satorovici.net

5 ISLAMIZACIJA BOSNE

Dolazak Turaka u 15. stoljeću vjerojatno nije bio prvi doticaj Bosne s islamom. Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do devetog stoljeća utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u južnoj Italiji i Španjolskoj, zacijelo je često dovodila muslimanske trgovce i gusare na dalmatinsku obalu. Trgovanja robljem s te obale, zbog čega su, kao što smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i • do zapadnog Mediterana potkraj srednjega vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz mediteranske regije fjbilo je već na početku postojanja muslimanske Španjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljeću slavensku vojsku od 13 750 ljudi.1 Ali možemo samo nagađati ! da li je itko od tih Bosanaca prešao na islam, dočepao se slobode i vratio u zavičaj. Isto tako možemo samo nagađati kakvi su bili odnosi između Bosne i muslimana u srednjovjekovnoj Ugarskoj -arapskih trgovaca, potomaka islamiziranih turanskih plemena i dru-| gih doseljenika. Zna se da su oni prebivali u mnogim ugarskim j krajevima, pa i u Srijemu, pokrajini uz sjeveroistočnu Bosnu, sve ! dok nisu na kraju bili protjerani iz Ugarske, zajedno sa Židovima, ! u 14. stoljeću.2 Razumljivo je što su se neki bošnjački muslimanski i znanstvenici posebno trsili da dokažu kako je islam odvajkada nazočan u Bosni, možda i dulje od same bosanske države. Ali povijesno je značenje tih prvih mogućih doticaja zapravo beznačajno. Doticaj je jedna stvar, a masovno provjeravanje druga.

Islamizacija velikog dijela pučanstva pod turskom vlašću ostaje najizrazitija i najvažnija značajka novije povijesti Bosne. O tome i kako i zašto se to dogodilo iznikli su mnogi mitovi. Neke od njih upile su glave prosječnih Bošnjaka još iz starije znanstvene literature (i iz nekih suvremenih djela za koja se baš i ne bi moglo reći da su l znanstvena). Mnoga bitna svjedočanstva nisu bila dostupna sve dok povjesničari nisu u četrdesetim godinama 20. stoljeća počeli ozbiljno analizirati osmanlijske administrativne dokumente. U posljednjih nekoliko desetljeća nastala je mnogo potpunija slika i napokon su odbačeni neki od najčešćih mitova i legendi o islamizaciji Bosne.

1 Mažuranić, Südshiven im Dienste des Islams, str. 21-27;Hukić, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 20-21.

2 Balić, Das unbekannte Bosnien, str. 84-89.

71

--------------------------------------------------------------------------------

Najbolji su izvor informacija otomanski "defied", porezne knjige u kojima je popisano vlasništvo imovine a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se može steći vrlo dobar uvid u širenje islama u Bosni. Najstariji defteri, iz 1468. i 1469. godine, pokazuju daje islam u prvim godinama nakon osvajanja predobio tek šačicu ljudi za sebe: na području istočne i srednje Bosne koju te knjige obuhvaćaju bilo je 37 125 obitelji kršćanskih a svega 332 muslimanske. Pretpostavljajući daje svaka obitelj imala prosječno po pet članova, kršćana je bilo 185 625. Posebno su navedena imena gotovo 9000 pojedinaca, neženja i udovica kršćanske vjere. Polovica kršćanskih obitelji i dvije trećine muslimanskih (234) bijahu obična raja koja je živjela na običnim timarima, a ostali su živjeli na veleposjedima, kasovima, ili u gradovima, ili na svojoj zemlji. Znanstvenik koji je prvi analizirao te dokumente, Nedim Filipović, isto je tako uočio da je islamizacija vrlo sporo napredovala u Hercegovini a daje najviše uznapredovala, što nije nikakvo čudo, na malom području oko Sarajeva, koje su Turci držali u svojim rukama već od četrdesetih godina 15. stoljeća.3 Jedni su od timariota u tim prvim defterima posebno označeni kao "novi muslimani"; drugi nose muslimansko ime i navedeni su u popisu kao "sin toga i toga..." koji je još nosio kršćansko ime.4

Sljedeći defter koji je temeljito raščlanjen obuhvaća sandžak Bosnu iz 1485. godine. Tu se već vidi daje islam znatno uznapredovao. U njemu ima 30 552 kršćanske obitelji, 2491 pojedinac, neženja i udovica kršćanske vjere, 4134 muslimanskih obitelji i 1064 neože-njenih muslimana.5 Ako opet uzmemo da je svaka obitelj poprečno imala po pet članova, dobivamo ukupno 155 251 kršćanina i 21 734 muslimana. U usporedbi s brojevima iz 1468. i 1469. godine zapa-njuje opadanje ukupnog broja stanovnika (što je u zbilji bilo još veće ako uzmemo u obzir normalan godišnji prirast stanovništva).

3 Filipović, "Napomene o islamizaciji"; Džaja, Die "bosnische Kirche", str. 71-73. O drugim podacima, iz dokumenata i s nadgrobnih spomenika, koji pokazuju daje u Sarajevu bilo muslimana prije 1463. godine, vidi Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimanu, str. 66.

4 Okić, "Les Kristians dc Bosnie", str. 118-119.

5 Džaja, Die "bosnische Kirche", str. 74.

72

--------------------------------------------------------------------------------

Za to vrijeme ljudi su se neprestano iseljavali iz Bosne, pa se i u popisima spominje veći broj napuštenih sela. Dakako da su bježali samo oni koji nisu prešli na islam, a novopečeni su muslimani svi ostajali. Ali u iduća četiri desetljeća, kad se ukupni broj stanovnika uglavnom nije mijenjao, znatno je porastao broj muslimana: u def-terima iz dvadesetih godina 16. stoljeća za sandžak Bosnu ukupan broj kršćana iznosi 98 095 a muslimana 84 675.6 Kako znamo da u tom razdoblju nije bilo većeg doseljavanja muslimana u Bosnu, taj broj po svoj prilici predstavlja i broj bosanskih kršćana koji su primili islam.

Proces islamizacije postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sačuvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine koji kaže da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam.7 U sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni islam se nije mogao tako brzo širiti jer su ta područja naknadno oteta od Ugarske. Tek pošto je osvajanje dovršeno negdje u dvadesetim godinama 16. stoljeća, proces islamizacije potekao je malo brže. Franjevački povjesničar otac Mandić tvrdi da je u razdoblju između 1516. i 1524. godine prvi put svjesno pokrenuta kampanja progona katolika i prisiljavanja da se preobrate na islam." Ipak, najiscrpnija studija o sjeveroistočnoj Bosni u tom razdoblju, koju je napisao Adem Handžić, ne potvrđuje tu Mandićevu tvrdnju, iako navodi da se mnogo katolika bilo iselilo s tog područja i da je od deset tamošnjih franjevačkih samostana njih pet prestalo djelovati. Handžić isto tako dokazuje da su iz razumljivih razloga više prelazili na islam oni katolici koji su stanovali dalje od katoličkih crkava. Najotpornije je mjesto bila Srebrenica, u kojoj je živjelo mnogo njemačkih i dubrovačkih katolika pa su sredinom 16. stoljeća još tvorili dvije trećine stanovništva. Inače su

6 Fine, Bosnian Church, str. 384. Brojevi koje navodi D. Mandić (Etnička povijest Bosne, str. 154) nisu točni. Ukupan broj stanovnika izračunat na temelju defte-ra u dvadesetim godinama 16. stoljeća u sandžacima Bosne, Zvornika i Hercegovine iznosi 211 595 kršćana i 133 295 muslimana (Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 165).

