7 RAT I POLITIKA UOTOMANSKOJ BOSNI
1606. - 1815.
Povijest Bosne u 17. i 18. stoljeću bila je i dalje isprekidana i zasjenjivana velikim ratovima. I baš kao što je Otomansko Carstvo izraslo na ratu, tako su i samo ratovanje i društvene promjene što ih je ono izazvalo pridonijeli propasti carstva. U 17. stoljeću staro feudalno konjaništvo bivalo je u vojnom smislu pomalo već zastarjelo. Mnogo su važniji postali pješaci oboružani modernim oružjem, i topništvo. Razvila se regularna plaćena vojska za koju novačenje s pomoću devširme nije više bilo potrebno. Ali i dalje su bili potrebni novčani prihodi središnjoj vlasti da bi plaćala vojsku, a to je značilo daje trebalo preuzimati ispražnjene feudalne timarske posjede i pretvarati ih u stanovit spoj privatnih posjeda i prodavanja pojedincima prava na ubiranje poreza. Te su promjene, kao što ćemo vidjeti u 8. poglavlju, preobrazile narav otomanskog provincijskog društva. Samostalni ubirači poreza povećali su poreze, a Istambul je izmislio cio niz novih nameta - osiromašujući time pučanstvo i izazivajući kivnost i česte nemire. Porezi u gotovini što ih je skupljala središnja vlast, poznati pod nazivom avariz, bijahu nekad tek izvanredne mjere, a sad su postali norma. Korupcija se povećala, a red i zakon su nazadovali. U Bosni su ipak prilike bile nešto sređenije nego na susjednom otomanskom teritoriju u Srbiji, gdje su seljaci bježali s posjeda i odmetali se u hajduke. Ali i u Bosni je bilo nemira u 18. stoljeću. Tada je već mnogim promatračima bilo jasno da carstvo trune iznutra.
Najmanje svaki drugi naraštaj sudjelovao je u velikim ratovima. Nakon rata s Habsburgovcima od 1593. do 1606. godine Bosna je ostala financijski iscijeđena i vojno iscrpljena. Slijedilo je nekoliko desetljeća oporavljanja što bijahu jedino pomućena grdnom devalvacijom nacionalne valute i inflacijom u cijelom Otomanskom Carstvu u razdoblju između 1615. i 1625. godine.1 U četrdesetim godinama 17. stoljeća Turci su se zapleli u dugogodišnji rat s Mlečanima, koji je okončan tek 1669. godine. To je uključivalo česte vojne i pljačkaške upade s mletačkog teritorija na dalmatinskoj obali, a bilo je i nekoliko teških okršaja između mletačkih i bosanskih oružanih snaga. Godine 1645. cijela jedna bosanska armija prodrla je u Dalmaciju,
1 Kunt, Sultan '.i Servants, str. 82.
113
ali nije uspjela osvojiti mnogo teritorija.2 Taj je dugotrajni rat silno opteretio Bosnu, kao i nova povećanja poreza i inflacija što ih je rat izazvao u cijelom carstvu. Katolički biskup Marijan Maravić izvijestio je 1655. godine daje "u sadašnjem ratu" više od 2000 katoličkih obitelji pobjeglo iz Bosne, a u jednom drugom izvješću stoji da su četiri franjevačka samostana popaljena "u ratovima što se neprekidno vode u ovim krajevima".3 Godine 1663. obnovljenje rat protiv Habsburgovaca, a sljedeće godine velika osmanlijska vojska prodrla je u Austriju. Nakon bitke za koju su Osmanlije smatrale da je završila neriješenim ishodom, a Austrijanci da su oni izvoje-vali pobjedu, potpisan je mirovni sporazum kojim su se obje strane obvezale da će odustati od graničnih incidenata dok god taj dogovor bude poštivala i druga strana.4 Najvažniji rat od kojeg se Otoman-sko Carstvo nije nikad potpuno oporavilo vodio se protiv Austrije od 1683. do 1699. godine. Godina 1683. bila je za Turke katastrofalna. Nakon neuspješne opsade Beča, odbile su ih i potukle u bici austrijska i poljska vojska. Turci su smaknuli u Beogradu velikog vezira koji je bio na čelu tog pohoda. Između 1684. i 1687. godine Austrijanci su malo-pomalo oslobodili cijelu Ugarsku od Osmanlija i otjerali na tisuće spahija i novopečenih muslimana s njihovih napuštenih posjeda na jug te su tako izbjeglice preplavile Bosnu. Dotle su i Mlečići poduzimali izravne napade na bosanski teritorij. Turci su doduše odbili glavnu mletačku ofenzivu na Bosnu 1685. godine, ali su oružane snage Habsburgovaca protjerale muslimane u Bosnu iz Like, koja je bila najzapadniji dio bosanskog ejaleta. Do 1687. godine otprilike 30 000 muslimana pobjeglo je iz Like, a njih 1700 koji su ostali silom su preobraćeni na katoličku vjeru.5 Ovaj priljev izbjeglica sa svih strana uvelike je utjecao na broj i sastav bosanskog pučanstva - računa se da je nakon tog rata čak oko 130 000 izbjeglica stiglo u Bosnu.6 Najviše je među njima bilo muslimana
