uvođenje redovite crkvene hijerarhije u Bosnu 1881. godine označava važnu prekretnicu u povijesti Katoličke crkve u suvremenoj Bosni. Ujedno označava i početak dugotrajne napetosti između franjevačkog reda u Bosni i dijecezanskog klera: vidi Gavranović, Uspostava redovite katoličke hijerarhije; Gavran, Lucerna lucens? Krišto, Prešućena povijest (posebice str. 143-8); i Đaković, Političke organizacije (posebice str. 72-114).
31 O svim drugim pojedinostima vidi kod Pelletier, Sarajevo, str. 137-140.
32 Miller, Travels and Politics, str. 91.
197
osnovi iskazujući uzajamno poštovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i pošteno sude, pravda je zajamčena svakom građaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i društveni položaj."33 Ipak, vjerski su interesi s vremena na vrijeme još ubacivali štapove u kotače najpo-mnije konstruirane državne mašinerije.
Najbolniji problem bijaše provjeravanje. Obično su muslimanske djevojke prelazile na katoličku vjeru radi svojih budućih muževa i tako izazivale veliku sablazan i nanosile sramotu svojoj obitelji. Premda katolički svećenici nisu otvoreno nastojali predobiti muslimanke za svoju vjeru, činili su sve što je bilo u njihovoj moći da pomognu onima koje dolaze k njima - sakrivajući, primjerice, djevojke u samostane ili u nadbiskupski dvor i odbijajući da odaju policiji njihovo skrovište. Nakon nekoliko ovakvih incidenata vlasti su 1891. godine pristale na muslimanske zahtjeve i donijele propise prema kojima se moralo postupati u spornim slučajevima: dvomjesečni rok čekanja, povjerenstvo koje će istražiti svaku optužbu o prisili, i tako dalje. Ovime su donekle umireni muslimani u svojim strahovanjima, ali nakon dvanaest godina, kad je nadbiskup Stadler bio upleten u još jedan sporni slučaj, u kojem je riječ bila o jednoj muslimanskoj udovici i njeno dvoje djece, nadbiskup je otkrio da su vlasti 1895. godine sklopile s papom tajni sporazum prema kojem katolički svećenici imaju pravo komunicirati s potencijalnim preobraćenicima, te tako potajno obezvrijedile propise koje su same donijele. Ponovo je izbilo veliko nezadovoljstvo među muslimanima, čije su vode povele veliku kampanju podnoseći vlastima službene peticije i popise drugih prekršaja. Ipak su se umirili kad su vlasti pronašle udovicu iz najnovijeg slučaja u jednom samostanu, pa su je žandari oteli i vratili u njeno selo, gdje je pristala da se vrati u krilo muslimanske vjere.34
Sigurno je da su ovakvi događaji uzbunjivali pučanstvo, ali način na koji su ove incidente iskorištavali muslimanski prvaci i povezivali ih s drugim problemima (pritužbama na poreze itd.) upućuje na zaključak da su oni bili sve više zaokupljeni složenom političkom strategijom, nečim posve različitim od slijepog fanatizma. U jednoj
33 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 275.
34 Donia, Islam under the Eagle, str. 27-29, 55-59, 63-67, 93-94.
198
detaljnjoj suvremenoj studiji o tim događanjima možemo pročitati i ovo: "Muslimanski su se aktivisti trudili da zaodjenu svoje ciljeve u ruho vjerskog žara, ali su zapravo težili za očuvanjem ili povećavanjem svoje moći."35 U prva dva desetljeća austrougarske vladavine vodila se složena borba za prevlast između muslimanske elite u Sarajevu, koja je stekla moć i utjecaj surađujući s vlastima, i tvrdokor-nijih muslimanskih prvaka u Travniku i Mostaru koji su zauzimali beskompromisne stavove ne bi li diskreditirali svoje sarajevske suparnike i preoteli nešto od njihove moći. (U osamdesetim godinama situacija se još više zakomplicirala zato što se razvilo snažno suparništvo i među mostarskim muslimanima.)