7 Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 78. D. Mandić također bilježi daje na početku 16. stoljeća islamizacija brže napredovala u Konjicu i Foči: Etnička povijest Bosne, str. 161.

8 D. Mandić, Etničku povijest Bosne, str. 153-158.

73

--------------------------------------------------------------------------------

se gradovi obično brže islamizirali nego sela. U cjelokupnoj oblasti sjeveroistočne Bosne bila je 1533. godine otprilike jedna trećina pučanstva muslimanska, a već 1548. godine 40 posto.9

Za ostatak 16. stoljeća nedostaju točniji podaci, a nakon toga se odustalo od vođenja deftera. Ipak, čini se bjelodanim da su negdje potkraj 16. i na početku 17. stoljeća muslimani stekli apsolutnu većinu na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Imamo doduše iskaze nekih katoličkih svećenika koji su posjetili Bosnu na početku 17. stoljeća i koji su sastavili podrobne izvještaje za Rim, ali se njihovi brojčani podaci zacijelo zasnivaju ponajviše na usmenim izvorima, njihova je uporaba imena Bosna vrlo elastična i očito im je bilo stalo do loga da istaknu brojčanu snagu Katoličke crkve ili stupanj ugnjetavanja koje ona trpi. Takav je jedan posjetilac naveo daje ukupan broj katolika 1626. godine u cijeloj Bosni iznosio 250 000 duša, i dodao da je broj muslimana veći od ukupnog broja kršćana.10 Jedan dnigi, albanski svećenik i apostolski vizitator Peter Masarechi, uputio je pomnije sastavljen izvještaj 1624. godine. Na žalost, gotovo svi povjesničari koji su ga citirali pogrešno su protumačili cifre što ih je naveo o Bosni. Njegovi pravi podaci glase da je tada u Bosni bilo 150 000 katolika, otprilike 75 000 pravoslavaca i 450 000 muslimana."

Tako je proces kojim su muslimani postali većinsko stanovništvo u Bosni potrajao dobrih 150 godina. U svjethi dosad prikupljenih podataka, jasno je da možemo mirne duše odbaciti neke od

9 Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 118-122. Vidi i osvrt na to kod Džaja, Die "bosnische Kirche", str. 80-88.

10 D. Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 211. Taj se svećenik zvao "Athana-sio Ocorgiceo", a suvremeni povjesničari pišu njegovo prezime na različite načine, kao Grgičcvić (šio je jamačno netočno), Gcorgijević i Jurjević. U tim izvještajima iz 17. stoljeća "Bosna" znači čitavu istoimenu franjevačku provinciju koja je otprilike odgovarala tadašnjem eja/etu Bosanskom, mnogo većem području od Bosanskog sandžaka.

11 De Turehi saranno tre parti, et a pena dc Catholici una, Schismatici saranno per la meta di Chatolici, dc quali saranno cento cinquanta [sic] milla animc in circa" (Draganović, "Izvješće apostolskog vizitatora", str. 43). U sažetku na početku tog izvještaja (str. 10), koji je sastavio netko drugi, ova je rečenica pogrešno protumačena da znači 150 000 pravoslavaca i 300 000 katolika (i prema tome 900 000 muslimana); ovih su se podataka držali gotovo svi kasniji autori.

74

--------------------------------------------------------------------------------

najstarijih mitova o islamizaciji Bosne. Neprihvatljiva je ideja da su se u tom razdoblju u Bosnu masovno doseljavali muslimani iz drugih zemalja. Iako su Osmanlije naselile neke Turcima srodne narode u drugim dijelovima Balkana, delteri potvrđuju da takva politika nikad nije vodena u Bosni. Možda su gdjekoji površni strani gosti u Bosni u osmanlijsko doba bili zbunjeni činjenicom što su bosanski muslimani sami o sebi govorili da su "Turci", ali to nije značilo da misle da su pravi Turci. Dapače, za otomanske Turke uvijek su rabili druge izraze: ili Osmanlije ili Turkuše}2 Sigurno je da su se pojedini muslimani - trgovci, obrtnici, spahije - doseljavali u Bosnu i iz dragih dijelova Carstva. Neki su od njih, vjerojatno veći dio njih potkraj 15. i na početku 16. stoljeća, bili Slaveni muslimanske vjeroispovijesti iz drugih slavenskih zemalja. Od mnogih Neslavena koji su služili u bosanskim oružanim snagama u 16. i 17. stoljeću, gotovo da se nitko nije nastanio na bosanskom tlu.13

Isto je tako očito netočna prfetpostavka da je u prvim godinama nakon osvajanja Bosne bilo masovnog prisilnog provjeravanja: proces je preobraćanja bio u početku polagan i potrajao je više naraštaja. Premda nam nedostaje osobnih svjedočanstava o tome kako su se i zašto pojedinci odlučivali na provjeravanje, nailazimo gdješto na komentare, kakav je bio i komentar spomenutog monaha, koji pokazuju da su ljudi dobrovoljno mijenjali vjersku pripadnost. Def-teri isto tako svjedoče o prilično ravnodušnom držanju vlasti spram odlučnosti nekih kršćana da ustraju u svojoj vjeri: bilo je normalno da ljudi postanu muslimani i uzmu muslimanska imena a da i dalje žive sa svojom kršćanskom obitelji.14 Ta nam praksa pomaže da shvatimo zašto su muslimani u Bosni zadržali slavenski način tvorbe prezimena po očevu imenu: u prvim defterima ima mnogo ovakvih primjera: "Ferhat, sin Ivanov", ili "Hasan, sin Mihailov". U

12 Turkuša potječe od turskih riječi tiirk us takli, što će reći "sin Turčinov".

13 Kulišić, "Razmatranja o porijeklu Muslimana", str. 145-147; Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 128-141; Fine, Bosnian Church, str. 382; Džaja, Konfessionalitlit und Nationalität, str. 57. Osnovu svekolikog proučavanja ovog predmeta čini istraživanje u istambulskim arhivima Omcra Lutfija Barkana, koji nije pronašao nikakva svjedočanstva o naseljavanju skupina Turaka ili Azijaca u Bosni; vidi njegovo djelo "Les deportations commc methodc de peuplement".

14 Džaja, Die "bosnische Kirche", str. 84.

75

--------------------------------------------------------------------------------

vrijeme kad su se ta imena po ocu ustalila kao prezimena, većini muslimana bili su očevi već muslimani, ali su i dalje tvorili obiteljska imena na taj slavenski način pa su tako nastala prezimena kao što su Hasanović ili Sulejmanović.15

Kad kažemo da nije postojala neka generalna politika da se pojedinci prisiljavaju na provjeravanje, to ne znači da kršćanske crkve nisu bile ometane i šikanirane u svom radu. Pravoslavna je crkva bolje prolazila u tom razdoblju iz dva razloga: prvo, zato što su Osmanlije bile sklonije Pravoslavnoj nego Katoličkoj crkvi (crkvi njihova dušmanina Austrije), i drugo, zato što se u većem dijelu Bosne, izuzev Hercegovine, nije osobito osjećala nazočnost pravoslavlja prije turske okupacije. Zapravo se pravoslavno pučanstvo naselilo dobrim dijelom u Bosnu kao neposredna posljedica osman-lijske politike. (O tome će biti više riječi u 6. poglavlju.) Pravoslavna je crkva bila općeprihvaćena institucija u carstvu.16

