8 GOSPODARSKI ŽIVOT, KULTURA IDRUŠTVO U OTOMANSKOJ BOSNI
1606. - 1815.
Povijest kapetana i ajana pomaže nam da shvatimo kako su se u 17. i 18. stoljeću zbivale u Bosni neobično važne društvene promjene. Stari poredak vojno-feudalnog držanja zemlje pod zakupom malo-pomalo se istrošio i umjesto timarske klase pojavila se nova vrsta lokalnog plemstva koje je držalo u vlasništvu veleposjede i prenosilo ih u nasljedstvo. Već smo naznačili neke od uzroka tim promjenama: razvoj klase državnih dužnosnika nastalih sistemom devširme koji su se u Istambulu u 17. stoljeću otimali za nevojne, privatne posjede; zamjenjivanje u vojnom smislu spahija plaćenim pješaštvom; opća i nezasitna potreba države za prihodima, što je dovodilo do toga da su se veliki kompleksi zemlje ustupali lokalnim zemljoposjednicima koji su za uzvrat ubirali i predavali državi porez u gotovini. U Bosni je navala spahija, janjičara i državnih službenika izbjeglih iz Ugarske, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije između 1683. i 1697. godine povećala pritisak na državu da pretvori timare u privatne posjede (poznate pod općim nazivom čiftluk): mnogi su od tih ljudi tražili u zemljoposjedništvu sigurnost, a od čiftluka su se, osim toga, mogli iscijediti veći prihodi jer su seljaci na njima imali manja zakonska prava.
Neki od posjeda koji su na taj način nastali bili su u Bosni poznati pod nazivom agaluk, a njihovi vlasnici age. Seljaci su na njima sačuvali neka prava korištenja zemlje, ali je znatno povećan teret desetina i zakonski obvezatnog kuluka. Oni posjedi koji su bili u neograničenu vlasništvu pojedinaca bijahu poznati pod nazivom be-gluci, a njihovi vlasnici pod nazivom begovi.' Mnogi su od tih be-gluka bili veleposjedi kojima su upravljali upravitelji imanja, koji su zahtijevali najviše što su mogli od seljaka na njima. Oni su mogli sklopiti sa seljacima i posebne sporazume koji nisu bili propisani zakonima. Općenito su nazivi aga (što se prvobitno odnosilo na janjičarske časnike) i beg naprosto poprimili značenje članova niže i više zemljoposjedničke vlastele. Kako su radni uvjeti na veleposjedima bivali sve teži, muslimanski su se seljaci, kojima je zakon oduvijek omogućavao da sami posjeduju nešto zemlje, sve više pri-
1 Tomasevich analizira posebnu uporabu ovih naziva u Bosni: Peasants, Politics, and Economic Change, str. 99-100. Sugar daje različit i općenitiji prikaz: Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 214-218.
127
klanjali takvom načinu obrađivanja. Tako je tekao dugotrajan proces društvene i vjerske polarizacije: od 15. stoljeća, kad su feudalni zemljoposjednici mogli biti i kršćani i muslimani, a posjede su im obrađivali seljaci obje vjere, do 19. stoljeća, kad su svi veleposjednici bili muslimani, a velika većina seljaka bezemljaša bili kršćani.2 Iako su se ti seljaci i dalje zvali "kmetovi", oni koji su radili na beglucima, strogo uzevši, nisu više imali pravni status kmetova. Bili su obični seljaci u nepovoljnu položaju, u sistemu u kojem nisu imali prave prilike da zahtijevaju nešto bolje. Životni su im se uvjeti sve više pogoršavali. Sve veći broj seljaka odlazio je sa zemlje u potrazi za poslom u veća mjesta.3 U 16. stoljeću bilo je sasvim uobičajeno da seljaci pod otomanskom vlašću, pošto plate porez, zadrže za sebe višak uroda i iznesu ga na tržište.4 Na čiftlucima koji su zahtijevali od seljaka više nego drugi, takvo je što postalo nemoguće, pa su seljaci živjeli na rubu egzistencije. Kad je francuski autor Fo-urcade putovao u Solun da ondje preuzme konzulske mjesto 1812. godine, prespavao je jednu noć u kmetskoj kući u Kožarcu. Kuća je bila šest i pol metara dugačka i četiri metra široka, u sredini je bilo ognjište, bez dimnjaka i bez prozora (samo otvori u zidovima i rupa na krovu); pod je bio zemljan a jedino pokućstvo bijahu škrinje; spavali su s nogama okrenutim vatri, umotani u kožuhe, na ležajevima od sijena, a gamad ih je žive izjedala.5
Na temelju takvih iskaza stječe se vrlo sumorna slika života na selu u Bosni. Pa ipak, jedno je od začudnih otkrića suvremenih povjesničara Balkana daje u 18. stoljeću znatno porastao broj stanovnika - navlastito u Bosni. U 17. je stoljeću došlo do općeg pada broja stanovnika iz razloga koji nisu posve jasni: jedan je od mogućih
2 Prelazak na čiftluke u cijeloj carevini golema je tema čiji mnogi aspekti ostaju nerazjašnjeni. Koristan pregled svih tih pitanja vidi kod McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 57-79. Mutafchicva opisuje dva tradicionalna oblika u kojima su se čiflluci prvobitno dodjeljivali (musclimima i "gazijama" ili ratnim herojima); spominje i poseban oblik čiftluka stvorenog od starih feudalnih posjeda u Bosni ("K'm v'prosa za čiftlitsitc", str. 36-42).
3 Hottingcr spominje da ih je bilo u Adrianopolu (Edirnu) u pedesetim godinama 17. stoljeća: Historia orientalis, str. 463.
4 McGowan, "Food Supply and Taxation".
5 Šamić, Lex Voyageurs fmncaix, str. 248.