2 Clissold, ur., Short History, str. 49.
3 Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 479, 501.
4 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 212.
5 A. Popović, L'Islam balquanique, str. 259.
6 Džaja, Konfexsionalität und Nationalität, str. 81; međutim, Pcleidija tvrdi daje ukupan broj muslimanskih izbjeglica iz zemalja koje su ponovo osvojili Habsburgovci, od kojih se izbjeglica nisu svi nastanili u Bosni, 130 000 (Bosanski ejalel, str. 50)..
114
iz Slavonije - bilo onih koji su se prvobitno bili doselili iz Bosne na sjever, bilo Hrvata koji su za dugotrajne turske vladavine bili prešli na islam. Neki od tih izbjeglica, pogotovo spahija koji su sve izgubili, bili su ogorčeni ljudi koji su sa sobom vjerojatno donijeli novo osjećanje kivnosti na kršćanstvo.7
Ali otomansku su vlast čekale još gore stvari. Godine 1689. austrijska je vojska pregazila Bosnu i prodrla u Srbiju, čak do Kosova, a mnogi su Srbi iskoristili priliku da ustanu protiv turske vladavine. Neko se vrijeme činilo da će Osmanlije izgubiti svu vlast na Balkanu, ali su već sljedeće godine Turci opet istjerali Austrijance zasvjedo-čivši začudnu sposobnost obnavljanja snage i moći. Velik broj pravoslavnih Srba - najmanje njih 30 000 - pod vodstvom svoga patrijarha, pobjegao je na sjever s austrijskom vojskom kad se povlačila s Kosova, iz Makedonije i centralne Srbije. (Albanska brojčana nadmoć na Kosovu, bar u današnje doba, vjerojatno potječe još iz tog vremena.) S druge strane, međutim, mnogi pravoslavni Srbi dočekali su raširenih ruku povratak Turaka pošto su u međuvremenu bili iskusili revnost austrijskih katoličkih svećenika. Slijedilo je razdoblje u kojem su stvari praktički stajale na mrtvoj točki. Osmanlije su i dalje prilično neučinkovito upadale na ugarski teritorij preko Dunava, a odbijao ih je neučinkoviti austrijski feldmaršal Caprara. Ali kad je Capraru zamijenio najmlađi i najsposobniji časnik u austrijskoj vojsci princ, Eugen Savojski, situacija se počela naglo mijenjati. Princ Eugen nanio je težak poraz Turcima u bici kod Sente, u tadašnjoj južnoj Ugarskoj, u rujnu 1697. godine. A onda je, neobično brzo, nastavio napredovati sa svega 6000 ljudi sve do samog srca Bosne.
Na dan 22. listopada stigli su do Sarajeva, gdje su Turke zatekli potpuno nespremne za borbu. U svom vojnom dnevniku princ Eugen je ovako opisao ono što se dogodilo u sljedeća dva dana: Na dan 23. listopada rasporedio sam postrojbe na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su već bili sklonili najvrednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno
7 7 Đurdev, "Bosna", str. 1267.