S druge strane, na Katoličku crkvu gledalo se vrlo nepovjerljivo, iako je stekla osnovni legalni status potreban da nastavi svoju djelatnost.17 Njene su svećenike smatrali potencijalnim špijunima stranih sila, i to sasvim opravdano: jedan mletački državni službenik zabilježio je 1500. godine izvještaj "nekih franjevaca koji su bili u Bosni", gdje se analiziraju vojne namjere Turaka.18 Mnogi su katolici izbjegli u susjedne katoličke zemlje u prvih pola stoljeća osmanlijske vladavine - poglavito, valja pretpostaviti, oni koji su surađivali s Mađarima u njihovu pokušaju da zadrže sjeverni dio Bosne. Kao što smo vidjeli, pet od deset franjevačkih samostana u toj sjeveroistočnoj oblasti koju je proučavao Adem Handžić prestali su djelovati u procesu turskog osvajanja. Prije nego što su Turci stupili u Bosnu, u samoj je Bosni bilo 35 franjevačkih samostana, a u Hercegovini četiri. Većina tih samostana nije zavedena u deftere,

15 Smailović, Muslimanska imena, str. 50-54; Blau navodi popis muslimanskih prezimena i napominje da neka od njih također potječu od imena mjesta: Reisen in Bosnien, str. 62-63.

16 Vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 45^6.

17 O odobrenju, ahJnami ili dekretu o zaštićenom statusu vidi Batinić, Dje/o-vanje franjevaca u Bosni, sv. l, str. 132.

18 G. Wenzel, ur., Marino Sanuto vilagkronikajdnak tudositeisai, sv. l (=14), str. 155.

76

--------------------------------------------------------------------------------

jedni su razoreni u ratu a drugi su (u Foči, Jajeu, Zvorniku, Srebrenici i Bihaću) pretvoreni u džamije. U osamdesetim godinama 16. stoljeća franjevački general vizitator zatekao ih je samo deset u cijeloj Bosni. Isti taj broj (za teritorij današnje Bosne) navodi jedan drugi katolik, biskup Maravić, u svom izvješću iz 1655. godine.19 Franjevci su bili jedini katolički svećenici koji su djelovali u Bosni. Katolička administrativna jedinica u Bosni podijeljena je 1514. godine na dvije provincije, Hrvatsku Bosnu (tj. neotomansku Bosnu) i "Bosnu Srebrenu", "Bosnia Argentina" (tj. samu Bosnu), koja je bila potpuno osiromašena i izolirana. Premda crkva u Bosni nije imala drugog izvora prihoda do novca iz inozemstva i darova svojih vjernika, lokalni otomanski upravljači nalazili su mnogo načina da izvuku od nje velike svote. Hirovitiji upravljači služili su se bilo kakvom izlikom da zatraže novac. U jednoj pritužbi upućenoj iz Bosne u Rim 1603. godine opisano je kako su Turci držali franjevce u zatvoru i zlostavljali ih tražeći od njih 3000 aspri za odobrenje da mogu ostati u svojim samostanima.20 Očito je da su katolički svećenici vrlo teško živjeli i da su ih Osmanlije vrlo često na razne načine tlačile. Ali svemu tomu je cilj bio novac, a ne provjeravanje. Druga omiljena teoriju o islamizaciji Bosne tvrdi da je islamizacija bila posljedica masovnog prevjeravanja pripadnika Crkve bosanske - koji su, prema svim verzijama ove teorije, navodno bili bogumili. Na prvi pogled ima nečega vjerodostojnog u toj tvrdnji: Crkva bosanska i velik porast islamskog pučanstva u Bosni dvije su najizrazitije značajke bosanske povijesti, a prva završava gotovo istodobno kada druga započinje. Što bi moglo biti prirodnije nego pretpostaviti da jedno objašnjava drugo? Ipak, ta je teorija u svojoj najjednostavnijoj formi očito netočna. Ta se dva fenomena mogu dovesti u neku vezu, ali je ta veza tek posredna. Proces islamizacije trajao je, kao što smo vidjeli, kroz više naraštaja. Ako su glavni izvor novopečenih muslimana u svom tom razdoblju bili pripadnici Crkve bosanske, onda bi valjalo očekivati da ćemo u defterima naći podatke o velikom broju tih pripadnika - koji se postupno smanjuje

19 Džaja, Konjexxinnalität und Nationalität, str. 159-164; Fermendžin, ur., Ada Boxnae, str. 477-478

20 Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 341.

77

--------------------------------------------------------------------------------

- ali delteri pokazuju daje za gotovo 150 godina bilo u Bosni manje od 700 registriranih pripadnika te crkve. Već smo vidjeli da ima valjanih razloga da vjerujemo da se Crkva bosanska uglavnom ugasila još prije dolaska Turaka, i da broj njenih svjetovnih pripadnika u godinama prije njene propasti ionako nije bio bogzna kako velik. Možda su neki od tih ljudi doista, kao što nekoliko suvremenika daje na znanje, objeručke prihvatili Turke kako bi napakostili svojim katoličkim progoniteljima.21 Ali prihvaćanje Turaka objeručke bilo je nešto sasvim drugo od takvog prihvaćanja islama. Pojedinci koji su se tako ponijeli zbog svoje silne privrženosti Crkvi bosanskoj jamačno bi bili posljednji od svih ljudi koji bi se odrekli svoje vjere. Bilo je i pokušaja da se pronađu neke dublje duhovne veze između teologije bosanskih "bogumila" i mističke tradicije u islamu, navlastito u suftzmu derviških redova.22 Međutim, ako odbacimo, kao što moramo, "bogumilsku" teoriju o Crkvi bosanskoj, onda i laj argument pada u vodu.

Jedina veza koja se može otkriti između Crkve bosanske i islamizacije jest posredna i prilično negativna. Ono što slučaj Crkve bosanske pokazuje, to je da je Bosna imala neobično krhku i izlomljenu crkvenu povijest u razdoblju prije dolaska Turaka. Na nekim područjima (u Hercegovini i u srpskom pojasu u istočnoj Bosni) nadmetale su se medu sobom tri različite crkve. U većem dijelu same Bosne nadmetale su se dvije: Crkva bosanska i Katolička crkva. Ni jedna od njih, sve do posljednjih desetljeća Bosanskog Kraljevstva, nije isključivo podupirala državnu politiku, i ni jedna nije imala pravu teritorijalnu podjelu na župne crkve i župnike. Zacijelo su mnoga sela bila daleko i od franjevačkih samostana i od hiža Crkve bosanske, pa su ih u najboljem slučaju obilazili jedanput godišnje fratar ili krstjanin. Ako ovakvo stanje usporedimo s prilikama u Srbiji ili Bugarskoj, u kojima je postojala jedinstvena, snažna i dobro organizirana nacionalna crkva, uočit ćemo jedan od glavnih razloga velikom uspjehu islama u Bosni. Nesnošljivo nadmetanje katolika i pravoslavnih nastavilo se za sve vrijeme islamizacije Bosne. Dok su pripadnici i jedne i druge crkve postajali muslimani, neki su ka-