128
uzroka tifiis.6 U toku cijelog 17. stoljeća priljev muslimanskih izbjeglica možda je tek nadoknadio odljev katolika: katolički izvori procjenjuju daje više od 50 000 katolika izbjeglo u ratu što se vodio između 1683. i 1699. godine, a vjerojatno se i egzodus za rata s Mlecima između 1645. i 1699. godine brojio na desetke tisuća.7 Ipak je muslimansko pučanstvo snosilo najveći dio tereta ratnih napora - ne samo u obrani Bosne nego i u gotovo neprekidnom ratovanju Osmanlija u drugim krajevima carevine. Važnost bosanskih postrojbi vidi se i po popisu 1553 bosanskih spahija koji su služili u ratu protiv Rusije 1711. godine: svaki je od tih spahija imao u svojoj pratnji po nekoliko vojnika.8 Mnoge tisuće bosanskih muslimana izginule su na tim dalekim bojištima. Od njih 5200 poslanih u Perziju da se bore u ratu od 1723. do 1727. godine, na primjer, vratilo ih se kući svega 500.9 Medu ostalim uzrocima smrti bila je i kuga, koja je, kao što smo vidjeli, na početku 18. stoljeća i dalje harala Bosnom. Razumljivo je što je nakon priljeva u devedesetim godinama 17. stoljeća broj muslimanskog pučanstva sporo rastao.
Broj kršćanskog pučanstva rastao je znatno brže. Niz poreznih knjiga u otomanskim arhivima pokazuje da je u 18. stoljeću broj kršćana porastao za 200 posto. Ovaj podatak treba ipak prihvatiti s rezervom, jer polazište za njegovo izračunavanje, registar dohoda-rine za 1700. godinu, čini se nevjerojatno nizak, ali je opća tendencija jasna. Ako broj odraslih muškaraca pomnožimo s tri, ukupan broj kršćana prema tim poreznim knjigama iznosi 1718. godine 118 000, 1740. godine 190000, 1788. godine 295 000 a 1815. godine 312 000. (Ti se brojevi ipak ne mogu pravo uspoređivati jer obuhvaćena administrativna područja nisu bila uvijek ista.)10 Prema
6 McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 83-86.
7 Džaja, Konfexsionalität und Nationalität, str. 105-106, 151, 168. Biskup Ma-ravić u svom izvještaju o Bosni iz 1655. godine navodi da je katolika tada ukupno bilo 63 206: Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 476.
8 Skarić, "Popis bosanskih spahija".
9 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. l, str. 90.
10 Broj muslimanskih odraslih muškaraca zabilježen u Bosanskom cjaletu radi džizje: 12 500 godine 1799. (s Hercegovinom i Zvornikom), 63 440 godine 1740. (bez Hercegovine, sa Zvornikom), 98 329 godine 1788. (s Hercegovinom i još jednim ncidentificiranim sandžakom) i 103 883 godine 1815. (s Hercegovinom i s još .
129
podacima dobivenim na jednoj drugoj osnovi za cijelu Bosnu i Hercegovinu, broj se kršćana povećao od 143 000 u 1732. godini na 400000 u 1817. godini." Kako nemamo zabilježenih podataka o nekom većem doseljavanju kršćanskih seljaka u Bosnu, povremeno su se jamačno doseljavali ljudi iz Srbije i Makedonije.12 Usprkos čestim nemirima u Hercegovini u 18. stoljeću, u bosanskom je ejaletu općenito bila bolja uprava nego u susjednim područjima u Srbiji, i nije bilo toliko razbojničkih prepada. Možda je zbog toga Bosna u toku cijelog tog stoljeća neprestano privlačila stanovit dotok doseljenika iz srpskih krajeva. Ipak, glavni uzrok porastu stanovništva zacijelo je bio prirodni prirast. To pretpostavlja da je gospodarstvo dobro funkcioniralo i da kršćani, iako su na selu živjeli u siromaštvu, nisu ipak patili od krajnje oskudice.
S druge strane, manjina kršćanskog pučanstva uživala je u pravom blagostanju u većim bosanskim gradovima, u kojima se razvila kršćanska (i židovska) trgovačka klasa. Katolici, sa svojim starim dubrovačkim vezama, dominirali su u bosanskoj trgovini sve do kraja 17. stoljeća; nakon toga su važniju ulogu igrali Srbi, Vlasi, Grci i Armenci. I pojedini su obrtnici bili pravoslavne vjere, osobito zlatari.13 Muslimani su se u gradovima držali uglavnom kućne radinosti, ali su se od sredine 18. stoljeća i oni počeli baviti trgovinom.14 Bogato Sarajevo u 17. stoljeću bijaše jedno od balkanskih čuda, kudikamo najvažniji grad u unutrašnjosti zapadno od Soluna. Jedan je posjetitelj zabilježio 1628. godine da pojedini trgovci imaju zalihe robe u vrijednosti od 200 do 300 tisuća dukata.15 Sjajan opis Sarajeva sačuvan je u dnevniku neumornog turskog putnika Evlije
jednim neidentificiranim sandžakom): McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 90. Prvi broj čini se nevjerojatno nizak; možda to samo znači da se bosanska uprava još nije bila oporavila od rata pa nije uspjela prikupiti sve podatke. Osim toga, tada se prvi put nisu brojile obitelji nego svi odrasli muškarci.