Najvažnije je pitanje bio nadzor nad vjerskim dobrotvornim zakladama. Te su zaklade, kako rekosmo u 5. poglavlju, poznate pod nazivom vakufi, igrale važnu ulogu u islamskom društvu jer su financirale održavanje džamija, škola, tekija, pa čak i hanova i mostova. Njihov posebni fiskalni položaj stoljećima je mamio ljude na masovne zloupotrebe. Trebalo je samo da donator imenuje 'svoje potomke za stalno plaćene izvršitelje svoje oporuke pa da zapravo osnuje tako reći obiteljski kartel oslobođen poreza. Godine 1878. procijenjeno je da je gotovo jedna trećina obradive zemlje u Bosni bila u vlasništvu vakufa. A jedan je od osnovnih načela islamskog zakona glasio da imanje koje je jednom pripalo vakufu ne može više nikad pripadati nikom drugom. Jedna je od prvih stvari koje su austrougarske vlasti učinile bila da prikupe i javno potvrde sve oto-manske zakone koji su regulirali upravljanje vakufima, zahtijevale propisno vođenje knjigovodstva i tako dalje. Zatim su 1883. godine osnovali povjereništvo za vakufe i imenovali ugledne muslimane za njegove članove. Na taj su način lokalni vakufi kojima su upravljale pojedine obitelji dospjeli pod središnje upravno tijelo, koje je određivalo budžete i vodilo politiku financiranja džamija i škola u cijeloj Bosni i Hercegovini. Premda je ova mjera općenito prihvaćena kao korisna reforma, u povjerenstvu su glavnu riječ vodili sarajevski muslimani, koji su bili spremniji na suradnju od ostalih, pa su izazivali zavist i kivnost medu uglednim muslimanima u drugim mjestima. Čak i onda kad je, 1894. godine, povjerenstvo prošireno i
35 Ibid., str. 189
199
popunjeno predstavnicima iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, sve su te članove i dalje imenovale centralne vlasti.36
Upravo su mostarski muslimani, pod vodstvom odrješitog Mule Mustafe Džabića, pretvorili upravljanje vakufa u veliko političko pitanje. Koristeći se uvelike valom peticija i drugih aktivnosti koje su bili pokrenuli skandali oko prekrštavanja, podnijeli su 1899. godine nacrt statuta samostalnog "Vakufskog sabora" za Hercegovinu. Umjesto da bude ustrojena od vrha naniže imenovanjima sa strane, predloženo je da se nova organizacija zasniva na lokalnim udrugama, i da te udruge imenuju članove okružnih sabora, a da okružni sabori biraju svoje zastupnike u pokrajinskom saboru.37 Prva je reakcija vlasti bila da te muslimane tretira kao opasne agitatore i da zatvori klub koji je bio središte njihove djelatnosti. Odmah su zatim mostarski prvaci počeli organizirati podršku u čitavoj Hercegovini, pa i u Bosni. Koristeći se moralnim autoritetom Džabićevim i poletom mladih aktivista kao što je bio Šerif Arnautović, oni su za godinu dana osnovali organizaciju koja je obuhvatila cijelu zemlju - zapravo su to bili začeci političke stranke - a u ljeto 1900. godine održali su u jednom hotelu u Budimpešti zbor bošnjačkih muslimanskih voda. Tako je započeo dugotrajan proces agitiranja i pregovora, a vlasti su naizmjence pokušavale primiriti, podijeliti i obuzdati voditelje kampanje.38
Ovaj porast muslimanskog aktivizma zadavao je najviše muka čovjeku koji je u to vrijeme bio na čelu Bosne i Hercegovine, Be-njâminu Kâllayu, povjesničaru i bivšem diplomatu, te austrougarskom ministru financija od 1882. do 1903. godine. Sva je Kâllayeva politika u Bosni težila za tim da očuva zemlju od nacionalističkih političkih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj i da promiče ideju o bosanskoj naciji kao zasebnom i integrativnom entitetu. Turci su zapravo rabili riječ "Bošnjaci" (bosnaklar) za sve one koji žive u Bosni; ali na domaćem jeziku jedini narod koji je sebe tradicionalno nazivao Bošnjacima bili su bosanski muslimani.39 (Katolici su sami sebe