21 Džaja, Die "hunnische Kirche", str. 93.

22 Balić, Das iiiihekannlt' Bosnien, str. 92-94.

78

--------------------------------------------------------------------------------

tolici prelazili na pravoslavnu vjeru i obratno.23 Znakovito je da je jedina druga balkanska zemlja (osim Trakije koja bijaše napučena Turcima) u kojoj je prevladala muslimanska većina bila Albanija, koja je također bila poprište nadmetanja kršćanskih crkava (katoličke i pravoslavne). Ali albanski je slučaj opet drukčiji. Čini se da se ta zemlja islamizirala zbog svjesne osmanlijske politike da suzbije otpor u njoj nakon Tursko-mletačkog rata u 17. stoljeću.24

Ako uzmemo u obzir da u mnogim dijelovima Bosne nijedna crkva nije odlučno zastupala kršćanske interese, bit će nam nešto jasnija psihologija preobraćenja na islam. Nema smisla govoriti o tom preobraćanju onako kako bismo govorili, recimo, o Martinu Lutheru ili kardinalu Newmanu. Na seoskim područjima na kojima je bilo premalo svećenika, kršćanstvo (u bilo kojem obliku) vjerojatno se svelo samo na niz pučkih običaja i ceremonija, od kojih su jedni bili vezani uz rođenje, vjenčanje i smrt, a drugima je svrha bila da odvrate nesreću, izliječe od bolesti, osiguraju dobre prinose i tako dalje. Prelazak s pučkog kršćanstva na pučki islam nije predstavljao veliku promjenu; mnogi su se običaji mogli mirne duše nastaviti, samo uz malko drukčije riječi i imena. Bez nadzora crkve koja bi upozoravala vjernike na opasnost što prijeti besmrtnoj duši, taj prelazak nije uopće morao biti težak. Ozbiljni protestantski posjetioci na Balkanu bili su često zgranuti nad time kako ljudi nehajno shvaćaju to provjeravanje. Engleski liječnik George Wheler, koji je u sedamdesetim godinama 17. stoljeća posjetio Korint, zapazio je kako "ovdašnji kršćani, kojima nedostaje dobra poduka, sposobni i odani pastori koji bi ih podučili, otpadaju svakodnevno od vjere, odriču se svoje religije u korist turskog praznovjerja kad god ih snađe kakva god nezgoda ili neugodnost."25

Neki od običaja iz pučke religije koji se spominju u prvim izvorima, postoje odvajkada i u kršćanskoj i u islamskoj tradiciji. Vjerovanje u zaštitnu moć pločica ili papirića s religioznim natpisima -bilo kao amulet ili nešto što se zakapa u polju da štiti ljetinu - bijaše uobičajeno u srednjem vijeku i očuvalo se do dana današnjega i

23 Fine, Bosnian Chwch, str. 3S4-385.

24 Džaja, Die "bosnische Kirche", str.91

25 Wheler, Joumev into Greece, str. 441.

79

--------------------------------------------------------------------------------

medu kršćanima i među muslimanima.26 Jedan je putnik 1904. godine bio iznenađen činjenicom što su i muslimani i kršćani podjednako "bili praznovjerni i vjerovali u moć amajlija, koje su muslimanima često blagoslivljali franjevci i koje djeca nose oko vrata, na odjeći ili na lesu: zmije, ribe, orlovske pandže, jelenske rogove i tako dalje."27 Mnoge svetkovine i blagdane slave obje religije: medu njima Jurjevo i Ilinden, koji muslimani zovu Alidun. Kao što kaže jedna popularna uzrečica: "Do podne Ilija, a po podne Alija".28 A ondje gdje je osnovni stav prema religiji praktično-magijski, jedna religija može posuditi od druge čak i najvažnije obredne elemente -ili, bolje reći, pogotovo one najvažnije jer se vjeruje da oni posjeduju najveću moć. Stoga možemo zateći muslimane kako ljube naj-štovanije kršćanske slike kao što je slika Blažene Djevice u Olovu, ili kako ulaze u kršćanske crkve da se pomole; isto su tako, na početku 19. stoljeća, plaćali katoličke mise da se služe ispred slike Majke Božje ne bi li se izliječili od neke teške bolesti.29 Čini se da je osobito omiljena bila Blažena Djevica Marija. Jedan franjevac, gvardijan samostana u Olovu, zapisao je 1695. godine da tamošnju crkvu "muslimani duboko štuju zbog neprekidnog niza čudesa koja Bog tu čini, na zagovor Blažene Djevice".30 l obratno, zabilježeni su slučajevi kad su kršćani pozivali muslimanske derviše da čitaju iz Kur'ana nad njihovim teškim bolesnicima ne bi li ih izliječili. U

26 Fine, Bosnian Church, str. 13.

27 Bordeaux, Lu Bosnia populaire, str. 52. Detaljniju studiju o uporabi amajlija i zaštitnih natpisa medu muslimanima u Bosni vidi kod Kriss i Kriss-Heinrich, Volks-glaube, sv. 2, str. 99-103. Evans donosi reprodukcije nekih tipičnih amajlija i napominje (1X76) daje prodaja zaštitnih natpisa "redovit izvor prihoda franjevaca": Through Bosnia, str. 289, 292. O drugim pučkim navadama i vjerovanjima vidi Durham, Some Tribal Origins, str. 248-274, i Lilek, "Vjerske starine".

28 Balagija, Lex Musulwanx vougoslavas, str. 31. Hadžijahić ("Sinkretistički elementi", str. 316-322) navodi različite načine na koje su muslimani koristili kršćanske svetkovine, i napominje da mnogi od njih vuku porijeklo iz pretkršćanskog doba.

29 Hadžijahić, "Sinkretistički elementi", str. 326-327 (slika Blažene Djevice u Olovu); Gibbons, London to Sarajevo, str. 181 (o katoličkoj crkvi svetog Ante u Sarajevu: "U nju odlaze da se mole i pravoslavci i Židovi i muslimani"); Chaumet-le-des-Fossćs, Voyage en Bo.tnie, str. 74-75 (o misama za ozdravljenje, a napominje i da muslimani imaju "neku vrstu sklonosti" katoličkim obredima).

30 Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 525-526.

80

--------------------------------------------------------------------------------

studiji o tom predmetu koja je obuhvatila svekoliko Otomansko Carstvo rečeno je: "Dakako daje tendencija suradnje... najjača ondje gdje se sve sekte susreću na zajedničkoj osnovi svjetovnog praznovjerja."31

U ovom kontekstu moramo gledati i na jedan drugi tajanstveni element u vjerskoj povijesti Bosne, koji, po mišljenju nekih autora, upućuje na vezu između islama i srednjovjekovne Crkve bosanske: poturi. Prvobitno značenje ove riječi nije jasno. Obično se odnosilo na islamizirane ili poturčene bosanske Slavene prilično rustikalne i provincijalne sorte koji su možda zadržali neke kršćanske običaje. (U raspravi o poturima glavnu je riječ vodio u novije vrijeme engleski diplomat Paul Rycaut, koji im je, po svemu sudeći, pripisao atribute članova nekakve vjerske sekte, ali je, kao što ćemo vidjeti, bio na pogrešnom putu.) Neki su autori tvrdili da riječ "potur" potječe od riječi "pataren".32 Ova se pretpostavka mora odbaciti iz jednostavnog razloga stoje "pataren" talijanski ili dubrovački izraz i što ga sami Bosanci nikad nisu rabili. "Potur" je, s druge strane, izraz koji su od 16. do 18. stoljeća rabili Bosanci i Turci. Pučka etimologija drži da je to skraćena verzija bosanske riječi Polu-tur-čin, što ima neke veze s načinom na koji se rabila u tom razdoblju. Drugo-je slično mišljenje daje riječ potekla od bosanskoga glagola poturčiti se.