11 Prema procjeni Muhameda Hadžijahića, navedeno u Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 82.
12 Weigand, "Rumänen und Aromuncn", str. 178.
13 Skarić, Srpski pravoslavni narod, str. 10.
14 D. Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 514; Hadžijahić, "Die privilegierten Städte", str 136.
15 Hadžijahić, "Die privilegierten Städte", str. 135.
130
Čelebije koji je posjetio taj grad 1660. godine i pribilježio da Sarajevo ima 17000 kuća (što znači više od 80000 stanovnika), 104 džamije i čaršiju sa 1080 dućana, u kojima se prodaje roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske i Češke. Pa i sami su stanovnici ostavili na njega snažan dojam: "Budući da je ovdje ugodno podneblje, ljudi su pretežno rumene puti. Na sve četiri strane svijeta ima gorskih pašnjaka i obilje tekuće vode. Zbog toga su stanovnici krepki i zdravi. Ima čak više od tisuću staraca... koji su doživjeli sedamdesetu."16 Jedan francuski putnik koji je bio u Sarajevu svega dvije godine prije njega bijaše podjednako oduševljen: "Ima vrlo lijepih ulica, krasnih i dobro sagrađenih kamenih i drvenih mostova, i 169 lijepih česama," zabilježio je između ostaloga. "Grad je pun vrtova: većina kuća ima svoje privatne vrtove, pune voćaka, osobito jabuka." Bio je ugodno iznenađen i tržnicom "sa bezbroj ljudi i svakojakom robom", i velikim tjednim konjskim sajmom - bosanskim specijalitetom.17
Sarajevu je trebalo dugo vremena da se oporavi od poharanosti iz 1697. godine. Bila su još dva velika požara, 1724. i 1788. godine.18 Drži se daje 1807. broj stanovnika bio 60 000, manji od broja koji je naveo Čelebija 1660. godine, ali još uvijek impresivan ako se usporedi s brojem žitelja Beograda 1838. godine (12 963) ili Zagreba 1851. godine (14 000).19
Trgovina je u balkanskim zemljama procvala nakon Požarevač-kog mira, kojim je otvoren promet s Austrijskom Carevinom i kojim
16 Čelebi, Putopis, str. 106, 116. Čelebijine brojeve smatra preuveličanim jedan suvremeni znanstvenik, koji ih je usporedio s mnogo manjim brojem iz popisa 1841. godine (Nagata, Materials on Bosnian Notables, str. 2). Ali biskup Maravić u svom izvještaju iz 1655. godine navodi čak nešto malo veći broj nego Čelebija: 20 000 muslimanskih obitelji i 100 kršćanskih (Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 476). (Valja napomenuti da Maravić kaže kako u tih 100 kućanstava živi 600 duša, što znači daje multiplikator veći nego onaj kojim su se obično služili suvremeni povjesničari.) Sarajevo je očito imalo manji broj stanovnika u 18. stoljeću nego u 17., a možda se taj broj na početku 19. stoljeća još više smanjio.
17 Quiclet, Voyages, str. 68-70, 79. Peter Masarechi pohvalio je 1624. godine kvalitetu bosanskih konja: Draganović, "Izvješće Petra Masarcchija", str. 42.
18 Pelletier, Sarajevo, str. 69.
19 Chaumettc-des-Fossćs, Voyage en Bosnie, str. 33; Hadžijahić, "Die privilegierten Städte", str. 135.
131
su Osmanlije zapravo stekli prednost.20 Uskoro su trgovci iz Sarajeva sudjelovali na velikim sajmovima u Leipzigu i Beču. Glavni bosanski izvozni artikli bili su poljoprivredni proizvodi (koža, krzno i voće, osobito suhe šljive), a najviše se uvozio tekstil.21 Bogati rudnici u Bosni bili su zatvoreni (samo se još u Varešu vadila željezna ruda). Bilo je vrlo malo industrije osim onoga što su izrađivali obrtnici po gradovima: obrađivali kovine, kožu i tako dalje.22 Oštrouman promatrač u 18. stoljeću koji je prešao na islam, Mo-uradgea d'Ohsson, ovako je prokomentirao neuspjeli pokušaj da se razviju velika industrijska poduzeća: "Nitko se ne usuđuje iznijeti na vidjelo svoje bogatstvo da ne bi privukao pozornost vlasti."23
Često se isticala korupcija koja je bila usađena u potonji otoman-ski poredak: "Politika svakog turskog ministra ima za prvi cilj samog sebe," zapisao je engleski diplomat Sir James Porter 1768. godine.24 Ali je isto tako napomenuo da nije riječ o općem moralnom propadanju, nego o pogreški u političko-upravnom sistemu. Čak i u tom razdoblju stagnacije, na one koji su iz prve ruke govorili o životu u otomanskoj Europi - za razliku od onih koji su moralizirali s velike udaljenosti - ostavljale su snažan dojam neke od njenih moralnih i društvenih konvencija. Porter je tako prenio komentare jednog otomanskog efendije, "koji je bio rodom iz Bosne i koji je dugo živio u svom zavičaju," kako oni ondje "jedva da znaju u čistom turskom [tj. muslimanskom] selu stoje to podvala, obmana ili lopovluk". U prilog toj tvrdnji, Porter napominje kako u Istambulu nema krade: "Tu možete živjeti bez brige da će vam tko što ukrasti,
20 Austrijanci su glupo udarili carinu na uvoz robe svojih trgovaca a da nisu udarili odgovarajuću carinu otomanskim podanicima koji su uvozili istu takvu robu: vidi McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 23-24.
21 Međunarodni sajam u Leipzigu snažno je privlačio trgovce iz Bosne i drugih dijelova Balkana za sve to vrijeme: vidi Paskaleva, "Osmanli balkan cyäletlerinin ti-caretleri", str. 47-49.
22 O kopanju željezne rude vidi Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 16. U Fourcadcovu izvještaju iz 1813. godine spominje se ipak izvoz jedne vrste rude u Francusku: auripigmenta (žuti arsenov blistavac), kemikalija koja se nalazi u prirodnom stanju i koja služi u proizvodnji pigmenata (Vacalopoulos, "Tendances du commerce de la Bosnie", str. 95).
23 d'Ohsson, Tableau general de l'Empire othoman, sv. 7, str. 296.
