4 RAT I OTOMANSKI POREDAK 1463.-1606.Turska je vojska vrlo brzo osvojila Kraljevstvo Bosnu na početku ljeta 1463. godine. Otada je središnji dio stare Banovine Bosne, zajedno s uporištem koje su Turci već bili uspostavili u kraju oko Sarajeva, ostao pod stalnom turskom vlašću, iako su Osmanlije iste jeseni povukle odatle glavninu svojih oružanih snaga. Međutim, ono što je turska vojska bila osvojila u sjevernoj polovici Bosne ubrzo je opet preoteo ugarski kralj Matijaš Korvin. Janjičar srpskog porijekla, čija se autobiografija očuvala do današnjih dana, ostavljen je bio sa svega osam ljudi da brani tvrđavu Zvečaj nedaleko od Jajea. Čim se sultan povukao, ugarske su postrojbe opsjele i Zvečaj i Jajce, pa su se posade naposljetku predale.1 Kralj Matijaš osnovao je novu "banovinu" Bosnu pod ugarskom vlašću na tim sjevernim teritorijima, a godine 1471. dodijelio je banu naslov "kralja Bosne". Premda se to "kraljevstvo" ubrzo znatno smanjilo pod turskim naletima, torzo koji je preostao odolijevao je još više od 80 godina. Međutim, u dvadesetim godinama 16. stoljeća grad Jajce bio je gotovo neprestano pod turskom opsadom, a hranu mu je dostavljao oružani konvoj iz ugarske Slavonije svega četiri puta na godinu.2 Turci su napokon osvojili Jajce 1527., pošto su prethodne godine bili potukli ugarsku vojsku u sudbonosnoj bici na Mohačkom polju.
Sve manji torzo Hercegovine također je odolijevao Osmanlijama i poslije 1463. godine. Herceg Stjepan Vukčić Kosaca uspio je iznova zadobiti svoj teritorij potkraj te godine, ali su Turci veći dio ponovo zauzeli nakon dvije godine: herceg se morao skloniti u utvrđenu luku Novi (koja je poslije preimenovana u Herceg-Novi), gdje je i umro 1466. godine.3 Njegov drugi sin Vlatko, koji je naslijedio od njega titulu hercega, učinio je sve što je mogao da osigura ugarsku i mletačku pomoć ne bi li obranio preostali teritorij. Ali na kraju se samo zapleo u daljnje sukobe s drugima, Dubrovčanima i lokalnim plemićima. U sedamdesetim godinama 15. stoljeća plaćao
1 Lachmann, ur., Memoiren eines Janitscharen, str. 140.
2 O jednom dramatičnom izvještaju o ekspediciji koja je dopremila hranu u Jajce 1525. godine vidi G. Wenzel, ur., Marino Sanuto vilägkrönikajanak tmlösitäxai, sv. 3 (=25), str. 332-342.
3 Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 260-267.
59
--------------------------------------------------------------------------------
je danak Osmanlijama, a 1481. i 1482. godine turska je vojska zauzela i posljednje tvrđave na hercegovačkom tlu.4
Iz svih se ovih događaja vidi da Otomansko Carstvo bijaše strahovita i vrlo djelotvorna vojna mašinerija. Za vladavine Mehme-da II. (1451-1481) uslijedio je izvanredan niz osvajanja i izazova susjednim silama: postoje 1453. godine osvojio Carigrad, produžio je dalje i zauzeo sjevernu Srbiju, dijelove Anadolije, Vlaške, Bosne i Hercegovine, porazio mletačku vojsku u Grčkoj, upao u Moldaviju i Ugarsku, opsjedao otok Rodos i spremao se-na veliku invaziju Italije kad je umro. Njegov nasljednik Bajezid II. (1481-1512) više se posvetio sređivanju carstva, ali je svejedno ratovao s Moldavi-jom, Poljskom, Ugarskom i Mlecima. Sulejman Veličanstveni (1520-1566) ponovo je udario na sjeverozapad: u prvih 13 godina svoje vladavine sveo je veći dio Ugarske na status vazalnog teritorija i samo što nije osvojio Beč. Mirovni ugovor koji je 1533. godine sklopio s Austrijom označava početak dugog razdoblja gdjekad krvavog ali uglavnom statičnog sučeljavanja otomanske i habsburške carevine; do kraja tog stoljeća obje