Međutim, u najstarijim sačuvanim zapisima ta riječ nije navedena na hrvatskom ili srpskom, nego na turskom jeziku. Pošto su bosanski muslimani 1515. godine sklopili s državom poseban sporazum da šalju svoje sinove na izobrazbu u Istambul, osmanlijski su dužnosnici svrstali tu djecu pod zajednički naziv "potur" kad su ih upućivali u carsku palaču.33 Više carskih ukaza iz razdoblja od 1565. do 1589. godine omogućilo je poturima da im sinovi postanu acemi oglani, članovi elite birane iz redova novaka sistema devširme: riječ

31 F. W. Hasluck, Christianity und Islam, sv. 1, str. 77 (o dervišima), 69 (o citiranju). Hasluck bilježi i zapise o katolicima, pravoslavcima i muslimanima kako se obraćaju sliei Blažene Djevice radi ozdravljenja 1621. godine (str. 66).

32 Medu njima su i istaknuti znanstvenici Sar'vct-bcg Bašagić i Ćiro Truhelka: vidi Hadžijahić, Porijeklo hosunskih Muslimana, str. 91-92.

33 Shaw, Historv of the Ottoman Empire, sv. I, str. 114 (piše tu riječ "potor").

81

--------------------------------------------------------------------------------

"potur" rabi se u tim ukazima kao opći naziv za islamizirane bosanske Slavene. Najraniji pisani izvor koji rabi taj naziv jest niz zakona što ih je sultan donio za Bosnu 1539. godine: i tu "potur" jednostavno znači muslimanski puk u Bosni. Jedan drugi turski izvor, zapisnik turske parnice vodene u Sarajevu 1566. godine, razlikuje poture, koji su očito lokalni stanovnici Bosne, od drugih muslimana koji mogu biti i Osmanlije. A jedan tursko-bosanski (tj. tursko-hrvatski ili srpski) rječnik iz 1631. godine prevodi riječ "potur" jednostavno kao "seljanin".34 S obzirom na ovo svjedočanstvo, čudno je što ni jedan od znanstvenika koji su razbijali sebi glavu oko tog pitanja nije nikad ponudio najjednostavnije rješenje, a to je da izraz "potur" dolazi od turske riječi potur. Ta riječ označava vrstu vrećastih, naboranih hlača (turski pot znači bora) kakve nose seljaci i kakve su bile uobičajene na zapadu Balkana. Riječ je prešla i u albanski jezik kao poture, što albanski Akademijin rječnik definira kao "široke muške hlače kakve se nose u nekim dijelovima Albanije, izrađene od grubog bijelog pusta ili sukna".35 Turska riječ poturlu, koja označava nekoga tko nosi potur, također ima opće značenje "seljak". Stoga se čini vjerojatnim da je to prvobitno bio tek pogrdan izraz za one bosanske Slavene koji su, iako preobraćeni na islam, očito ostali primitivci i provincijalei u osmanlijskim očima.

Na temelju toga, i s obzirom na ono što znamo o mješavini kršćanskih i islamskih običaja u Bosni, neka kasnija spominjanja potura u Bosni ne izgledaju nam više tako tajanstvena. Jedan je katolik izvijestio habsburški dvor 1599. godine da u pograničnim oblastima Bosne ima mnogo potura koji su zadržali kršćanska imena i ostali "u duši" kršćani. Dodao je da bi se oni, kad bi se oslobodili Turaka, drage volje ponovo pokrstili.36 Nije nikakvo čudo ako je to izjavio netko tko se nadao da će ga osloboditi susjedna kršćanska velesila; a ne smijemo smetnuti s uma ni činjenicu da je to zapisano negdje usred dugog otomansko-habsburškog rata, kad

34 O svim tim turskim izvorima vidi Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimanu, str. 87-90.

35 Akadcmia c shkencavc, Fjulor i g/'uhes ,ve sotme Shquipe. Sliku albanskog potura vidi kod Durham, Durham Collection of Garments, str. 35.

36 D. Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 207-208, 225.

82

--------------------------------------------------------------------------------

je bio znatno povećan teret nameta i vojnih obveza na bosanske muslimane. Jednostavno je izlišno u ovaj iskaz učitavati bilo kakav znak ezoterične kriptobogumilske vjerske tradicije. Jedan drugi katolik, koji je posjetio Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeća, zapisao je nešto slično: "Malo koji od 'Turaka' koji obraduju zemlju [tj. muslimanska raja u Bosni] zna turski; a kad se ne bi bojali ognja, gotovo bi se svi oni pokrstili jer dobro znaju da su im preci bili kršćani".37 I taj je putnik sastavljao izvještaj za Habsburgovce nastojeći ih nagovoriti da ponovo osvoje Bosnu radi katoličanstva. Čini se daje poveći broj takvih izvještaja uvjerio Austrijance da će ih svekoliko pučanstvo dočekati raširenih ruku ako ikad poduzmu invaziju većih razmjera na Bosnu, ali su se grdno razočarali kad su napokon 1697. godine pokušali nešto slično. Dakako daje moguće da je u Bosni, kao i u drugim dijelovima osmanlijskog svijeta, bilo slučajeva pravog pritajenog kršćanstva - naime, da se iza vanjskog očitovanja islama skrivala osobna privrženost kršćanskim vjerovanjima i običajima.38 Ali to je mnogo rjeđa pojava, posve različita od one vrste miješanja kršćanstva s islamom kakav smo netom^opi-sali. To se javlja samo onda kad postoji odlučna politika prisilnog preobraćanja - a vidjeli smo da se takva politika općenito nije u Bosni vodila.

Najposlije, tu je zagonetna primjedba Paula Rycauta iz 1668. godine o poturima. On ih spominje u onom dijelu svoje knjige u kojem govori o Kadizadeleru, puritanskom i ultraortodoksnom islamskom pokretu koji je bio vrlo utjecajan u Istambulu na početku 17. stoljeća, prije nego što su ga 1656. godine vlasti ugušile. Rycaut piše o krajnjoj ortodoksnosti toga pokreta ("oni su strogi i vrlo savjesni u pridržavanju vjerskih propisa"), ali dodaje da su uveli i posebne molitve za pokojnike. Radi toga su im se, kaže, pridružili i mnogi "Rusi i kojekakvi drugi kršćanski otpadnici koji su, među svojim zbrkanim i gotovo zaboravljenim pojmovima o kršćanskoj

37 Ibid., str. 211. "Oganj" je ovdje, naravno, kazna za otpadništvo od islama, a ne postupak s kršćanima kao takvima.

38 O drugim otomanskim primjerima vidi F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, str. 469^174; Dawkins, "Crypto-Christians of Turkey"; Amantos, Sche-xeis Ellenon kai Tourk6n,str. 193-196.