115
je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Našjurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jatimice dolaze i mole za dopuštenje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći s nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save*
Većina su tih kršćana vjerojatno bili katolički trgovci, koji su, čini se, ovim ratom izgubili dominaciju u bosanskoj trgovini.9 Kad je princ Eugen krenuo opet na sjever, s njim su doista pošle na tisuće katolika u Austriju. Ako pravoslavno pučanstvo nije već u drugoj polovici 17. stoljeća premašilo broj katolika u Bosni, onda su na kraju ovoga rata jamačno osigurali brojčanu premoć.10 Nejasno je da li su ti katolici bili uvjereni (kao što je bio srpski patrijarh) da će se uskoro vratiti s oslobodilačkom vojskom. Po nekim se znacima dade zaključiti da su Austrijanci ozbiljno pomišljali ponovo osvojiti svu Bosnu. Godine 1687. i 1688. raspitivali su se preko posrednika u Dubrovniku bi li muslimani u Sarajevu (koji su, kao što je bilo dobro poznato, zauzimali nezavisno držanje spram oto-manske vlasti) prihvatili austrijsku vlast kad bi im bila zajamčena puna vjerska sloboda. Dvanaest je obitelji potvrdno odgovorilo na to pitanje, ali čini se da od svega toga nije na kraju bilo ništa." Princ Eugen nije imao ništa slično na pameti kad je poveo vojnu ekspediciju u Bosnu -jer mu je bitni cilj bio tek pljačka i razaranje.
Karlovački mir (sklopljen u Srijemskim Karlovcima, sjeverozapadno od Beograda, nedaleko od Novog Sada) kojim je dokončan rat 1699. godine, potvrdio je da se Otomansko Carstvo povlači iz Europe. Ugarska i Transilvanija ustupljene su Habsburgovcima, a veliki dijelovi teritorija u Dalmaciji i Grčkoj Mlecima. U idućem stoljeću Bosna je na jugozapadu graničila s Mlecima. Psihološki udarac tih gubitaka bio je toliko snažan da je povrat tih teritorija
8 Mraz, Prinz Eugen, str. 40.
9 D. Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 514.
10 Ipak, neki su se katolici doista vratili, pošto su otomanske vlasti 1699. godine proglasile amnestiju: Pcleidija, Bosanski ejalet, str. 51. " Džaja, Konfessionalilät und Nationalität, str. 98.
116
postao opsesivan dugoročni cilj otomanske politike. Prilika se ukazala 1714. godine, kad su Mlečani grubo prekršili mirovni ugovor. U ratu koji je uslijedio, Austrija je obnovila savez s Mlecima, a princ Eugen je još jedanput (1716.) nanio težak poraz Turcima kod Petrovaradina. Ipak su bosanske obrambene snage uglavnom zadržale svoje pozicije. Požarevačkim mirom 1718. godine Austrija je dobila pojas bosanskog teritorija južno od tradicionalne granice, rijeke Save. Dalmacija pod mletačkom vlašću proširila se pak prema unutrašnjosti i dosegnula crtu koja je odonda manje-više ostala jugozapadna granica Bosne.12
U tom ratu još je jedan val muslimanskih izbjeglica zapljusnuo Bosnu.13 Prilike su bile nesređene, porezi nanovo povećani, a pobune zbog prevelikih nameta izbile su u Hercegovini 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Neotomanski izvori tvrde da su u dvije od tih pobuna (1728. i 1729. godine) sudjelovali i kršćani, ali su glavni akteri bili muslimani.14 Tih su godina harale i pošasti: na početku tridesetih godina 18. stoljeća pomrlo je u Bosni od kuge 20000 ljudi.15 Kad su Austrijanci prekršili Požarevački mir 1736. godine i prodrli u Bosnu, zacijelo su se bili ponadali da će je brzo osvojiti. Ali nedavno je prije toga bio postavljen za namjesnika u Bosni neobično energičan i odrješit čovjek, Ali-paša Hećimović, koji je vrlo vješto organizirao obranu.16 Sljedeće godine potukao je austrijsku vojsku u bici kod Banje Luke, a mirovnim ugovorom koji je zatim sklopljen (Beogradski mir 1739. godine) Austrijanci su se odrekli čitavog teritorija južno od Save, osim jedne tvrđave.17 Tom je nagodbom utvrđena sjeverna granica današnje Bosne.