strane izgradile su jedna nasuprot drugoj pograničnu zonu koju je čuvala mreža utvrda i ratobornih seljaka kojima se samo donekle moglo vladati.5 Sporadični pljačkaški upadi postali su normalna stvar, ali vojna aktivnost na bosanskoj granici bivala je intenzivnija kad god bi sultan poveo rat širih razmjera protiv Habsburgovaca - kao što je, primjerice, bilo za Sulejmanova posljednjeg pohoda na Ugarsku 1566. godine. Posljednji veliki otomansko-habsburški rat, koji se vodio od 1593. do 1606. godine, zapravo su izazvali okršaji što su ih zapodjele lokalne snage na sjeverozapadnoj granici Bosne: Turci su bili oteli od Habsburgovaca važnu tvrđavu Bihać 1592. godine, ali je sljedeće godine bosanski paša doživio neugodno iznenađenje dok je opsjedao neprijateljsko uporište Sisak - bio je teško poražen. U prvom velikom obračunu u sljedećem ratu Osmanlije su nanijele težak poraz habs-
4 Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 44-47; Fine, Late Medieval Balkans, str.585-589. s
5 Jezgrovit ali podroban prikaz otomanske ekspanzije vidi kod Shaw, History oj the Ottoman Empire, sv. l, str. 55-94. O stvaranju Vojne krajine vidi Rothen-berg, Austrian Military Border, str. 17-39.
60
--------------------------------------------------------------------------------
burškoj vojsci u Mezökeresztesu 1596. godine. Nakon toga su uspjeli učvrstiti svoju vlast u većem dijelu Ugarske za idućih osamdesetak godina.6
Otomansko je Carstvo, dok nije počelo zaostajati i propadati - što bijaše proces koji je počeo sredinom 16. stoljeća - bilo u svojoj biti vojna organizacija. Težilo je za pljačkom i ubiranjem danka, a upravni je sustav imao za cilj da mu osigurava dvije stvari: ljudstvo kojim će voditi ratove, i novac kojim će plaćati te ljude. Oružane snage dijelile su se na dvije osnovne kategorije. Postojala je regularna vojska koju je direktno plaćala otomanska država, a sastojala se od janjičara (regularnog pješaštva) i stalno plaćenog konjaništva poznatog pod nazivom "spahije Porte". ("Porta" bijaše tradicionalno ime carske vlade u Istambulu.) S druge strane, postojalo je i feudalno konjaništvo: vojnici na konjima koji su obavljali svoju vojnu obvezu radi posjeda što su ih dobili od države. (Riječ "spahija" sama po sebi označava taj tip feudalnog zemljoposjednika.) Te dvije kategorije vojnika zajedno tvorile su goleme armije koje su vodile pojedine ratove od ranog proljeća do kasne jeseni. Činjenica da se vojska morala svaki put okupljati oko Istambula i marširati do periferije carstva postavljala je određeno geografsko ograničenje (kao što su pokazali ratni pohodi Sulejmana Veličanstvenog na Ugarsku) na ekspanziju carevine. Ali bilo je i raznih pomoćnih snaga koje su igrale važniju ulogu u pograničnim oblastima kao što je Bosna, gdje je bila potrebna vojna aktivnost tijekom cijele godine. To su bili takozvani azapi, neka vrsta gradske milicije koja je sačinjavala posade tvrđava i djelovala kao pogranično pješaštvo, i delije ili akindžije, neka vrsta neregularnog lakog konjaništva stoje upadalo radi pljačke na neprijateljski teritorij. Svi su ti vojnici bili muslimani: pripadnici pokorenih naroda uglavnom nisu smjeli nositi oružje. Međutim, za neke posebne namjene, napose u pograničnim područjima u Bosni, koristile su se i lokalne kršćanske snage: kao čuvari cesta i prijevoja, dobavljači konja i nadasve kao neka vrsta opasnog teritorijalnog
6Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l.str. 184-187; Rothenberg, Austrian Military Border, str. 52-61; i vidi ovdje 6. poglavlje.