83

--------------------------------------------------------------------------------

vjeri, sačuvali nekakvo sjećanje na pojedinosti čistilišta i molitve za pokojnike." Zatim nastavlja ovako:

Ali među pripadnicima sekte koji su na čudan način izmiješali kršćanstvo s muhamedanstvom ima mnogo vojnika koji borave na granicama Ugarske / Bosne, i koji čitaju Evanđelje na scla-vonskom jeziku... osim toga, iz radoznalosti uče misterije Ku'ra-na / zakonitosti arapskog jezika; a da ih ne bi smatrali neotesanima i nepismenima, govore tobože dvorski perzijski. Piju vino u mjesecu posta zvanom Ramazan... Osjećaju milosrđe i naklonost prema kršćanima i spremni su ih braniti od pogrda i nasilja Turaka. Ipak vjeruju daje Muhamed Duh sveti koga je navijestio Krist... Ovoj sekti pripadaju poturi iz Bosne, ali oni plaćaju namete kao i kršćani; groze se slika i znaka križa; obrezuju se i navode Kristov primjer za takav postupak}**

Današnji vodeći zastupnik "bogumilske" teorije Aleksandar So-lovjev naveo je ovaj pasus kao dokaz da su poturi i bogumili bili isto.40 Međutim, jedino što se ovdje slaže s bogumilskim načelima jest rečenica "groze se slika i znaka križa", ali je smisao te rečenice jasan - poturi su u tom pogledu poštivali muslimanska načela (ili su bar tvrdili da poštuju kad je riječ o Rycautovim muslimanskim inibrmatorima).

Očito je daje Rycaut ovdje izmiješao tri sasvim različite skupine ljudi povezavši ih prilično proizvoljno onom zajedničkom oznakom na početku "kršćanski otpadnici". Prvu skupinu sačinjavaju ultra-ortodoksni kadizädeler. Druga se sastoji od vojnika u Ugarskoj i Bosni koji čine što nijedan ultraortodoksni musliman ne bi nikad ni u snu učinio, kao stoje recimo da pije vino o Ramazanu. S obzirom na njihovu pismenost i učenje arapskog i perzijskog jezika, mora daje riječ o janjičarima koji su stekli temeljitu naobrazbu u Istam-bulu. Nedvojbeno su neki od njih po svom porijeklu bili poturi u uobičajenom smislu te riječi. Sudeći po njihovoj nediscipliniranosti i zanimanju za kršćansku teologiju, reklo bi se da su bili bliski der-

39 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 129-131 (druga knjiga, 12. poglavlje).

40 Solovjev, "Lc Temoignage de Paul Rycaut".

84

--------------------------------------------------------------------------------

viškom redu bektašija, najslobodoumnijem i najsinkretičnijem od svih sufističkih pokreta, koji je bio osobito popularan među janjičarima. Rycaut na jednom drugom mjestu napominje da su kadizä-deler žestoko osuđivali taj red zbog njihove nediscipliniranosti.41 I treće, tu su poturi, koje Rycaut ubacuje ovamo, čini se, bilo zbog geografske asocijacije s vojnicima "na granicama... Bosne", bilo zbog toga što su i oni "kršćanski otpadnici" koji su sačuvali nekakvu pučku vezu s kršćanstvom. Rycaut nije nikad bio u Bosni pa navodi taj podatak zacijelo iz druge ruke; kod njega se čovjek ne može osloniti na svaki detalj.42 Ali slučajno njegova tvrdnja da oni "plaćaju namete kao i kršćani" (tj. džizju ili harač, glavarinu koju plaćaju nemuslimani) možda je doista točna. Jedan službeni bosanski dokument iz 1644. i 1645. godine spominje kako poturi plaćaju džizju, a poznato je da se i od muslimana moglo zahtijevati da plaćaju taj namet kad bi se ukazala iznimna potreba za većim prihodima radi vođenja rata.43

Rycautov izvještaj nema nikakve veze s bogumilstvom, i premda je statistički moguće da su neki poturi bili nekad pripadnici Crkve bosanske, nikako se ta crkva ne može poistovjetiti sa svim seljačkim pučanstvom bosanskih muslimana. Isto tako ne može biti nikakve veze između ostataka te crkve i dalekih skupina nominalnih ili formalnih kršćana s kojima su se pokatkad susretali katolički posjetitelji: s ljudima "bijednih kvaliteta, toliko neosviještenim u vjerskim stvarima da samo zbog činjenice što nisu obrezani mogu smatrati sebe kršćanima."44 Takvi su ljudi mogli biti ostaci bilo koje kršćanske zajednice koja kroz više naraštaja nije primala usluge svećenika ili crkve. Sto god oni inače bili, poturi nisu bili - poturi jednostavno bijahu obični slavenski muslimanski seljaci u Bosni.

41 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 149. O bcktašijama vidi F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, i Birgc, Bektashi Order.

42 Godine 1676. George Wheler upoznao se s Poljakom muslimanske vjere koji je radio kao dragoman ili tumač i koji mu je rekao da je on bio jedan od glavnih Rycautovih informatora: Journey into Greece, str. 202.

43 Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 90-91.

44 Stanojević, "Jedan pomen o kristjanima": u ovom izvještaju iz 1692. godine, koji se često citira u suvremenim studijama o Bosni, ne spominju se poturi, i zapravo potječu iz Dalmacije.

85

--------------------------------------------------------------------------------

Valja spomenuti još jednu pogrešnu teoriju o islamizaciji Bosne, teoriju u koju još mnogi vjeruju iako su je opovrgnula historijska istraživanja u tridesetim godinama 20. stoljeća. Prema toj teoriji, kad su Turci osvojili Bosnu, lokalno kršćansko plemstvo prešlo je en bloc na islam kako bi zadržalo svoje feudalne posjede. Tu je teoriju popularizirao u 19. stoljeću franjevac i slavenski nacionalist Ivan Franjo Jukić, koji je 1851. godine objavio historiju Bosne pod pseudonimom "Slavoljub Bošnjak". U njoj je o muslimanskoj aristokraciji u Bosni ustvrdio: "Potekli su od loših kršćana koji su se pomuslimanili zato što su samo tako mogli očuvati svoju zemlju... Nova vjera osigurala im je vlasništvo i bogatstvo, oslobodila ih je svih nameta i dažbina i omogućila da se slobodno odaju svakom poroku, svakom zlodjelu, a sve radi toga da mogu živjeti kao velika gospoda bez truda i muke."45 Vidjeli smo već kako ovo nipošto nije točan opis položaja nijednog bosanskog plemića koji je zadržao svoje imanje: zemlja mu je pretvorena u timar, a on je bio dužan provoditi veći dio godine u aktivnoj vojnoj službi. (Zemlja kojom vlasnik može slobodno raspolagati ili mulk bijaše uglavnom ograničena bilo na male posjede bilo na veleposjede darovane Osmanlijama.) U tridesetim godinama 20. stoljeća povjesničar Vaso Cubrilović zapazio je da su manjina starih bosanskih zemljoposjednika doista postali spahije i zadržali neke od svojih posjeda, ali je isto tako napomenuo da nisu morali radi toga prelaziti na islam.46 U prvim godinama otomanske Bosne bile su kršćanske spahije sasvim obična pojava. Jedan se od njih proslavio postavši džerah basa (glavni vidar) u kući bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim godinama 15. stoljeća, a zvao se Vlah Svinjarević, izrazito nemuslimansko ime i prezime.47

Jedna je od zabluda Ivana Franje Jukića bila njegova pretpostavka daje postojao neprekinut niz nasljednog plemstva iz predotomanske Bosne preko islamizacije do muslimanske zemljoposjedničke vlastele u njegovo doba. Cubrilović i drugi znanstvenici dokazali su

45 Jukić, Zemljopis i poviestnica Bosne, str. 143. citira Andrić u Developement of Spiritual Life in Bosnia ("Razvoj duhovnog života u Bosni"), str. 20.