Bijaše to jedan od najtrajnijih mirovnih ugovora u tom stoljeću. Gotovo 50 godina nakon toga nije bilo upada strane vojske u Bosnu.
12 Ta je mletačko-bosanska granica bila na kraju utvrđena u razdoblju između 1721. i 1733. godine: vidi Clissold, ur., Short History, str. 45, 50. Shaw pogrešno tvrdi da je prema tom ugovoru uspostavljena granica na rijeci Savi (History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 232).
13 A. Popović, L 'Islam balkanique, str. 259.
14 Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 96. Džaja također bilježi nemire prije rata, 1710. i 1711. godine.
15 Handžić, "Bosanski namjesnik", str. 144-145.
16 Ibid., str. 152-163.
17 Đurđev, "Bosna", str. 1267.
117
Međutim, Bosanski ejalet morao je snositi teret povećanih poreza kojima su se financirali ratovi na drugim stranama. Godine 1745., kad se Hekim-oglu Ali-paša vratio na položaj namjesnika Bosne, ogorčenje na povećane namete bilo je toliko da je bio prisiljen povući se iz Bosne na šest mjeseci. Kad se 1747. godine vratio, ponovo su izbili nemiri pa se sljedeće godine povukao u Grčku.18 Nakon velike pobune u Mostaru 1748. godine, u kojoj su čak i janjičari sudjelovali, slijedile su u idućih nekoliko godina i druge pobune zbog velikih nameta u Bosni.19 I muslimanski seljaci prosvjedovali su zbog promjena u sistemu zakupa zemlje. Napokon je novi namjesnik u Bosni, Mehmed-paša Kukavica, primio od sultana ferman u kojem je stajala samo jedna rečenica: "Bosna se mora iznova osvojiti."20 Namjesnik je postupio bešćutno i djelotvorno. U Bosni je uspostavio mir, iako je Mostar bio i dalje središte nezadovoljstva i otpora. Godine 1768. paša je morao poslati jaku vojsku na Mostar da ga pokori. Međutim, za razliku od nekih masovnih pobuna u četrdesetim godinama 18. stoljeća, ovaj je otpor potjecao od viđenih muslimana koji su nastojali zaštititi svoje porezne olakšice.21
Sljedeći rat protiv Austrije, koji je započeo 1788. godine, imao je ozbiljniju političku dimenziju od prethodnih. Austrijski car Josip II. i ruska carica Katarina Velika sporazumjeli su se da preotmu Osmanlijama balkanske zemlje i podijele ih među sobom. Tako je došlo do geopolitičke podjele interesa na Balkanu, što je na kraju dovelo do austrijske okupacije Bosne 1878. godine i do njene aneksije 30 godina nakon toga. Car Josip II. pokazao je da ne misli samo na osvajanje nego i na vladavinu kad je na početku rata izjavio da jamči slobodu vjeroispovijesti svim muslimanima koji odmah polože oružje.22 Nastojeći predobiti na svoju stranu bosanske katolike (od kojih su neke doveli i na studije u Zagreb), Habsburgovci su se još nadali da će u Bosni izbiti opći ustanak bosanskih kršćana.23 Na
18 Handžić, "Bosanski namjesnik", str. 164-180.
19 Hadžijahić, "Die Kämpfe der Ajane", str. 130.
20 Sućeska, "Osmanli imparatorlugunda Bosna", str. 441.
21 Hadžijahić, "Die privilegierten Städte", str. 156.
22 Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 98.
23 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 1, str. 90.