61
--------------------------------------------------------------------------------
pljačkaškog pješaka poznatog pod nazivom vojnuk ili martoloz.1 O njima će biti više riječi u poglavlju o bosanskim Srbima.
Janjičarska vojska, zajedno sa sistemom plaćanja danka u dječacima (poznatom pod turskom riječju devoirme /devširma/: "skupljanje") kojim se ona popunjavala, bijaše najvažniji način na koji su se ljudi iz kršćanske Europe novačili u mašineriju osmanlijske države. U 15. i 16. stoljeću, kad je sistem devširme bio u punom zamahu, skupljali su se u različitim ali čestim vremenskim razmacima po selima kršćanske Europe dječaci i odvodili u Istambul. Ondje su ih preobraćali na islam i vježbali za janjičarske postrojbe, ili za sultanovu osobnu poslugu, ili za službenike u raznim državnim ministarstvima.8 (Sva su državna ministarstva bila u biti ogranci carske porodice.) Visoki dužnosnici u otomanskoj državnoj upravi imali su također velik broj takvih ljudi zaposlenih u svojim kućama: jedan od njih koji je umro u Istambulu 1557. godine posjedovao je 156 robova, od kojih su pedeset dvoje bili Bosanci, a pretpostavlja se da su svi sakupljeni nekom vrstom privatne devširme, možda čak i na dobrovoljnoj bazi.9
Iako je otimanje djece bilo u biti bezdušan postupak, pružalo je očite prednosti ne samo dječacima (od kojih su mnogi poslije postajali velike paše i veziri) nego i njihovim obiteljima s kojima su kasnije mogli obnoviti vezu. Dinastija Sokollu (Sokolovića) u Istambulu, koja je dala niz velikih vezira, nije izgubila vezu sa svojom srpskom porodicom u Bosni i koristila se svojim utjecajem da zaštiti probitke Srpske pravoslavne crkve. U 16. i 17. stoljeću bilo je ukupno devet velikih vezira bosanskog porijekla, a već od 1488. godine Bosanci su vraćani u Bosnu da njome upravljaju.10 Premda su kršćanski roditelji kadikad podmićivali svoje muslimanske susjede da zamijene kršćanske dječake svojom još neobrezanom djecom,
7 O potpunijem prikazu vojnog poretka vidi Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 122-131. O poretku u Bosni vidi Šabanović, "Vojno uređenje Bosne", napose str. 216-219 o pomoćnim snagama.
8 Najbolji prikaz tog poretka nalazi se u knjizi Papoulia, Ursprung und Wesen der "Knahenlese".
9 Kunt, "Transformation of Zimmi into Askeri", str. 62.
10 Pelletier navodi popis velikih vezira i napominje daje između 1488. i 1858. godine bilo u Bosni 65 namjesnika rodom iz Bosne: Sarajeva, str. 75.
62
--------------------------------------------------------------------------------
bilo je i suprotnih slučajeva, da su roditelji obiju vjera podmićivali službenike da im uzmu rođenu djecu. Dakako da su prednosti tog sistema bile jasne bosanskim muslimanima, koji su 1515. godine sklopili poseban sporazum da se po 1000 njihove djece šalje godišnje u učilišta carske palače.''