46 Cubrilović, "Poreklo muslimanskog plemstva".

47 Skarić, Sarajevo i njegova okolina, str. 42.

86

--------------------------------------------------------------------------------

da je bilo toliko prekida i promjena u povijesti zemljoposjedništva u otomanskoj Bosni da ta teorija nikako ne bi mogla objasniti nastanak veleposjeda u Jukićevo doba. Ti su veleposjedi bili posljedica kasnijeg društvenog i političkog razvoja i nastali su ponajvećma u 17. i 18. stoljeću. Ali, ako se vratimo i u 16. stoljeće, vidjet ćemo daje Jukićeva teorija više neispravna nego ispravna. Jedna suvremena povjesničarka detaljno je proučila porijeklo 48 obitelji koje su pripadale zemljoposjedničkoj vlasteli u Bosni 16. stoljeća. Na kraju je došla do zaključka da su pet od tih obitelji pouzdano, a dvije vjerojatno, pripadale starom (predotomanskom) visokom plemstvu, da ih je sedam pouzdano, a sedam vjerojatno, pripadalo starom nižem plemstvu, da je sedam tih obitelji bilo običnog bosanskog porijekla, da ih je četiri-pet bilo nebosanskog slavenskog porijekla, da ih je četiri-pet bilo neslavenskog porijekla, a u jedanaest slučajeva porijeklo se nije moglo točno utvrditi.48 Mnogi su.pripadnici bosanskog plemstva izginuli ili izbjegli pred turskom najezdom; neki su od nižih plemića otjerani u roblje. Nije bilo nikakva sporazuma između "velike gospode" i Turaka o žrtvovanju kršćanstva za lagodan život i "vršenje zlodjela".

Teško je zanijekati opću pretpostavku da su ljudi prelazili na islam kako bi popravili svoj ekonomski ili društveni položaj, upravo zato što je tako općenita. Zacijelo je bilo mnogo slučajeva koji su se mogli podvesti pod taj nazivnik. Ali ekonomska motivacija ne može se ograničiti - kao što je učinjeno u jednoj popularnoj teoriji o islamizaciji Bosne - na puko pitanje izbjegavanja plaćanja poreza za nemuslimane, džizje ili harača. To je bio godišnji porez koji se pretvorio u neku vrstu gradirane glavarine: u 16. stoljeću iznosio je četiri dukata za bogataše, dva dukata za srednje imućne ljude i jedan dukat za sirotinju.49 (U to doba za mletački dukat moglo se kupiti otprilike 20 kilograma žita u Mlecima, a za austrijski dukat nešto malo više.)50 U ratno doba ti su se iznosi mogli i povećati. Mnogi od najsumornijih izvještaja o patnjama kršćana pod otomanskim jarmom potječu iz onih razdoblja kad su porezi bili znatno povećani

48 B. Zlatar, "O nekim muslimanskim feudalnim porodicama".

49 Skarić, Sarajevo i njegova okolina, str. 76.

50 Braudcl, Mediterranean, sv. l, str. 420-421, 595.

87

--------------------------------------------------------------------------------

radi vođenja rata protiv Mletaka ili Habsburgovaca. A u nekim razdobljima, kako rekosmo, taj se porez mogao protegnuti i na muslimane. Izbjegavanje plaćanja tog nameta nije mogao biti glavni razlog za prevjeravanje; a ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da su muslimani, za razliku od kršćana, plaćali i zekjat, godišnji vjerski porez koji je jedna od osnovnih obveza u islamu. (Nekakav su pandan ovome bile kod pravoslavnih vjernika pristojbe koje su plaćali svojoj crkvi; franjevci su se više oslanjali na dobrovoljne priloge.) Neki su muslimani isto tako mogli očekivati da će ih pozvati na vojnu dužnost, bilo u gradskoj miliciji bilo u sklopu ratnog doprinosa svoga spahije. Kršćani izvan graničnih područja obično su bili oslobođeni te obveze.

Nije istina da je čovjek morao biti musliman da bi se mogao obogatiti u Otomanskom Carstvu. Bilo je mnogo imućnih trgovaca - Grka, Vlaha, Armenaca - koji se nikad nisu odrekli kršćanske vjere. Ali istina je daje, barem nakon prvih desetljeća 16. stoljeća, bilo potrebno biti musliman da bi se napravila karijera u aparatu same otomanske države. Zahvaljujući sustavu devširme (plaćanje danka u djeci), potekla je, kao što smo vidjeli, silna bujica balkanskih mladaca u vojsku i u carsku upravu. Navodno su Bosanci medu njima bili posebno cijenjeni. Jedan austrijsko-slovenski pisac zapisao je 1530. godine daje sultan najvolio novačiti Bosance zato što je vjerovao da su "najbolji, najpobožniji i najprivrženiji od sviju", razlikujući se od drugih "Turaka" po tome što su "mnogo krupniji, pristaliji i sposobniji."51 Premda su janjičari i upravni činovnici mogli na kraju završiti bilo gdje u carstvu, a janjičari ostajali neoženjeni do kraja svoje aktivne karijere, bilo ih je koji su se naposljetku vraćali u zavičaj i dobivali na dar velike komplekse zemlje. Nakon dvadeset godina janjičarskog života nije bilo kasno oženiti se i zasnovati obitelj. Sistem devširme bijaše jedan od glavnih pokretača islamizacije na svekolikom Balkanu, a njegov je utjecaj bio osobito jak u Bosni.52

51 Kuripašić, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 44.

52 O općoj ulozi devširme u procesu islamizacije vidi Papoulia, Ursprung und Wesen der "Knabenlese", str. 98-108.

88

--------------------------------------------------------------------------------

Dnigi socijalni čimbenik koji je pripomogao širenju islama bijaše privilegirani pravni status muslimana. Mnogo je pozornosti posvećeno kanun-i rayi, tradicionalnim diskriminatorskim zakonima koji su vrijedili samo za nemuslimanske podanike. Medu ostalim zabranama bila je tu i zabrana da jašu konje, nose oružje ili odjeću sličnu muslimanskoj. Izvori iz 17. stoljeća kazuju pak da su se kršćanski svećenici i trgovci u Bosni odijevali gotovo jednako kao i muslimani, da su jahali konje i nosili oružje. Neke klase kršćana, primjerice vlaški martolozi, bili su izuzeti od tih zakona, a neke druge zabrane iz kanun-i raya, kao što je zabrana da grade ili popravljaju crkve, nisu u praksi mnogo vrijedile - bilo zahvaljujući posebnom dopuštenju ili općem privilegiju koji je prvobitno franjevcima dao sultan a zatim ga njegovi nasljednici potvrđivali.53 Ipak, općenito je vrijedilo pravilo da je kršćanska raja dužna iskazivati poštovanje i pokornost svojim muslimanskim poglavarima, ne samo zato što zauzimaju viši društveni položaj nego i zato što su muslimani. Možda najvažniji privilegij nije uopće bio naveden u kanun-i raya, a to je načelo da kršćani ne mogu podići tužbu protiv muslimana i da njihovi iskazi ne mogu biti upotrijebljeni pred sudom protiv muslimana. To je bila teška pravna diskriminacija koja se zacijelo i te kako osjećala kad su kršćani i muslimani bili zapravo u istom društvenom položaju - kao građani ili seljani.