24 Porter, Observations on the Turks, sv. l, str. 133.
132
pa gotovo sve vrijeme držite svoja vrata otvorena".25 Netko bi možda pomislio da se ljudi tako besprijekorno ponašaju zato što žive u strahu od nemilosrdne provedbe islamskog zakona u djelo, ali ima obilje dokaza da je doduše pobožnost općenito ostala na visokoj razini među muslimanskim pučanstvom, ali da se sveti zakon nije rigorozno poštivao. Jedna historijska studija o stavu prema alkoholu u Bosni utvrdila daje u 18. i 19. stoljeću nazori nisu više bili tako strogi, da ljudi nisu više prijavljivali vlastima svoje susjede da piju, kao što su činili u 16. stoljeću.26
Porterov informator okrivio je pravoslavnu zajednicu za opadanje morala. Nema pravih dokaza (osim ovakvih anegdotalnih napomena) za mišljenje da je pravoslavno pučanstvo bilo iskvarenije od bilo koje druge vjerske zajednice. Ali ima više izvješća o korupciji među višim svećenstvom u Pravoslavnoj crkvi, koja se, pod nadzorom grčkih porodica "fanariota" u Istambulu, služila korupcionaš-kim metodama u radu. Pošto su se plaćanjem domogli najviših crkvenih funkcija, fanarioti su zatim prodavali niže položaje ne bi li nadoknadili svoje troškove. Bosanski pravoslavni mitropolita uselio se u svoju službenu rezidenciju u Sarajevu 1699. godine. Do kraja 18. stoljeća imao je pod sobom četiri episkopa, u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku i Novom Pažani (koji je danas u Srbiji).27 Ali nema mnogo sačuvanih zapisa o pastoralnoj ili duhovnoj djelatnosti tih episkopa u Bosni u tom razdoblju. Pravoslavna "stara crkva" iz 16. stoljeća višeput se popravljala i obnavljala, a 1726. godine otvorena je u gradu pravoslavna osnovna škola.28 Obično pravoslavno svećenstvo nije općenito bilo osobito djelatno. Svećenici su bili prilično neobrazovani i uglavnom su oskudne zalihe Biblija i liturgijskih knjiga dobavljali iz tiskara u Rusiji i Rumunjskoj.29 U 18. stoljeću,
25 Ibid., sv. 2, str. 47, 56. Anton Hangi, koji je u devedesetim godinama 19. stoljeća napisao svoju studiju o životu u Bosni, piše vrlo slično o poštenju i o tome kako nitko ne krade u Sarajevu, gdje je boravio godinu dana a da nikad nije zaključao svoja vrata (Die Muslims in Bosnien, str. 7). Britanski putnik H. E. Thomson isto je tako napisao 1897. godine: "U svoj Bosni možete se pouzdati u riječ muhamedanaca kad je riječ o prodaji i kupovini" (Outgoing Turk, str. 162).
26 Mujić, "Prilog proučavanju uživanja alkoholnih pića".
27 Šamić, Les Vovageurs franfais, str. 243.
28 Pelletier, Sarajevo, str. 118.
29 Andrić, Development of Spiritual Lije in Bosnia, str. 62-63.
133
u razdoblju kad je naglo rastao broj pravoslavnih vjernika u Bosni, jedni su pravoslavni manastiri uništeni ratom ili požarom, a drugi su, čini se, jednostavno napušteni. Potkraj toga stoljeća bilo je dvanaest manastira u Hercegovini, a samo dva u samoj Bosni, u Der-venti i Banjoj Luci.30*
Katolička crkva, koju su u Bosni još predstavljali isključivo franjevci, nije imala mnogo prilike, ako ih je uopće imala, da prodaje funkcije. Fratri su odavno imali običaj prositi milostinju ili desetinu od svoga stada, ali taj su običaj opravdavali viši svećenici u inspekciji time što franjevci nisu imali drugog prihoda.31 Prilično zajedljivo izvješće iz Olova 1695. godine pokazuje da se i taj običaj mogao zlorabiti. Gvardijan tamošnjeg samostana pisao je u Rim da će morati zatvoriti samostan ako ne dobije novčanu potporu: sedam godina samostan nije primio milostinje od župljana jer je osoba koja je skupljala milodare, otac Stanić, pronevjerila sav prikupljeni novac.32 Iz mnogih drugih izvještaja može se razabrati istinsko siromaštvo Katoličke crkve u Bosni. Biskup Maravić zabilježio je 1655. godine da "malo župa ima crkve u kojima se može služiti misa i davati vjernicima sveti sakramenti; misa se obično služi na groblju ili u katoličkim privatnim kućama".33 Da bi dali sakramente, franjevci su obično jahali na konju do zabačenih sela pa bi ondje i prenoćili. U svojoj svjetovnoj odjeći nisu se razlikovali od seljaka koji su im govorili: "ujače", običaj koji se očuvao do dana današnjeg. Jedan neutralni promatrač, francuski konzularni službenik Chaumette-des-Fosses, bio je 1808. godine zgranut nad neukošću i praznovjerjem franjevaca i njihovim upletanjem u život vjernika.34
* Premda književna produkcija pravoslavnog svećenstva u Bosni u to vrijeme nije bila velika, ne smije se zanemariti važan doprinos Pravoslavne crkve likovnoj baštini Bosne. Vidi posebice dvije knjige Zdravka Kajmakovića, Zidno slikarstvo i Georgije Mitrofanović.
30 Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 149; Šamić, Les Vovageurs is, str. 243.
31 Draganović, "Izvješće Petra Masarechija", str. 46; D. Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 375.
32 Fermendžin, ur., Ada Bosnae, str. 526.
33 Ibid., str. 479.
34 Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 70-74.