Sistem redovite devširme ukinut je negdje u prvoj polovici 17. stoljeća. U šezdesetim godinama toga stoljeća, kad je engleski diplomat Paul Rycaut pisao svoje-klasično djelo o Otomanskom Carstvu, devširma je već bila "potpuno pala u zaborav".12 Ali utjecaj je te institucije bio golem. Najmanje 200 000 djece s Balkana bilo je prošlo kroz taj sistem u ona dva stoljeća koliko je postojao.13 Budući da su velika većina te djece bili Slaveni, jezik kojim su u Bosni govorili Bošnjaci, Srbi, Hrvati (sa svojim susjedom, bugarskim, s kojim se uzajamno prilično dobro razumiju) usađen je bio u samo srce otomanske države. Jedan zapadni komentator zabilježio je 1595. godine da je "slavenski jezik" bio treći po zastupljenosti u carstvu (iza turskog i arapskog), zato što je bio jezik janjičara. A jedan je drugi promatrač 1660. godine zapazio da se "turski jezik gotovo i ne čuje na sultanovu dvoru" zato što su "sav dvor i većina velikaša" - "otpadnici" iz zemalja u kojima se govore slavenski jezici.14 Taj je sistem imao još jednu važnu društvenu i političku posljedicu: stvorio je klasu moćnih državnih dužnosnika i njihovih potomaka koji su dolazili u sukob s feudalno-vojnim spahijama i malo-pomalo prisvojili njihovu zemlju ubrzavajući proces udaljavanja od feudalnog davanja zemlje u zakup u smjera privatnih posjeda i otkupa od države prava na ubiranje poreza. Stoga je Stanford Shaw napisao: "U biti je to bio trijumf balkanskog elementa u otomanskoj
11 Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 58; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 114.
12 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 197. Posljednji put je devširma provedena u Srbiji 1638. godine (Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 27). Možda je bilo i pokušaja da se devširma obnovi: Sicur dc la Croix, tajnik francuske ambasade u Istambulu, zabilježio je 1684. godine da se devširma tada provodila svakih deset godina (Memoires, str. 201-202).
13 Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 56.
14 Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 48; Hottingcr, Historici Orientalin, str. 463.
63
--------------------------------------------------------------------------------
vladajućoj klasi zahvaljujući sustavu devširme, što je dovelo do sloma financijskog i administrativnog aparata Osmanlija i izazvalo kasniju propast svekolikog carstva."15
Bosni je od samog početka bio nametnut otomanski feudalni poredak. Postojale su dvije osnovne vrste posjeda koji je spahija mogao dobiti od države: veća vrsta zvala se zijamet, a manja timar, koji je bio u posjedu timariota. (Treća i najveća vrsta poznata pod nazivom has dodjeljivala se samo najvažnijim pokrajinskim namjesnicima i članovima sultanove porodice.) Taj sustav, općenito poznat pod nazivom timarski sustav, bijaše strogo vojno-feudalan: zakup je ovisio o vojnoj službi, zemlja je ostajala u vlasništvu sultanovu, a timariotovi nasljednici nisu po zakonu mogli naslijediti timar (iako su ga u praksi obično nasljeđivali). Zakupnici tih posjeda morali su se odazivati s oružjem i konjima svakom pozivu na vojnu dužnost; isto su tako morali dovoditi i uzdržavati i druge vojnike u upravnom razmjeru sa svojim prihodima.16 Okupljali su se za rat prema vojnom okrugu u kojem su prebivali (sandžaku, što na turskome doslovce znači "zastava"), a zapovjednik im je bio sandžak-beg, što je bio najniži vojni čin koji je imao pravo na titulu paše.
Budući da su timarioti često bili po šest do devet mjeseci godišnje na vojnoj dužnosti, njihov zakup nije morao previše opterećivati seljake (kršćane ili muslimane) koji su im obrađivali zemlju. Seljaci su plaćali desetinu u naturi, što je moglo iznositi između jedne desetine i četvrtine njihove ljetine, i još nekoliko manjih dažbina; isto su tako bili dužni obavljati još neke poslove za timariota, iako to nisu bili tako teški poslovi kakve su obavljali kmetovi u većini drugih europskih feudalnih zemalja. Osim toga, plaćali su godišnju zemljarinu (harač, koji se poslije stopio s glavarinom zvanom džizjd) sultanu. Njihov se osnovni pravni položaj sastojao u položaju zakupnika koji nema pravo na samu zemlju nego samo na njeno korištenje (to su pravo njihova djeca mogla naslijediti). Oni su to pravo mogli i prodati i teoretski su se mogli i preseliti, iako su
15 Shaw, "Ottoman View of the Balkans", str. 69-70.
16 O pojedinostima vidi Sugar, Southeastern Europe under Olloman Rule, str. 37-3X; Rycaut, Present Slate of the Ottoman Empire, str. 172-173.