Treba na kraju spomenuti još dva važna društveno-ekonomska čimbenika koja su pridonijela širenju islama u Bosni: ropstvo i razvitak muslimanskih gradova. Tjeranje robova u rat - ne samo zarobljenih neprijateljskih vojnika nego i lokalnih žitelja - bijaše standardna otomanska praksa. Činile su to i kršćanske države, samo u nešto manjoj mjeri. Turci su porobili velik broj ljudi u ratovima protiv Habsburgovaca: 7000 su ih otjerali, na primjer, iz Hrvatske 1494. godine, a 200 000 (navodno) iz Ugarske i Slavonije 1526. godine.54

53 O tekstu kanuna vidi Andrić, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 23-24; objavljuje ga i Roskicwicz i napominje da se mnoge od njegovih odredaba nisu primjenjivale znatno prije njegova ukidanja 1839. godine: Studien über Bosnien, str. 251-252.

54 D. Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 246-247. O tome kako su kršćanske snage otimale muslimansku djecu u 16. i 17. stoljeću vidi Klen, "Pokrštavanje 'Turske' djece".

89

--------------------------------------------------------------------------------

Robovi koji bi prešli na islam mogli su zatražiti oslobođenje. Oni koji su dotjerani u Bosnu, pretežno iz okolnih slavenskih zemalja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, vjerojatno su mnogo pridonijeli prirastu muslimanskog pučanstva. Preobraćeni i oslobođeni robovi ponajčešće su završavali u gradovima koji su se širili i koji su nudili nove mogućnosti zaposlenja. Godine 1528. ti oslobođeni robovi sačinjavali su gotovo 8 posto od ukupnog stanovništva Sarajeva.55

Većina gradova koji su se razvili na Balkanu pod Turcima bili su pretežito muslimanski, puni muslimanskih ustanova i muslimanskih građevina. Stari katolički gradovi u Bosni kao što su Srebrenica, Fojnica i Olovo, sa svojim dubrovačkim trgovcima i njemačkim rudarima, dugo su odolijevali islamizaciji, ali su na kraju i oni dobrim dijelom islamizirani. (Njihova je gospodarska važnost opadala, iako se nastavilo rudarenje plemenitih kovina, unatoč dubrovačkoj zabrani uvoza srebra iz turskih zemalja.)56 Gradovi koji su postali sjedišta sandžak-begova kao što su Banja Luka, Travnik i Livno, brže su poprimali muslimansko obilježje. A u gradovima kao što su Mostar i Sarajevo koji su se tek sredinom 15. stoljeća počeli pravo razvijati, osjećao se snažan utjecaj islama od samog trenutka kad su Turci stigli u njih. Brzina je njihova razvoja bila zaista izvanredna. U prvih 15 godina otomanske vladavine u Sarajevu (prije toga poznatog pod imenom Vrhbosna), do 1463. godine, Turci su podigli džamiju, tekiju (sjedište derviškog reda), musaßrhanu (svratiste), hamam (tursko kupalište), most preko Miljacke, uveli su vodovod i sagradili šaraj (namjesnikov dvor) po kojem je grad dobio novo ime. Isto je tako na samom početku osnovana usred grada i velika tržnica.57 Premda je veći dio grada spalila 1480. godine ugarska vojna ekspedicija, ubrzo je iznova izgrađen i proširen. Stanovništvo mu je bilo gotovo isključivo muslimansko. Bijaše to važan garnizonski grad i već je u prvim desetljećima bio pun obrtnika i trgovaca nužnih za potrebe vojnih operacija. Poslije, u 16. stoljeću, stanov-

55 Handžić, "O gradskom stanovništvu u Bosni", str. 252-253.

56 Hrabak, "Izvoz plemenitih metala iz Bosne".

57 Skarić, Saraje>o i njegova okolina, str. 36-38; Pašalić i Mišcvić, ur., Sarajevo; B. Zlatar, "Une ville typiquement levantine".

90

--------------------------------------------------------------------------------

nici su se dijelili na dvije klase, trgovce i vojnike - i jedni i drugi imali su svoga kadiju ili suca.

Procvat je Sarajeva nastupio pod vladavinom Gazi Husrev-bega, namjesnika u Bosanskom sandžaku u nekoliko navrata između 1521. i 1541. godine. Čovjek izvanredne energije i filantrop, on je bio sin preobraćenika s područja Trebinja iz Hercegovine.51* Podigao je lijepu džamiju koja nosi njegovo ime ("Begova džamija"), medresu (bogoslovnu školu), knjižnicu, hamam, dva hana (prenoćišta) i važan bezistan (natkrivena tržnica na kojoj se prodaje tekstil). Bilo je uobičajeno da bogataši dadu zemlju na trajno upravljanje vlastima kako bi se namaknuli prihodi za ovakve ustanove (ne samo džamije i škole nego i svratišta, kupališta i mostove). Takav tip vjersko-dobrotvorne zadužbine poznat pod imenom vakuf bijaše od vitalne važnosti za razvoj svih olomanskih gradova, a pomogao je i da se gradske ustanove isprepletu s islamskim institucijama. Gazi Husrev-begov vakuf bio je najbogatiji od sviju i očuvao se sve do 20. stoljeća.59 Do godine 1530. stanovništvo je u Sarajevu bilo posve muslimansko. Širenje njegova utjecaja na okolno podničje vidi se i po tome što je 46 posto lokalne upravne oblasti bilo također muslimansko.60 Sarajevo se razvijalo uglavnom tako što je privlačilo ljude iz okolnih sela. Mnoga od najstarijih imena ulica zapravo su imena bivših obližnjih sela. Potkraj 16. stoljeća u gradu je već bilo i nešto kršćana, pa i kolonija dubrovačkih trgovaca, te mala židovska zajednica. Od 93 mahale (četvrti, a u svakoj je od njih prebivalo vjerojatno manje od 40 obitelji), dvije su bile kršćanske a 91 muslimanska. Bilo je i šest mostova, šest hamama, tri bezistana, nekoliko knjižnica, šest tekija, pet medresa, više od 90 mekteba (pučkih škola) i preko stotinu džamija. Stanovnici su uživali kojekakve povlastice i bili pošteđeni stanovitih nameta; neki povjesničari drže da je Sarajevo u to doba bilo pravi slobodni grad, ili grad--republika.61 U to se vrijeme u tom gradu dobro živjelo, prema balkanskim mjerilima, ili uopće prema mjerilima toga doba. Razu-

58 Pelletier, Sarajevo, str. 76.

59 Skarić, Sarajevo i njegova okolina, str. 51.

60 Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 51.

61 B. Zlatar, "Une ville typiquement levantine", str. 96.

91

--------------------------------------------------------------------------------

mljivo je što su mnogi Bosanci rado prigrlili islam da bi mogli živjeti u Sarajevu.

Najposlije, još je jedan čimbenik odigrao stanovitu ulogu u islamizaciji Bosne: priljev već islamiziranih Slavena iz drugih zemalja. Spomenuli smo da su neki slavenski muslimani stigli u prvim godinama kao spahije iz Srbije, Makedonije i Bugarske. Ipak, najviše ih je pristiglo potkraj 17. stoljeća, kad je nakon povlačenja Osmanlija iz krajeva koje su dugo držali pod svojom okupacijom, iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Ugarske, došlo za njima i mnogo muslimana iz tih zemalja. Neke su od tih obitelji svakako bile i same bosanskog porijekla - preci su im se bili naselili na osvojenim područjima kao spahije. Ovim je priljevom znatno porastao broj slavenskih muslimana u Bosni. Ta seoba u osamdesetim i devedesetim godinama 17. stoljeća nije bio jedini takav priljev, ali je jamačno bio najbrojniji. O okolnostima pod kojima se to dogodilo bit će više riječi u 7. poglavlju.

92

--------------------------------------------------------------------------------