36 Ibid., str. 22-24; A. Popović, L 'Islam balkanique, str. 275.
37 Donia, Islam under the Eagle, str. 120-124.
38 Ibid., str. 124-166. Najdetaljniji prikaz dao je Hauptmann u Borba muslimana za autonomiju.
39 Imamović, "O historiji bošnjačkog pokušaja", str. 35-36.
200
nazivali Latini ili kršćani - što ne valja brkati sa srednjovjekovnim jerstjanima ~ a pravoslavni su sami sebe nazivali Vlasi ili hrišćani.) JCâllay se nadao da će proširiti značenje riječi Bošnjaci na pripadnike svih vjerskih zajednica. Za tu njegovu nakanu bilo je bitno da najprije predobije muslimane za svoju ideju o bosanskoj naciji. On je znao da upravo s njima ima najbolje izglede zato što se oni, za razliku od pravoslavaca i katolika, ne mogu obraćati matičnom narodu izvan granica Bosne i Hercegovine, te mu je bilo jasno da od cijelog tog njegova nauma neće biti ništa ako oni umjesto toga razviju svoj vlastiti nacionalni identitet.
Källay je donekle uspio sa sarajevskim muslimanima, koji su bili spremniji za suradnju od ostalih i koji su u tom načinu razmišljanja vidjeli prirodan nastavak tradicije traženja bosanske autonomije pod otomanskom vlašću. Njihov voda, bivši gradonačelnik Sarajeva Mehmed-beg Kapetanović, osnovao je 1891. godine novine pod naslovom Bošnjak. Iako se obraćao svim čitateljima bez razlike, bijaše to u biti muslimanski list koji je napadao konzervativne stavove među muslimanskim svećenstvom i nastojao pobiti tvrdnje i hrvatskih i srpskih nacionalista da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili Srbi. "Dočim Hrvati tvrde da su pravoslavci naši najveći dušmani i da je Srpstvo isto što i pravoslavlje, Srbi se upinju iz petnih žila da nas upozore na svoju izmišljenu historiju po kojoj su posrbili vascijeli svijet," ustvrdili su u Bošnjaku. I nadodali: "Mi nećemo nikad poreći da pripadamo južnoslavenskoj porodici, ali ćemo ostati Bošnjaci, kao i naši preci, i ništa drugo.".40
Kâllayev projekt ne bi se bio činio apsurdan nikome tko bi proučio povijest Bosne samo do otprilike jedne generacije prije austrougarske okupacije. Vidjeli smo da su katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini dugo održavali odnose na vjerskoj osnovi s Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj i Srbiji. Pod otomanskom vladavinom postojali su zasebni vjerski identiteti u Bosni i Hercegovini, a ti su identiteti doista mogli imati političke implikacije: mnogi bosanski katolici očekivali su od zemalja onkraj hrvatske i dalmatinske granice potporu, pa čak i oslobođenje. Ali to je bilo pitanje religije, a ne
40 Donia, Islam under the Eagle, str. 52-54; Banac, National Question, str. 361; Imamović, "O historiji bošnjačkog pokušaja", str. 41.