118
početku 1788. godine austrijske su postrojbe stupile na bosansko tlo, ali im se nisu ispunili snovi da će biti dočekani kao osloboditelji. Manji broj Bosanaca dobrovoljno se pridružio austrijskoj vojsci. Ipak, i bosanski kršćani i muslimani pružili su žilav otpor Austrijancima u prednjem pojasu obrane, pa je austrijska vojska zaglibila u peteromjesečnoj opsadi tvrđave u Bosanskoj Dubici.24 (Stoga je taj rat ostao zabilježen u bosanskoj povijesti pod imenom Dubički rat.) Sljedeće godine Austrijanci su se bolje pripremili pa su pregazili veći dio Bosne i prodrli duboko u Srbiju. Ali opet je uslijedio nagovještaj načina na koji će se problemi sređivati u 19. stoljeću. Težnje Austrije i Rusije nije zapriječila otomanska vojna moć nego diplomatski i politički pritisci drugih europskih velesila. Godine 1791. Austrija je pristala vratiti sve što je bila osvojila u Bosni i Srbiji; za uzvrat je sultan dodijelio austrijskom caru službeni naslov "zaštitnika" kršćana pod otomanskom vlašću.25
Međutim, prije nego što se uspio potpuno oblikovati novi model političkog ponašanja u 19. stoljeću, došlo je do dugotrajnog i bitnog prekida u međunarodnom poretku: do napoleonskih ratova. Nakon Napoleonovih prvih pobjeda nad Austrijom, Francuzi su zauzeli Mletke, Istru i Dalmaciju (uključujući i Dubrovačku Republiku) 1805. godine - i tako je nastala francusko-bosanska granica. Većina europskih velesila željela se dodvoriti Otomanskom Carstvu iz strateških razloga. Napoleon je poslao pomoć sultanu da suzbije bunu u Srbiji, a Francuzi su se još izravnije upleli u lokalni spor u Hercegovini 1808. godine uputivši manji vojni odred u pomoć mjesnom paši Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji bijaše opkoljen u tvrđavi Hu-tovo nakon svađe sa svoja dva brata oko nasljedstva.26 Godine 1809. Austrija je ponovo navijestila rat Francuskoj. Napoleon je potaknuo Bošnjake da upadnu u Slavoniju na početku ljeta te iste godine, a nakon bitke kod Wagrama u srpnju mjesecu Austrijanci su predložili mir. Habsburgovci su ponovo ustupili Francuzima neke teritorije: zapadnu polovicu Hrvatske (uz sjeverozapadnu granicu Bosne) i dobar dio današnje Slovenije. Sve je to bilo spojeno s osta-
24 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 72-73.
25 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 259.
26 Šamić, Les Voyageurs franyais, str. 146-149.
119
lim osvojenim teritorijima u novu "Ilirsku provinciju" pod francuskom upravom maršala Marmonta (koji je za ovu prigodu proglašen "vojvodom Dubrovačkim") u iduće četiri godine.
Kao i većina vladara Krajine prije njega, maršal je uskoro uvidio da se mora uhvatiti u koštac s pljačkaškim upadima iz Bosne. Potkraj 1809. godine francuska kaznena ekspedicija prešla je u Bosnu, gdje su je dočekale slabe turske snage, uglavnom neregularne konjice, pod zapovjedništvom age od Bihaća. Premda se nisu mogli mjeriti s dobro izvježbanim postrojbama Grande Armee, neregularni bosanski konjanici snažno su se dojmili jednog francuskog vojnika, koji ih je u svojim uspomenama opisao kao "ljudsko jato u kojem nitko nije nosio odoru, na mršavim, neobično lakim konjićima koji su slušali jahačev glas i stisak njegovih koljena a da mu uzde i stremeni nisu bili ni potrebni". Francuzi su ih otjerali tridesetak kilometara, a onda su stali kod nekog sela i zapalili ga. Onaj se vojnik poslije prisjećao: "Otrčao sam s nekoliko časnika do najveće kuće. Zaključili smo da je u sobama s rešetkama na prozorima koji su gledali na dvorište bio harem pa smo ga zapalili u čast, ljepšeg spola".27
Kad su se 1813. godine Francuzi povukli iz "Ilirskih provincija", Austrijanci su ondje ponovo preuzeli vlast. Istodobno su se nastavili uobičajeni granični incidenti i sukobi. Sve se vratilo u normalno stanje. Ali najveća dugoročna prijetnja otomanskoj Bosni dolazila je s istoka, iz Srbije, gdje je 1804. godine izbio ustanak. Zapravo su izbila dva ustanka: prvi je izvela skupina mjesnih janjičara koji su prigrabili vlast ne bi li spriječili provedbu reformi koje je donio Istambul (dopuštajući Srbima kršćanima da osnuju svoju miliciju, ubiru svoje poreze i tako dalje), a drugi je bio velika buna kršćanskog puka. Premda je sultan u prvi mah stao na stranu svojih podanika protiv janjičara, narodni je ustanak uzeo previše maha pa je odlučio da ga uguši. Srbi su 1805. godine potukli osmanlijsku vojsku, a 1806. nanijeli težak poraz i vojsci koja je nadrla iz Bosne. Opća antiosmanlijska nasilja u Srbiji uključila su i mnogobrojne masakre, pljačke i prisilno pokrštavanje običnih slavenskih musli-