134
Ipak, zahvaljujući gdjekad slabašnoj vezi sa širim intelektualnim svijetom Katoličke crkve, ti su bosanski fratri ostavili za sobom nekoliko tiskanih djela. Uglavnom su pisali obične nabožne traktate, ali postoje i dva-tri originalnija spisa, medu njima i polemička pje-san s početka 18. stoljeća, u kojoj se autor žestoko suprotstavlja svjetovnosti u narodnim pjesmama.35 Najvažniji je pisac među njima Filip Lastrić (1700-1783), koji je postao poglavar bosanskih franjevaca i branio prava svoje provincije, "Bosne Srebrene", od prijedloga iznesenog u Rimu da se degradira njen status. Rasprava koju je napisao za tu svrhu, Epitome vetustatum bosnensis provin-ciae (1765.), bijaše jedna od prvih tiskanih knjiga o Bosni koju je napisao jedan Bosanac.36 **
Franjevci se nisu morali braniti samo od prijetnji koje su dolazile iz Rima. Za sve to vrijeme u Bosni su se i dalje nadmetale za prevlast Katolička i Pravoslavna crkva. Fratri su se u pismima papi 1661. potužili da pravoslavni patrijarh nastoji svim silama prisiliti katolike da prihvate pravoslavni obred, i da je od velikog vezira u Bosni ishodio dekret za potiskivanje katoličanstva. Da bi se oduprli tim pritiscima, bosanski su katolici morali trošiti "velike svote novca na parničenja".37 Franjevci su uspjeli zadržati prvobitnu ahdnamu ili povelju o povlasticama koju im je izdao Mehmed II. i koju su potvrđivali (zahvaljujući diplomatskim intervencijama austrijskog, francuskog, dubrovačkog, pa čak i engleskog poklisara u Istambulu)
** Ovaj kratki osvrt na bosanske katoličke pisce u otomansko doba ne odgovara vrijednosti i broju književnih djela koja su franjevci u Bosni objavili u više stoljeća. Opširniji podaci mogu se naći kod Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, i Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. O životu i radu Lastrićcvu vidi Zirdum, Filip Lastrić Oćevac.
35 "Pisma od pakla" fra Lovre Sitovića; sama je pjesma u desetercu, kao i narodne pjesme, pa ih je trebala imala nadomjestiti. Andrić kaže da se "razlikuje od prave narodne poezije samo po tome što su stihovi često nepravilni i lišeni svake ljepote": Razvoj duhovnog života u Bosni, str. 50.0 drugim katoličkim publikacijama vidi ibid., str. 47-51.
36 Ibid., str.50; Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, str. 32.
37 Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 503-504. O kasnijim pokušajima prcobra-ćanja katolika vidi kod Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 208-209.
135
svi sultani redom u tom razdoblju. Neki drugi dekreti iz 17. i 18. stoljeća jamčili su franjevcima da su oslobođeni raznih nameta, kao i zaštitu od presezanja Pravoslavne crkve.
Na početku 19. stoljeća neki su promatrači zabilježili daje otoman-ska politika u Bosni bila sklonija katolicima nego pravoslavcima.38 Vjerojatno je to bio odraz sve većeg poistovjećivanja pravoslavlja s pokretom otpora osmanlijskoj vladavini u Srbiji, a katolicima u Bosni moglo se vjerovati da se neće urotiti s novom susjednom velesilom, Napoleonovim carstvom, koje su katolički svećenici smatrali dozlaboga ateističkim.39 Mnogi su posjetitelji komentirali suparništvo između katoličkog i pravoslavnog svećenstva u Bosni: Chaumette-des-Fosses, koji je proboravio sedam mjeseci u toj zemlji, zapazio je da neprijateljstvo između te dvije vjerske zajednice "podržavaju svećenici obiju crkava iznoseći grozomorne optužbe jedni na račun drugih".40 Bez poticanja tih dviju strana u sporu, teško je vjerovati da bi katolički i pravoslavni seljaci imali mnogo razloga da se ne trpe. Govorili su istim jezikom, jednako se odijevali, odlazili katkad u iste crkve i živjeli u potpuno jednakim prilikama.
Kad čovjek čita standardna djela o Balkanu pod otomanskom vlašću, mogao bi lako steći dojam da je u tim stoljećima ondje vladala kulturna pustoš, da se intelektualni i duhovni život sveo samo na posve rudimentarne i zakržljale forme. Takva je slika dočarana u mnogim djelima jugoslavenskih povjesničara, a romanopisac Ivo Andrić donio ju je u gotovo karikaturalnoj formi u svojoj izrazito antimuslimanskoj disertaciji o kulturi u otomanskoj Bosni. "Učinak turske vladavine bio je apsolutno negativan," ustvrdio je on. "Turci nisu uspjeli donijeti nikakav kulturni sadržaj ni osjećanje nekakve uzvišene misije čak ni onim Južnim Slavenima koji su primili islam."41 Ovakve tvrdnje izražavaju slijepe predrasude - svojeglavu sljepoću pred velebnim spomenicima otomanske arhitekture u Bosni, i nešto razumljiviju sljepoću pred širokim rasponom književnih djela koja su napisali bosanski muslimani pod otomanskom vlašću,
37 Chaumettc-dcs-Fossćs, Voyage en Bosnie, str. 75.
38 Šamić, Les Voyageurs franyaix, str. 112.
40 Chaumettc-dcs-Fossses, Voyage en Bosnie, str. 75.
41 Andrić, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 38.
136
od kojih su mnoga bila i nepoznata u vrijeme kad je Andrić pisao svoju disertaciju (1924.). Još je vrlo teško donijeti pravu ocjenu tih bosanskih spisa, koje poznaje samo šačica znanstvenih stručnjaka u cijelom svijetu. Malo ih je dosad prevedeno, a mnogi spisi postoje samo u izvornom rukopisu - pod pretpostavkom da uopće još postoje nakon masovnog i namjernog razaranja kulturne baštine bosanskih muslimana 1992. i 1993. godine. Prije nego stoje počelo uništavanje Sarajeva granatama 1992. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci bilo je 7500 rukopisa, u Orijentalnom institutu 5000, u Historijskom arhivu 1762 a u Nacionalnoj biblioteci 478.42 Već se iz samih ovih brojeva dade zaključiti da Bosna pod otomanskom vlašću nije bila kulturna pustoš, a mnoga djela bosanskih pisaca, na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, čuvaju se u pojedinim zbirkama u Istam-bulu, Beču, Kairu i drugim mjestima.