201
nacionalnosti. Ti su se katolici uzdali u katoličku Austriju, ili u katoličke Mletke, ili u druge katolike koji su slučajno bili Hrvati; nisu se uzdali u hrvatsku naciju kao takvu. Tek se najranije negdje oko sredine 19. stoljeća počela iz Hrvatske i Srbije širiti moderna ideja o nacionalnosti medu katolike i pravoslavne u Bosni i Hercegovini. Od tri osnovna kriterija po kojima su se u to doba ustanovile i razgraničile hrvatska i srpska nacija - povijest, jezik i vjera - u Bosni je mogla vrijediti samo vjera, jer je Bosna imala svoju zasebnu povijest, a tloris jezične mape nije se poklapao s vjerskim granicama. U Bosni i Hercegovini nije nikad bilo isključivo ekonomskih ili socijalnih razloga za neprijateljstvo između katolika i pravoslavnih, a one razloge koji su postojali za neprijateljstvo prema muslimanima djelomice je uklonila austrougarska vlast. Evo kako je jedan engleski autor 1897. godine prokomentirao držanje kršćana prema muslimanima u Bosni:
Čudno je koliko oni malo mržnje osjećaju prema svojim nekadašnjim tlačiteljima, a objašnjenje se tomu vjerojatno krije u činjenici da svi skupa pripadaju istoj rasi. Koji god bio razlog tomu, svi oni koji su proučavali ovu zemlju u tursko doba slažu se u mišljenju da su... za bijedno stanje ovih ljudi više krivi agrarni nego vjerski uzroci, i da bi uklanjanjem tih uzroka kivnost koju su oni izazvali malo-pomalo nestala.*'1
Da je Kâllay mogao na neki način potpuno izolirati pravoslavne i katolike u Bosni i Hercegovini od vjerskih, kulturnih i političkih zbivanja u susjednim zemljama, njegova bi politika možda imala i nekih izgleda na uspjeh, ali je takva izolacija bila posve nemoguća. Kako su se hrvatski i srpski nacionalizam širili medu katolicima i pravoslavnima u Bosni i Hercegovini preko one iste mreže svećenika, učitelja i školovanih čitatelja novina koju je austrougarska politika pomogla izgraditi, bivalo je sve jasnije da je Källayev "bošnjački" projekt osuđen na propast. Godine 1908. pronicavi promatrač zbivanja kakav je bio austrijski parlamentarni zastupnik Joseph Baemreither mogao je mirne duše proglasiti taj pokušaj propalim.42
41 Thomson, Outgoing Turk, * . 180-181.
42 Baernreither, Bosnische Eindrücke, str. 25.
202
Dotle je izvan Bosne i Hercegovine svakom godinom austrougarska trapava politika sve više raspirivala hrvatski i srpski nacionalizam. Mađarski ban u Hrvatskoj namjerno je poticao gloženje između Hrvata i Srba, a veliko je nezadovoljstvo izazvao apsurdnim i nepotrebnim mjerama kao što je dekret kojim su svi željezničari u Hrvatskoj bili dužni govoriti mađarski. Pogoršali su se i odnosi između Dvojne Monarhije i Srbije, a zbog činjenice da je srpska vanjska trgovina bila uvelike ovisna o Austro-Ugarskoj, Srbi su se još više bunili protiv prevlasti Habsburgovaca u cijeloj toj regiji. Kad je Srbija 1906. godine pokušala pronaći neki drugi izlaz za svoju robu, Austro-Ugarska je u znak odmazde uvela više carine na glavni izvozni artikl Srbije, svinje. (Ovaj takozvani "svinjski rat", kao i mnoge druge državne sankcije u novijoj povijesti, zapravo je potaknuo traganje za plasmanom robe na drugim stranama.) Između te dvije države zavladali su vrlo napeti odnosi. Austrougarski ministar vanjskih poslova barun von Aerenthal počeo je ozbiljno razmatrati mogućnost da Austro-Ugarska zauzme Srbiju, a službeno javno mnijenje u Bosni bilo je sklono ideji da se carevina proširi čak do Soluna. Putujući 1906. kroz Bosnu, Edith Durham zapisala je daje "Austrijancima... stalo do toga da učvrste svoj položaj u Bosni što bolje mogu, kako bi bili spremni za daljnje napredovanje. Omiljena je tema razgovora 'Nach Salonik'".43
U tom je kontekstu pala odluka da se promijeni status Bosne iz okupiranog otomanskog teritorija u pokrajinu koja je potpuno pripojena Austrougarskoj Monarhiji. Tu je odluku pospješila Mlado-turska revolucija 1908. godine. Neko se vrijeme činilo da će u Istambulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vlašću. Barun von Aerenthal djelovao je munjevito proglasivši 5. listopada 1908. posvemašnju aneksiju Bosne i Hercegovine. Taj je potez odjeknuo u Srbiji kao bomba. Tamošnji su nacionalisti držali da im je nepošteno ispred nosa odnesena potencijalna nagrada - teritorij Bosne i Hercegovine. U Beogradu su održavali masovne zborove, a uskoro
43 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 12; Durham, Twentv Years, str. 164.