27 Desbocufs, Souvenirs, str. 132-133.
120
mana i pravih Turaka; oni koji su preživjeli počeli su bježati u Bosnu.28 Izbilo je i nekoliko pobuna pripadnika Srpske pravoslavne crkve u Bosni i jedna ozbiljnija buna (proistekla iz lokalnih razmirica) u Hercegovini. Napokon, 1815. godine, sultan je pristao dati Srbima - ili bar onima u Smederevskom sandžaku, sjevernom dijelu Srbije kojem je pripadao i Beograd - autonomiju s velikim ovlastima, pravo na vlastitu skupštinu i slobodno izabranog kneza. Ipak, turske posade ostale su u gradovima, a turski je paša i dalje stolovao u Beogradu, ali su položeni temelji za kasniji razvoj Srbije kao nezavisne kraljevine - kraljevine koja će za Bosnu biti ili svjetionik slobode i nade ili središte ekspanzionističkih teritorijalnih težnji.
Dvije suprotstavljene bune koje su potaknule u Srba poriv za nezavisnošću izražavale su dvije tendencije koje su se već poodavno mogle zapaziti u balkanskim provincijama Otomanskog Carstva. Postojalo je narodno nezadovoljstvo čitavim poretkom, i postojala je želja mjesnih predstavnika toga poretka da obrane svoje privilegije od miješanja (nadasve reformi) iz Istambula. Moć lokalnih muslimanskih uglednika bila je dublje ukorijenjena u Bosni. To je značilo da je njihov otpor središnjim vlastima, otpor čije smo znakove vidjeli već oko sredine 18. stoljeća, imao čvrstu bazu i da će trebati nekoliko naraštaja da se skrši. U Bosni su bile izrasle posebne političke i društvene institucije koje su sve skupa tvorile neobično djelotvoran poredak lokalne moći.
Najvažnija je od tih institucija bila kapetanija. Ponajprije, potkraj 16. stoljeća, kapetan je bio vojni administrator u pograničnom području. Njegova je zadaća bila da diže vojsku, pregledava putnike koji prelaze preko granice, da čuva ceste od razbojnika i obavlja kojekakve druge policijske i administrativne poslove. Teritorij kojim je upravljao, kapetanija, mogao je biti manji ili veći od kadiluka (osnovne upravne jedinice kojoj je na čelu bio kadija ili sudac), ali je bio manji od sandžaka.29 U 17. stoljeću taj je poredak proširen i na unutrašnjost zemlje. Proširene su i ovlasti kapetana, a neke ugled-
28 Pavlowitch, "Society in Serbia", str. 144-145; A. Popović napominje da su se takvi postupci nastavili s još većom žestinom poslije 1815. godine (L'Islam balka-nique, str. 262).