Posebnu je pozornost privukao određeni način pisanja, takozvana aljamiado-književnost. To su djela napisana na bosanskom jeziku, ali arapskim pismom. (To su ime suvremeni znanstvenici posudili od sličnih nearapskih zapisa napisanih arapskim pismom u muslimanskoj Španjolskoj.) Za sve vrijeme turske vladavine, begovi u Bosni i dalje su pisali bosanskom varijantom ćirilice, bosančicom, a tri stoljeća služili su se njome i franjevci, u tiskanim djelima i u rukopisima. Pravoslavni svećenici čitali su u 17. i 18. stoljeću također djela tiskana na ćirilici. Ali bilo je prirodno da muslimani počnu pisati arapskim pismom, jer je tim pismom pisana sva arapska, turska i perzijska književnost, a arapsko se pismo učilo i u svim muslimanskim mektebima ili osnovnim školama.43 Aljamiado-književnost sastoji se pretežno od svakojake poezije pisane arapskim klasičnim metrima: vjerske poezije, pjesama na moralne i društvene teme, pa i nekih erotskih ljubavnih stihova. Među pjesnicima bilo je poglavara derviških redova, vojnika i žena.44 Jedan aljamiado-pisac, Muhamed Hevaji Uskufi (umro 1651.), sastavio je i hrvatski ili srpsko-
42 Gazić, "Les Collections manuscrits". Sudeći po izvještajima iz Sarajeva, srpska je artiljerija uništila cjelokupnu zbirku u Orijentalnom institutu.
43 Vidi Lehfcldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifitum, str. 45-52.
44 Vrijedan sažetak vidi kod Balić, Das unbekannte Bosnien, str. 271-281. Najnovija studija koju nisam dospio proučiti jest Huković, Alhamiado književnost i njeni stvaraoci.
137
-turski rječnik u stihovima - jedan od najstarijih rječnika od svili južnoslavenskih jezika. Uz kreiranje tih pisanih djela, muslimani su igrali i važnu ulogu u stvaranju i prenošenju bogate baštine narodne poezije u Bosni: balada i tužaljki (kao što je već spomenuta glasovita Hasanaginica), epskih pjesama i posebnog žanra ljubavnih pjesama, podjednako omiljenih i medu muslimanima i medu kršćanima, poznatih sevdalinki.45
Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku. Jedan bosanski pisac iz 18. stoljeća, Ijetopisac Mula Mustafa Šefki Bašeskija (koji je svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskome jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskoga zato što ima 45 različitih riječi za glagol "ići".46 Suvremeni bošnjački povjesničari pridaju veliko značenje činjenici da su pisci u to doba nazivali svoj jezik bosanskim. Ali time se mislilo samo na to da se taj jezik govori u Bosni, a nije se time htjelo reći da se on razlikuje od tog istog jezika kako se govori negdje drugdje. Dakako da su se zamjećivale regionalne razlike u hrvatskom ili srpskom jeziku. Tako je jedan franjevac na početku 18. stoljeća zabilježio da se bosanski jezik razlikuje od hrvatskog, dalmatinskog i dubrovačkog.47 A od svih varijanti hrvatskog ili srpskog jezika, bosanska se varijanta dugo smatrala najprihvatljivijom. Godine 1601. zapisao je Mavro Orbini: "Od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik; i diče se činjenicom da jedini oni dan-danas paze na čistotu slavenskoga jezika."48 Veliki srpski pisac, sakupljač narodnih pjesama i jezični reformator iz 19. stoljeća Vuk Karadžić također je držao da je dijalekt srednje Hercegovine najbolja i najčistija forma narodnog jezika.49
Većina je književnih djela bosanskih muslimana ipak napisana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Za to postoje razumljivi
45 Vidi Balić, Das unbekannte Bosnien, str. 165-190.
46 Lchtcldt, Das .serbokroatische Aljamiado-Schrifltum, str. 50; O Bašeskijinu ljetopisu vidi Gazić, "Les Collections manuscrits".
47 Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, str. 7. O mnogobrojnim primjerima kako su autori nazivali svoj jezik bosanskim vidi ibid., str. 24-31.
48 Orbini, Regno de gli Slavi, str. 377.
49 Wilson, Life and Times of Karadžić, str. 389.
138
razlozi: jedni su pisali u formama u kojima je jezik nerazdvojno vezan sa žanrom, kao što je, primjerice, istančano dvorsko pjesništvo perzijske tradicije; drugi su pisali o takvim temama kao što je filozofija za koju je u arapskom jeziku postojalo kompletno stručno nazivlje, što je nedostajalo bosanskome jeziku; i dakako da su mnogi pisali za čitatelje izvan slavenskih zemalja. Što se tiče proze, najviše ima djela iz teologije, filozofije, historije i prava, ali je tematski raspon bio očito vrlo širok, pa ovdje možemo spomenuti samo nekoliko imena. Najvažniji su pisci bili Ahmed Sudi al-Bo-snavi (umro 1598.), koji je komentarima popratio klasične perzijske pjesnike; Hasan efendi Pruščak (umro 1616.) koji je napisao znamenito djelo Zrcalo za prinčeve - pomodnu raspravu o vlasti i mnoga djela o logici, retorici i pravu, kao i popis bosanskih učenih autora; Abdi al-Bosnavi (umro 1644.), koji je napisao ekstatično-mistične rasprave u sufističkoj tradiciji; Ibrahim Alajbegović zvani Pečevi (umro 1651.), koji je napisao na turskom jeziku historiju razdoblja između 1520. i 1640. godine služeći se zapadnoeuropskim tiskanim izvorima; Ahmed al-Mostari ^Rušdi (umro 1699.), jedan od mnogobrojnih mostarskih pjesnika koji je pisao pjesme na turskome prema perzijskim uzorima; Mustafa al-Mostari Ejubović poznat pod imenom Šejh Jujo (umro 1707.), koji je napisao bezmalo trideset rasprava o logici, gramatici i islamskom zakonu; Mustafa al-Aqihisari (umro 1755.), koji je napisao nekoliko djela o moralu i religiji i pohvalnu raspravu o kavi; te Mustata Šefki Bašeskija (umro 1809.), čiji smo ljetopis Sarajeva u 18. stoljeću, napisan na prilično prozaičnom turskom jeziku, već spomenuli.