203
su osnovali i dva tajna društva za ujedinjenje svih Srba: "Narodnu odbranu" i "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i pod imenom "Crna ruka"). Potkraj 1908. godine bilo je već nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.44 Srbiju je od nauma da Austro-Ugarskoj navijesti rat odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je doduše zabolio način na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije ničim izazvati Austriju kako joj ne bi pružila priliku da je šatre."45 Na kraju Austro-Ugarska i Turska u veljači 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stječe puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obvezuje da će se povući iz Novo-pazarskog sandžaka, da će zajamčiti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istambulu dva i pol milijuna turskih funti. Ipak je diplomatska kriza još mjesecima potrajala.46 Međusobno djelovanje suparništva velesila i nacionalizama u balkanskim državicama što se očitovalo u ovoj prilici bijaše zlokoban nagovještaj događaja koji će se zbiti u kolovozu 1914. godine.
Ali glavni je učinak aneksije na život u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti u Beču i Budimpešti smatrale su da sad drže Bosnu čvršće u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politički život. Pod liberalnim austrougarskim ministrom financija barunom Buriânom (koji je na tom položaju bio od 1903. do 1912. godine), učinjeno je nekoliko većih ustupaka: najprije je, 1909. godine, odobren muslimanima sistem upravljanja vakufima za koji su se oni onako uporno zauzimali, a onda je, sljedeće godine, izabran i Bosanski sabor. Istina je daje Sabor bio zasnovan na ograničenom izbornom pravu i da nije imao neposredne zakonodavne vlasti. Ipak je omogućio raznim organizacijama koje su u posljednjih nekoliko godina osnovale lokalne zajednice - Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) - da počnu djelovati kao prave političke stranke.47
44 B. Jelavich, History of the Balkans, str. 111 ; Dedijer, Road to Sarajevo, str. 180.
45 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 71.
46 O pojedinostima ugovora vidi ibid., str. 119; o knjizi ibid., str. 144-229.
47 Donia, Islam under the Eagle, utr. 169-175.
204
Dakako da su u tim strankama aktivnu ulogu igrali samo pripadnici školovanih i imućnijih elita u svakoj pojedinoj zajednici. Tako se jedino može objasniti činjenica da se dvije glavne kršćanske stranke nisu žestoko borile za agrarnu reformu, iako su većina ljudi Jcoje su navodno zastupale bili seljaci. Važna je bila i obična parlamentarna aritmetika: kako je broj zastupnika prilično točno odgovarao brojčanim odnosima medu pučanstvom (37 pravoslavnih, 29 muslimana, 23 katolika i l Židov), ni jedna od dvije kršćanske grupacije nije sama imala potrebnu većinu pa su se uskoro počele nadmetati za naklonost muslimana.48 Godine 1911. pobijedili su u tom nadmetanju katolici i sklopili sporazum s muslimanskim prvacima, koji su smatrali daje manje vjerojatno da će katolici podržati bilo kakvu agrarnu reformu.