64
--------------------------------------------------------------------------------
timarioti, naravno, nastojali da ih u tome spriječe.17 Općenito, ti-mariot nije u pravnom smislu mogao ništa više zahtijevati od svojih seljaka nego da mu plaćaju desetinu i ostale dažbine, i da ga slušaju kad god nastupa kao državni dužnosnik: nije imao one pravosudne ovlasti kakve su imala vlastela u zapadnoj Europi.
Dakako da će se ti uvjeti poslije promijeniti, u onoj mjeri u kojoj feudalni poredak bude propadao. Ali u početku je seljak na timar-skom posjedu zacijelo bolje živio nego što je živio u feudalnoj Bosni prije dolaska Osmanlija - pogotovo uoči same turske najezde, kad je pučanstvo podnosilo dodatni financijski teret i radi obrane Bosne od Turaka i radi plaćanja danka Turcima da ih ostave na miru. U jednom od svojih posljednjih apela prije predaje, kralj Stjepan Tomašević napisao je: "Turci... pokazuju dobrohotnost spram seljaka. Obećavaju im da će svi oni koji prijeđu na njihovu stranu biti slobodni i milostivo ih dočekuju... Ovakvim će podvalama lako navesti ljude da me napuste."18 Te "podvale" nisu u svemu bile puke opsjene. A oni seljaci koji bi se preobratili na islam mogli su steći povoljnije uvjete zakupa zemlje - da budu punopravni vlasnici malog posjeda ili čiftluka, obično od pet do deset hektara zemlje.19
Dakako daje u otomanskoj državi bilo probitačno biti musliman. Ipak bismo pogrešno shvatili Otomansko Carstvo kad bismo pretpostavili -kao što se još pretpostavlja u mnogim standardnim djelima - da je to carstvo bilo strogo ustrojeno na vjerskim osnovama, da je bilo apsolutno podijeljeno s jedne strane na vladajuću klasu muslimana a s druge strane na podaničku klasu nevjernika, koji su bili razvrstani prema miletit (vjeri) kojem su pripadali. Carstvo je tek u potonjim godinama postalo takvo, a u prvom razdoblju turske vladavine na Balkanu podjela nije bila toliko kruta. Glavna razlika nije bila između muslimana i nevjernika, nego između Osmanlija (što će reći svekolike vojno-upravne klase u koju su ljudi mogli ući ako su prihvatili osmanlijske nazore i osmanlijska pravila ponašanja) i
17 O limarskom sistemu vidi Tomasevich, Peasants. Politics, and Economic Change, str. 2X-33; Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 98-99, 212.
18 Fine, Laic Medieval Balkans, str. 583.
19 Tomasevich, Peasants. Politics, and Economic Change, str. 24.
65
--------------------------------------------------------------------------------
raje. Arapska riječ iz Kur'ana "raja" ("jato" ili "stado") bila je opća riječ za sav podanički narod: i muslimani su mogli biti raja, pogotovo ako su, kao Arapi, pokazivali značajke neosmanlijske kulture. Osnovni osmanlijski pravni sustav nije ovisio o islamskom svetom zakonu nego je proistjecao iz volje sultanove, pa je često potvrđivao svojim autoritetom lokalne zakone i povlastice i samo se predmnijevalo da nije u sukobu sa svetim zakonom ili šerijatom. Tek se postupno, u 16. i 17. stoljeću, islam bolje stopio s načelima osman-lijstva. Kad su Turci osvojili Bosnu, pa i u sljedećih nekoliko naraštaja, i kršćanin je mogao postati spahija i dobiti od države timar, a da se nije morao odreći svoje kršćanske vjere: jedino što se od njega zahtijevalo bijaše osvjedočena privrženost osmanlijskoj državi i prihvaćanje njenih zakona i običaja.20