Neki su od ovih pisaca ostvarili nastavničku ili činovničku karijeru izvan Bosne, ali je bilo mnogo učenih ljudi zaposlenih u državnoj upravi same Bosne. Šejh Jujo, na primjer, bio je muftija mostarski, a jedan od namjesnika u Bosni Derviš-paša al-Bosnavi (umro 1603.) bio je darovit pjesnik koji je prevodio perzijsku poeziju na turski.50 Bosna je neprijeporno imala, kao i svaka druga zemlja, popriličan broj neukih i neotesanih vlastodržaca, ali je bjelodano jasno da je apsurdna ideja da je Bosna pod otomanskom vlašću bila tek kultur-
50 Daljnje pojedinosti o svim tim piscima vidi kod Balić, Das unbekannte Bosnien, str. 221-264.
139
na pustoš, a da i ne govorimo o dekorativnim umjetnostima kao što su kaligraiija i slikanje minijatura kojima su se bosanski muslimani također uvelike bavili za sve vrijeme otomanske vladavine.51
Nekoliko spomenutih pisaca bijahu članovi sufističkih derviških redova koji su igrali važnu ulogu u životu bosanskih muslimana. I opet je teško pisati o takvoj temi, ne samo zato što je grada ostala neobjavljena (na primjer, 222 rukopisa iz jednog od derviških sjedišta u Sarajevu, Sinanovoj tekiji), nego i zato što su ti redovi oduvijek djelovali kao neka vrsta "neslužbenog islama", izvan službenih struktura medresa (sjemeništa) i džamija - tako da se njihova uloga oduvijek umanjivala u standardnim historijama islama. Ti su redovi zapravo udruge ili družbe vjernika predvođenih duhovnim učiteljima ili "šejhovima", a sastaju se redovito u tekijama (sjedištima) radi druženja i ceremonija koje mogu sadržavati obredne pokrete (od kojih je najbolje poznato "vrtoglavo okretanje" derviša Mevle-vija) i određena vrsta spontane ekstatične religiozne poezije poznate pod nazivom ilahije. Derviški su redovi u različitim razdobljima bili kvijetistički i apolitični, ili politički djelatni i militantni, kakav je, recimo, bio glasoviti Muridistički pokret koji se odupirao ruskom prodiranju u muslimanski sjeverni Kavkaz. A njihova teologija, koja je obično bila sklona mistici, bijaše katkad toliko slobodoumna u svojim spekulacijama, prihvaćajući ideje iz filozofije, ljubavne poezije, pa čak i iz kršćanske teologije, da su je pravovjerni muslimani smatrali heretičnom. To se osobito odnosilo na Bektašijski red koji je djelovao među janjičarima.52
Derviški su se redovi rano pojavili u Bosni i vjerojatno ondje igrali bitnu ulogu kao i drugdje na Balkanu, u dva isprepletena procesa islamizacije i razvitka muslimanskih gradova.53 Prva derviška tekija u Sarajevu, Išak-begova, koja je pripadala redu Mevlevija,
51 Vidi ibid., str. 300-316; o detaljima dvaju neobično lijepih bosanskih Kur'ana Ibrahima Šchovića i Huscina Bošnjaka iz 18. stoljeća vidi kod Gazić, "Les Collections manuscrits".
52 Vrijedna opća studija o Derviškim redovima u Otomanskoj Carevini jest djelo Mirmirogloua Oi Dervissai. Korisna se grada može naći kod Rycaut, Present Slute of the Ottoman Empire, str. 135-151; F. W. Hasluck, Christianity and Islam; Bir-gc, Bektushi Order, Trimingham, Sufi Orders in Islam.
53 Handžić, "O ulozi derviša".
140
podignuta je negdje prije 1463. godine. Druga, Skender-pašina tekija, koja je pripadala redu Nakšibendija, osnovana je 1500. godine, a u 17. stoljeću sagrađene su još dvije važne tekije (Sinan-pašina i Bistrigina).54 Podignuto je i više manjih tekija koje se nisu očuvale: Evlija Čelebija nabrojio ih je u svemu 47 sredinom 17. stoljeća u Sarajevu.55 Tekije su se podizale i u dalekim dijelovima zemlje: jedna od posljednjih koje su se očuvale i koja je još djelovala u sedamdesetim godinama 20. stoljeća nalazila se u zabačenom planinskom selu više Fojnice ~ u rodnom mjestu glasovitog derviškog poglavara iz 18. stoljeća, Šejha Huseina.56 Tekije nisu bile samo lokalna središta druženja i pobožnosti nego i punktovi goleme međunarodne mreže. Članovi najvećeg reda Nakšibendija putovali su čak u centralnu Aziju da posjete znamenite šejhe. Jedini red koji, začudo, nije nikad postao osobito omiljen u Bosni bijaše janjičarski red Bektašija. Imao je doduše nekoliko svojih tekija, ali su te tekije najviše potpomagali posjetitelji iz Albanije i Turske. Čini se da je u Bosni bilo zazorno ozračje heterodoksije što je okruživalo red Bektašija.57
Islam je u Bosni pod otomanskom vlašću bio pretežno ortodoksan i konzervativan. Jedini uistinu heterodoksan pokret bijaše pokret takozvanih hamzevija, sljedbenika šejha Hamze Balije Bošnjaka, koji je 1573. godine smaknut zbog hereze. O njegovu se naučavanju malo šta zna premda je zacijelo išao mnogo dalje od Bektašija u preuzimanju elemenata iz kršćanske teologije. Za potonjih progona "hamzevija" u Bosni nekoliko se članova toga pokreta osvetilo državi ubivši velikog vezira Mehmed-pašu Sokolovića. Čini se da su "hamzevije" opstale kao neka vrsta oporbe u sjeni sve do kraja 17. stoljeća.51*
54 Pelletier, Sarajevo, str. 82-89. Potpuni opis tih tekija može se naći kod Siki-rić, "Derviskolostorok ćs szent širok"; ali Sikirić griješi kad tvrdi da je SkenDer-pašina tekija najstarija (str. 577-578).