Ovo udvaranje muslimanima bijaše samo politički pandan procesu intelektualnog i kulturnog udvaranja stoje tekao već najmanje deset godina, dok su i jedna i druga strana nastojale dokazati da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili "zapravo" Srbi. U većem dijelu toga razdoblja Hrvati su imali više uspjeha na planu kulturne identifikacije, pogotovo kod muslimanskih intelektualaca koji su studirali na zagrebačkom ili na nekom drugom austrougarskom sveučilištu na kojem su studirali i Hrvati. U vodećem muslimanskom kulturnom društvu u Sarajevu "Gajretu" (utemeljenom 1903. godine) glavnu su riječ u prvo vrijeme vodili pisci naklonjeni Hrvatima kao što je bio pjesnik i povjesničar Safvet-beg Bašagić.49 Ali istodobno su više politički surađivali, iako na ležeran i neslužben način, muslimanski i srpski prvaci u godinama pred osnivanje Sabora. Srbi su vodili svoju vlastitu kampanju, pod vodstvom još jednog mostarskog aktivista, Vojislava Sole, za veću autonomiju svoje vjerske organizacije, pa su poslali i delegaciju da agitira među parlamentarnim zastupnicima zajedno s muslimanima u Budimpešti 1900. godine, a sljedeće su godine održali čak i zajedničku konfe-
48 Podaci preuzeli iz Naval Intelligence Division, Jugoslavia, sv. 2, str. 57. Stanovništvo je 1910. godine (ukupno l 897 962) bilo 43,5 posto pravoslavno, 32,4 posto muslimansko, 22,8 posto katoličko i 0,6 posto židovsko.
49 Ranac, National Question, str. 366. "Gajret" je postao prosrpski 1909. godine (A. Popović, L'Islam balkanique, str. 285).
205
renciju.50 ** Sve tri strane igrale su delikatnu igru političkog oportunizma i savezi su medu njima uvijek bili labavi. Premda su se ; neki istaknuti muslimanski prvaci "izjašnjavali" kao Hrvati ili Srbi, takvi pojedinačni istupi nisu nikad ugrozili opće držanje muslimana, koji su se čvrsto formirali kao zaseban politički entitet. Robert Do-nia, vodeći autoritet za to razdoblje, napisao je: "Izjašnjavanja su bila mahom taktičke i političke naravi, neki su muslimani i po više puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno rečeno, zaseban muslimanski identitet bio je već toliko formiran da ga se veći broj muslimana nije mogao samo tako odreći."51
Možemo samo nagađati koliko bi bili učinkoviti i čvrsti ti medu-vjerski i međustranački sporazumi da su se mogli nesmetano razvijati još jedno ili dva desetljeća. Ali do toga nije došlo. Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom proširilo se na dijelove bosansko-hercegovačkog pravoslavnog pučanstva - ili bar medu više stotina đaka i studenata. Pa i u Hrvatskoj je jačalo raspoloženje protiv Au-stro-Ugarske, a u razdoblju između 1907. i 1910. godine sve je više zadobivalo oblik suradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednička južnoslavenska država. Nevjerojatno nezgrapan izraz toga novog stava bijaše ime studentske organizacije koja je djelovala na sveučilištima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi bosanski pisac Ivo Andrić: "Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret".52 U samoj Bosni srpski su
** Najpotpuniji prikaz ovih važnih zbivanja dao je Madžar, Pokret Srha za vjer-.sko-prosvjetnu samoupravu.
50 Čuprić-Amrcin, Die Opposition in Bosnien, str. 66-67, 75-76, 102.
51 Donia, Islam under the Eagle, str. 177. Ivo Banac iznosi slično mišljenje i zaključuje da je "velika većina običnih muslimana zazirala od svakog procesa nacionalnog izjašnjavanja" (National Question, str. 366).