29 Kreševljaković, Kapetanije, str. 13, 22.
121
ne porodice počele su tretirati kapetansku službu kao nasljednu. U vrijeme Karlovačkog mira (1699.) u Bosni je bilo 12 kapetanija, a potkraj 18. stoljeća bilo ih je 39 pa je tim poretkom bio obuhvaćen veći dio bosanskog teritorija. Na razmeđi 17. i 18. stoljeća, kad su počeli i porez ubirati, kapetani su bili na vrhuncu svoje moći.30 Kapetanije su postojale samo u Bosni, pa su tu stvorile i društveno-poli-tičku strukturu kojom se Bosna razlikovala od svih ostalih balkanskih zemalja. Taje institucija, kad je dobro funkcionirala, bila velik napredak naspram prvobitnog osmanlijskog poretka. Ljudi više nisu bili izručeni na milost i nemilost pohlepnim sandžak-begovima dovedenim izvana, koji su se za ono nekoliko godina koliko su boravili u Bosni nastojali obogatiti, nego su imali lokalne upravljače kojima su osobni probici ležali u dugoročnom blagostanju na svom području. Istodobno su mogli i ozbiljno ograničiti vlast namjesnika u Bosni koga je postavljao sultan.
Teoretski, namjesnik je dobio od sultana vrhovnu vlast nad svekolikom Bosnom. Kao vladar ejaleta imao je, kao što smo vidjeli, titulu begler-bega ili vezira i najviši od tri ranga paše zvani "paša od tri tuga", prema tradicionalnom vojnom stijegu ukrašenom sa tri konjska repa koji bi se nosio pred njim u bici.31 Pod njim su bili sandžak-begovi (potkraj 17. stoljeća Bosna je bila podijeljena na četiri sandžaka: Bosnu, Hercegovinu, Zvornik i Klis), koje je također postavljao sam sultan. Na okružnoj razini, uz kapetanije, postojala su i četiri samostalna agaluka, a pojedinim područjima mogli su upravljati i muselimi, upravljači što ih je postavljao sam vezir.32 Međutim, od početka 18. stoljeća sve je više slabila vezirova moć. Energičan vezir kao što je bio Ali-paša Hećimović mogao je mobilizirati Bosnu kad je mobilizacija bila u interesu samih Bošnjaka, ali je teško mogao vladati zemljom kad bi se pučanstvo okrenulo protiv njega. To se moglo postići samo grubom silom, a njoj se ipak
30 Ibid., str. 52-64.
31 Bosna bi se mogla nazvati i "pašaluk", ali je to bio opći termin koji je obuhvaćao sve teritorije kojima je mogao vladati paša. Na primjer, Bosna, kao cjalet, bila je nešto više od Beogradskog pašaluka, koji je bio samo sandžak. O povlasticama paše od tri tuga vidi kod d'Ohsson, Tableau de l'Empire othoman, sv. 7, str. 285.
32 Šamić, Les Vovageurs fran$ais, str. 186-187; Kreševljaković, Kapetanije, str. 17.
122
nije redovito pribjegavalo. Potkraj stoljeća većina se promatrača slagala u mišljenju da se vezirova moć proteže samo na područje oko grada Travnika gdje je bila njegova rezidencija i dvor.33
Bosanski veziri bili su se povukli iz Sarajeva nakon rata u devedesetim godinama 17. stoljeća i gotovo da više nisu mogli ni primirisati u taj grad. Razvoj Sarajeva i, u nešto manjoj mjeri, Mostara kao gradova koji su ljubomorno čuvali svoju političku samostalnost bijaše još jedan čimbenik koji je ograničavao centralnu vlast. U šezdesetim godinama 15. stoljeća Mehmed II. dodijelio je Sarajevu posebnu povlasticu ili muafname (što je obuhvaćalo i oslobođenje od nekih nameta) kao nagradu za pomoć koju su Sarajlije pružile Osmanlijama na početku osvajanja Bosne. To je postala osnova sve preuzetnijih zahtjeva Sarajlija za specijalni status grada - osobito su te zahtjeve isticali poglavari moćnih esnafa što su stekli pravo (koje je drugdje imala država) da imenuju gradonačelnika.34 Nakon ukinuća sistema devširme u 17. stoljeću, narav janjičarskog korpusa degenerirala je u cijeloj carevini. U Bosni u 18. stoljeću janjičari su postali nešto nalik na ceh ili udrugu, koja se isto toliko (ako ne i više) bavila svojim društvenim privilegijima koliko i vojnim obvezama. Jedan francuski promatrač iz 1807. godine uočio je da "većina muslimanskih građana nosi titulu 'janjičara'"; rekli su mu da od 78 000 janjičara u Bosni svega njih 16 000 prima plaću i obavlja stvarne vojne dužnosti, a da su svi ostali obrtnici koji samo uživaju pravo na tu titulu.35 Budući da je u Sarajevu bilo najmanje 20 000 janjičara, od kojih su neki bili vojne osobe, nijedan vezir nije mogao olako prijeći preko njihovih privilegija. U Sarajevu je muselim zastupao vezira, ali je imao vrlo ograničenu vlast.