Iako su Bosnom vladali muslimani, teško da bi se ona mogla nazvati islamskom državom. Nije bila državna politika preobraćati ljude na islam ili ih siliti da se ponašaju kao muslimani; državna je politika jedino bila da drži zemlju pod vlašću i da izvlači iz nje novac, ljudstvo i feudalne prihode kako bi mogla zadovoljiti potrebe i u ostalim dijelovima carstva. To znači daje osmanlijska vladavina u tom razdoblju mogla biti sasvim podnošljiva, jer je bilo područja života za koje jednostavno nije marila. Kršćanska i židovska vjera smjele su i dalje djelovati, iako uz razna ograničenja, smjele su i dalje provoditi svoje vjerske zakone medu vjernicima, na svojim sudovima - barem u građanskim sporovima. Ali istodobno je ta ograničenost interesa osmanlijske vlasti za teritorije kojima je vladala očito vodila u korupciju i ugnjetavanje. Dok je god pokrajinski namjesnik osiguravao ljudstvo i prihode državi i držao povjereni teritorij čvrsto pod svojom vlašću, nitko iz carske uprave nije pobliže provjeravao kako se on ondje ponaša. Okrutni ili korumpirani paša uživao je veliku slobodu u svom djelovanju; namjesnici su mogli biti opozvani zbog nesposobnosti ili neposluha, ali nikad zbog same koaipcije. A činjenica da su pokrajinski namjesnici i vojni zapovjednici često premještani iz mjesta u mjesto, i da su obično provodili svega po dvije-tri godine na čelu neke pokrajine,
20 Kunt, "Transformation of Ziinmi into Askeri"
66
--------------------------------------------------------------------------------
bijaše tako reći poziv da za što kraće vrijeme izvuku što više bogatstva iz povjerenih im teritorija. Bilo je nekoliko vrsta građanskog zakona u Otomanskom Carstvu, a postojao je i sveti zakon islama, koji je bivao sve važniji, ali bi teško bilo kategorički ustvrditi daje Otomansko Carstvo bilo pravna država.
O osmanlijskom je zakonu na lokalnoj razini brinuo kadija ili sudac. On je bio najvažniji lokalni administrator, a područje za koje je odgovarao zvalo se kaza ili kadiluk.2] Određeni broj kadiluka tvorio je sandžak, vojno-upravni okrug. Svaki je sandžak bio velika i važna teritorijalna jedinica, ali je on opet bio dio ejaleta ili pokrajine, najveće sastavne jedinice Carstva. Prvi sandžak koji su Turci osnovali nakon osvajanja Bosne bijaše sama Bosna, s upravnim sjedištem najprije u Sarajevu (do 1553. godine), onda u Banjoj Luci (do 1639.), pa opet u Sarajevu (do devedesetih godina 17. stoljeća), pa onda u Travniku. Sandžak Zvornik, na sjeveroistoku, osnovan je nešto kasnije, a sandžak Hercegovina 1470. godine. U 16. stoljeću osnovano je još pet sandžaka u obližnjim zemljama, djelomice od teritorija osvojenog u Hrvatskoj i Slavoniji. Do 1580. godine svi su ti sandžaci pripadali ejaletu Rumeliji, pokrajini koja je obuhvaćala veći dio Balkana.22 Ali te je godine donesena odluka da se od njih napravi novi ejalet: Bosna. To znači da je tim područjem vladao paša najvišeg ranga, beglerbeg: gospodar nad gospodarom. Tako je nastala bosanska cjelina koja je obuhvaćala svu današnju Bosnu i Hercegovinu i neke susjedne dijelove Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Srbije.23 Dok je, primjerice, stara Kraljevina Srbija ostala podijeljena na više manjih jedinica, od kojih je svaka bila tek jedna od mnogobrojnih sastavnica ejaleta Budima ili Rumelije, Bosna je uživala taj posebni status kao izdvojena cjelina sve do kraja osman-lijske vladavine.
21 Kadilukje mogao biti podijeljen na dvije ili više nuhija, kojima su na čelu bili zamjenici sudaca; u Bosni su granice nahija čcslo odgovarale starim granicama župa. Vidi Kreševljaković, Kapetanije u Bosni, str. 9-10.
22 Osim Požeškog sandžaka (u Slavoniji) i Zvorničkog, koji su bili u Budimskom ejaletu od 1541. do 1580: ibid., str. 10.
23 O pojedinostima vidi ibid., str. 9-10, i Đurdcv, "Bosna", str. 1263.
67
--------------------------------------------------------------------------------