52 Čuprić-Amrcin, Die Opposition in Bosnien, str. 392. Andrić se rodio u katoličkoj obitelji u Travniku. Zauzeo je izrazito projugoslavenski stav koji je u stvari bio prosrpski. Jedan je njegov prijatelj dobro rekao za njega daje on "katolik... Srbin iz Bosne" (Hawkesworth, Ivo Andrić, str. 18). Veličina i kompleksnost onoga što je Andrić poslije ostvario kao romanopisac - zapravo jedan od najvećih evropskih romanopisaca 20. stoljeća - takvi su da se on ne može tijesno povezati ni s jednom od etničkih ili vjerskih zajednica u Bosni.
206
studenti uskoro nakon 1910. godine počeli prelaziti sa svojih usko srpskih nacionalističkih pozicija na šire, projugoslavenske. Takav je stav zauzela i skupina đaka i studenata okupljena na širokoj osnovi, "Mlada Bosna", jer to je bila najjednostavnija zajednička baza na kojoj su se mogli okupiti svi protivnici Habsburgovaca, pa su u nju mogli ući i Hrvati, štoviše, i neki muslimani.53 Ili, kao što je rekao najglasovitiji član "Mlade Bosne" Gavrilo Princip na suđenju 1914. godine: "Ja sam jugoslavenski nacionalist koji teži za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga kakva će biti država, samo da bude slobodna od Austrije".54
Mnogo se pisalo o političkoj filozofiji tih mladih aktivista - možda i previše jer je nužno ograničena količina filozofski zanimljivog materijala što se može naći u glavama širokog raspona takvih idealista ali i neobrazovanih mladaca. Bili su žestoki antiklerikalei; težili su za društvenom revolucijom koliko i za nacionalnim oslobođenjem; osobito su im srcu bila prirasla djela anarhista ili anarhosocijalista kao što su bili Bakunjin, Hercen i Kropotkin; a nadasve su željeli biti heroji. Prvi u nizu junaka-mučenika-atentatora bijaše depresivan student iz Hercegovine po imenu Bogdan Žerajić, koji je došao u Sarajevo na dan otvaranja prvog Bosanskog sabora 1910. godine, ispalio pet hitaca u vojnog namjesnika dok je ovaj odlazio sa svečane ceremonije, ali je promašio svih pet puta a onda se šestim metkom sam ubio.55 U ljeto 1912. godine Hrvat iz Bosne Luka Ju-kić pokušao je ubiti hrvatskog bana u Zagrebu. Nešto ranije te iste godine Jukić je sudjelovao u organiziranju protestnih demonstracija đaka u Sarajevu, zajedno s Gavrilom Principom i još nekoliko mladića koji će biti upleteni u Principove atentatorske planove 1914. godine. U ovoj je prilici, kako je zapisao jedan dječak u svom dnevniku, "Princip išao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dođu na nove demonstracije."56
53 Većina se znanstvenika danas slaže daje Vcsclin Masleša pogrešno predstavio "Mladu Bosnu" kao u biti srpsko nacionalističko društvo (Mlada Bosna, npr. str. 116).
54 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 341.