Sarajevo je bilo na čelu otpora centralnim vlastima. Jedan bosanski Ijetopisac zapisao je, kad je 1771. godine nametnut nov porez, da su druga mjesta čekala da vide hoće li Sarajlije priznati taj
33 Samić, Lex Voycigeurs franyais, str. 188.
34 Hadžijahić, "Die privilegierten Städte", str. 132-134. Cehove (esnafe) vodili su muslimani, ali su im članovi bili i kršćani i Židovi. Ncmuslimani su mogli imati u esnafima svoje sekcije. Vidi Krcševljaković, Esnafi i obrti, str. 49; Skarić, Sarajevo i njegova okolina, sit. 134.
35 Chaunicttc-des-Fosses, Voyage en Boxnie, str. 114.
123
porez prije nego što se sami odluče hoće li ga plaćati.36 Ali i Mostar je igrao važnu ulogu. Premda nije imao nikakve povelje o nekim posebnim privilegijima, nastojao je izboriti sličan status kao i Sarajevo. Odupirao se svim pokušajima da se nad njim uvede nadzor, i često se suprotstavljao vezirovim postrojbama. Godine 1768. i 1796. organizirani su pohodi na Mostar, a 1814. godine bila je potrebna vojska od 30 000 ljudi da uspostavi u gradu vezirsku vlast. Postavljen je odozgo muselim da upravlja gradom, ali su ga žitelji učas svrgnuli i izabrali na to mjesto svoga predstavnika.37 Gradski oči koji su bili na čelu otpora u Mostaru imali su rang ajana, pa je i ta čast postala bedem protiv centralnih vlasti. Kad je ta dužnost prvi put uvedena u Bosni za rata koji se vodio između 1683. i 1699. godine, ajan je bio gradski dužnosnik koji je odgovarao za red i zakon, izabran između spahija, janjičarskih časnika i drugih uglednika. Premda je ta titula poprimila nešto šire značenje drugdje na Balkanu, gdje se obično odnosila na svakojake lokalne polusamo-stalne muslimanske poglavare, u Bosni je zadržala svoje prvobitno značenje upravnog službenika. U mnogim provincijskim dijelovima Bosne kapetan je ujedno obavljao i funkciju ajana. Ali ajani su posebnu ulogu imali u većim gradovima, gdje su ih stvarno birali, u većem dijelu 18. stoljeća, predstavnici građana - i kršćani i muslimani. Sami ajani bili su, naravno, muslimani, a i u Sarajevu i u Mostaru janjičarske organizacije imale su velik utjecaj na njihov izbor. U Sarajevu su i obični građani mogli postati ajani, a u Mostaru su mjesni koljenovići zemljoposjednici zauzeli te položaje i na kraju ih "feudalizirali", tako da su izbori bili puka formalnost. Upravo zahvaljujući toj funkciji, gradski oči Mostara, uz potporu drugih članova lokalne zemljoposjedničke vlastele, uspjeli su da grad neprekidno pruža otpor centralnim vlastima od šezdesetih godina 18. do tridesetih godina 19. stoljeća.38
36 Hadžijahić, "Die privilegierten Städte", str. 137.
37 Ibid., str. 156-157.
38 O bosanskim ajanima vidi ibid.; Sućcska, "Bedeutung des Begriffes A'yän"; Hadžijahić, "Die Kämpfe der Ajanc"; o prvobitnom karakteru tog položaja vidi kod Bowcn, "Ayan"; a o tome kako se drugdje rabio vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 238.
124