55 Čelebi, Putopis, str. 110.
56 Vidi opis kod Algar, "Notes on the Naqshbandi Tariqat", str. 73-77.
57 Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 103; vidi i F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, str. 551.
58 Balić, Das unbekannte Bosnien, str. 104-105; Hadžijahić, "Udio Hamzevija "atentatu"; Hukić, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 91-98.
141
Većina promatrača smatrala je bosanske muslimane ortodoksnim i pobožnim. Evlija Čelebija toplo je pisao o sarajevskim muslimanima: "Svi su oni bogobojazni ljudi, čiste, čestite i nepomućene vjere. Lišeni su zavisti i mržnje, a svi redom, i stari i mladi, i bogati i siromašni, redovito se mole."59 Pa ipak, premda su bili "bogobojazni", Bošnjaci se nisu tako strogo pridržavali, kao neke druge muslimanske sredine, određenih islamskih običaja. Oduvijek su patili od slabosti prema rakiji, na nekim područjima (osobito na selu u Hercegovini) žene nisu nosile feredže, a strani su promatrači često komentirali bosanske običaje u ašikovanju, pa i sklapanju brakova iz ljubavi.60 I drugi su se muslimani, opisujući moralni značaj Bošnjaka, slagali sa Čelebijinim mišljenjem. Jedan sirijski pisac, koji je negdje potkraj 17. stoljeća sastavio perzijsko-turski rječnik, napisao je pod natuknicom "Bošnjak" sljedeće: "Bošnjaci su poznati po svojoj blagosti i dostojanstvenosti; njihove su značajke naobraženost, lako shvaćanje, trijezno razmišljanje, odanost i pouzdanost."61 A francuski putnik Q zielet uskliknuo je nakon dvomjesečnog boravka u Sarajevu 1658. godine: "Mene su svi muslimani u ovom gradu obasuli svakojakim dobročinstvima, uslugama i znacima pažnje, sa svima smo se sprijateljili."62
Ovakve opise treba imati na umu kad se čitaju izvještaji o "fanatizmu" muslimana u Bosni u 19. stoljeću. Olako se pretpostavlja da je fanatizam bio permanentna značajka islama u Bosni. Sigurno je da se fanatično držanje razvilo u 19. stoljeću medu begovima, muslimanskim svećenstvom i nižim slojevima muslimana u gradovima, ali ima valjanih razloga za mišljenje daje to bio produkt specifičnih političkih i društvenih prilika. Kad je Chaumette-des-Fossćs, nakon sedmomjesečnog boravka u Bosni 1808. godine, pisao o svojim doživljajima, iznio je pronicavo zapažanje o porastu nepovjerenja begova prema kršćanima: "Da se ne bismo ogriješili o muslimane u ovoj pokrajini, valja kazati da su oni, kako i sama raja [uglavnom
59 Čelebi, Putopis, str. 116.
60 Vidi primjerice Chaumette-des-Fossćs, Voyage en Bosnie, str. 55-63. Kao i mnogi drugi promatrači, Chaumetle-dcs-Fossćs zabilježio je da praktički nije bilo mnogožcnstva.
61 Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, str. 19.
62 Quielet, Les Voyages, str. 72-73.
142
seljaci kršćani] priznaje, bili vrlo blagi sve do prije nekoliko godina. Ali od početka ovoga stoljeća, zbog političke situacije, postali su neobično nepovjerljivi." Pošto su Francuzi zauzeli Dalmaciju a Srbi i Crnogorci digli se na oružje, kaže, osjetili su da su u obruču i da im prijeti opasnost. "Zbog te situacije koja je u njih izazvala strah, postali su neskloni prema svima oko sebe. Prepali su se kad su vidjeli kako se raja buni, a da bi je obuzdali, morali su pribjeći barbarstvu."63 U tom razdoblju samo što se nije završila društveno-re-ligiozna polarizacija veleposjednika i seljaka, stoje također moralo odigrati stanovitu ulogu. Uspon Srbije kao dobro naoružane i kva-ziautonomne kršćanske države, iz koje bijahu grubo protjerani svi muslimani koji nisu bili masakrirani, pojačao je strah u muslimanskog svećenstva. A sve veći ugled koji je uživala kršćanska trgovačka zajednica u Sarajevu i koju su na početku 19. stoljeća počeli štititi konzularni službenici Francuske, Austrije i Pruske, povećao je te sumnje i zavist običnih muslimanskih građana. Godine 1822. zapisao je jedan drugi francuski posjetitelj, Charles Pertusier, da "musliman tjera svoju vjeru do krajnje forme fanatizma".64 Tada je već, u takvoj generalizaciji, koliko god bila paušalna, zacijelo bilo mnogo istine. Ali nije uvijek tako bilo.
63 Chaumettc-dcs-Fossćs, Voyage en Bosnie, str. 49-50.
64 Pertusier, La Bosnie, str. 91.