55 IhicL, str. 236-245.
56 Ibid., str. 262-265.
207
Ali ljudi nisu nakon toga, 1912. godine, izašli na ulice iz straha od Principova boksera nego zbog dramatičnih događaja što su se zbili istočno i južno od Bosne i Hercegovine. U listopadu su Crna Gora i Srbija navijestile rat Turskoj i, uz pomoć Bugarske i Grčke, istjerale turske oružane snage iz Novopazarskog sandžaka, s Kosova i iz Makedonije. Brzina i razmjeri srpskih i crnogorskih pobjeda u Prvom balkanskom ratu izazvali su veliko uzbuđenje medu antihabs-burškim aktivistima u Bosni i Hrvatskoj. Mnogi članovi "Mlade Bosne" pohrlili su da služe kao dobrovoljei u srpskoj vojsci; medu njima je bilo čak i muslimanskih mladića.57 Oni ili nisu znali ili nisu marili za činjenicu da Srbi i njihovi saveznici ubijaju albanske muslimane po selima, tjeraju na desetke tisuća slavenskih muslimana da bježe iz Makedonije i silom pokrštavaju muslimane koji govore bugarski.58
U proljeće 1913. godine silno su se zaoštrili odnosi između Au-stro-Ugarske i Srbije. Srbija je osvajanjima malne udvostručila veličinu svojih teritorija, a kad bi se domogla i dijela albanske obale (kao stoje doista i namjeravala), mogla bi ugroziti strateške interese Austro-Ugarske na Jadranu. Budući da se činilo daje rat neizbježan, vojni namjesnik u Bosni general Potiorek poduzeo je energične mjere sigurnosti. Na dan 2. svibnja proglasio je izvanredno stanje, raspustio Sabor i suspendirao građanske sudove, zabranio mnoga srpska udruženja i uzeo u svoje ruke upravljanje svim školama u Bosni i Hercegovini.59 Neposredna je kriza prošla kad je Prvi balkanski rat okončan 30. svibnja Londonskim ugovorom o miru. Nakon toga su se pobjednici saveznici borili medu sobom u Drugom balkanskom ratu u lipnju i srpnju. Ali dotle je već nepopustljiva politika generala Potioreka bila uhvatila korijen u Bosni i Hercegovini. Austrougarski ministar financija Leon von Bilinski (koji je 1912. godine naslijedio na tom mjestu Buriâna) bio je sklon suptilnijoj politici - iskorištavanju neslaganja između različitih političkih grupacija u Bosni i podržavanju srpskih trgovačkih i obrazovanijih društvenih slojeva, ali je prevagnula Potiorekova sirova antisrpska politika.60
57 Ibid., str. 277.
58 Carnegie Endowment, Report on the Balkan Warn, str. 148-158.
59 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 278; Donia, Islam under the Eagle, str. 180.
60 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 206-207.
208
I tako je postavljena scena za velike ljetne manevre austrougarske vojske u Bosni 1914. godine i za dolazak u inspekciju nadvojvode Franje Ferdinanda, nasljednika habsburškog prijestolja i generalnog inspektora oružanih snaga Carevine. Njegov je posjet Sarajevu nevjerojatno glupo predviđen za dan 28. lipnja, Vidovdan, na obljetnicu Kosovske bitke i stoga najsvetiji dan u mističnom kalendaru srpskog nacionalizma. Držeći se dogovorenog puta koji je bio najavljen prethodnog dana u listu Bosnische Post, njegova povorka limuzina prošla je ni manje ni više nego pokraj šestorice atentatora "Mlade Bosne" naoružanih bombama i pištoljima. Petorica su propustila prigodu; šesti, Nedeljko Čabrinović, bacio je bombu koja se odbila od nadvojvodina automobila i ranila ljude u sljedećem automobilu. Gavrilo Princip zauzeo je novo mjesto na službeno najavljenom putu za taj dan, na uglu Ulice Franje Josipa. Međutim, nadvojvoda je odlučio da promijeni smjer kretanja jer je želio odmah otići u bolnicu da posjeti ranjene časnike, ali nitko o tome nije ništa rekao njegovu vozaču pa je ovaj skrenuo u Ulicu Franje Josipa, kako je bilo predviđeno. General Potiorek rekao je vozaču neka se zaustavi i vrati. I tako je on krenuo natraške baš pokraj onog mjesta na kojem je stajao Princip. "Kud sam gađao, ne znam," rekao je poslije Princip istražnom sucu. "Ali znam da sam gađao u prestolonasljednika. Mislim da sam opalio dva puta, možda i više, jer sam bio uzbuđen. Da li sam pogodio ili nisam, ne mogu reći, jer su me istog časa ljudi počeli tući."61 Ni nadvojvoda ni njegova supruga, vojvotkinja od Hohenberga, nisu odmah podlegli ranama. Točno nakon mjesec dana Austro-Ugarska je navijestila rat Srbiji.
61 Ibid., str. 319-321.
209
