Ulazeći u džamiju ljudi su na hodniku skidali svoje opanke i redali ih na stalaže predviđene za obuću. Oni koji nisu imali abdest ili je njihov abdest bio pod sumnjom išli su desno sa hodnika u abdestanu uzimati abdest.
Sa hodnika vodila su vrata pravo u džamiski prostor iz kojega se je čulo imamovo učenje Kur'ana i sporadični kašalj ljudi.

Džematlije kad ulaze u džamiski prostor pogledaju gdje se formira saf i tamo sjedaju u red kraj svog džematlije kako bi kasnije kad ustanu klanjat formirali saf i što manje pravili gužvu.
Nađe se i onih koji misle da je njihovo mjesto u prvom safu kraj imama, ili hoće da drže svoju nekakvu zahlupanu tradiciju. ''Kao'', njihov je babo nekad sjedio na ovom ili onom mjestu pa sad hoće oni da sjede na tom mjestu i tako održaju neku tradiciju.
Kad takvi dođu ''gužvači'' tako su zvali te ljude u džamiji koji prave nered i zbrku. Njima ništa nije što će preko ljudi prekoračivat i tako biguzuriti džematlije tiskajući se da bi došli na svoje željeno mjesto. Njima ništa nije šo ometaju imama dok uči Kur'an. Jok vala, njihov cilj je da sjedu u prvi saf ili na mjesto gdje je sjedio njihov rahmetli babo.
U to vrijeme prvi saf više je služio nekakom prestižu nego svojoj namjeni, gdje bi trebali sjediti najučeniji ljudi u prvom safu, kako bi mogli imamu pomoći u vođenju namaza, ako bi se slučajno pomeo ili nedaj bože pozlilo mu dok predvodi namaz i uči Kur'an.
Pošto šatorovljani nisu mogli pričat u džamiji i tako negodovat ružnome adetu svojih džematlija. Ljudima nije ništa drugo preostalo do da kašljem upozoravaju svoje gužvače na njihov naopak adet.
Tako da si dobio osjećaj kao da kašljanjem pričaju, i svoju priču sa vana nastavljaju kašljajući.
Nije to kašalj bolesnika, to je onako sporadični kašalj više liči na kašalj ako ti možeš kahnuti, e vala mogu i ja.
Onaj musafir koji bi došao sa strane iz drugog džemata dobio bi osjećaj da se pojedini natječu ko će više puta kahnuti, ili da je to nekakvo takmičenje ko će ljepše kahnuti.
Pa tako neznaš dali su ti ljudi došli na džumu zaradi sebe i Allahovoga zadovoljstva s njima, ili su došli da se izkašlju, posjede u prvom safu, ili da posjede na mjestu gdje je sjedio njihov rahmetli babo.
Ružni adet kašljanja dok imam uči Kur'an zadržan je i do dan danas. Nadati se je da će ova folklora jednoga dana izčeznuti, kao što je izčezao adet sjedenja na rahmetli babinom mjestu.
Imam je učio Kur'an do vakta za podnu. Obično pred sami vakat češće pogledava na stari sahat kako bi na vrijeme prestao sa učenjem Kur'ana i mujezinu dao znak da je vakat za ezan. Imamov prestanak učenja Kur'ana značio je i vakat da se mujezin oglasi sa ezanom.
Mujezinov glas bi prekinuo za trenutak sporadično kašljanje u džamiji, da bi se ponovo nastavilo posle njegovog ezana.
Tada bi se malo krupnije iskašljali, kako bi se pripremili na zalet. Činili bi taj zalet u kašljanju kako bi se izpraznili, i tako napravili mjesto u svojim grudima kašlju, da se ima gdje nagomilati dok oni klanjaju četiri rekata suneta.
Po završenom sunetu nastavili bi sa sporadičnom kašljevinom, ali i premiještanjem uz duvar kako bi se naslonili leđima o zid ili šta him je već bilo pri ruci.
Za to vrijeme dok traje ponovni metež imam se penje na mimberu odakle drži hudbu.
Svoju današnju hudbu započeo je riječima; ''Bismillahir-rahmannir-rahim'', a zatim obratio se prisutnima u džamiji. ''Hvaljen neka je Uzvišeni Allah, koji nas je na pravi put izveo. Mi nebismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputijo. Zato budimo zahvalni Allahu koji nas uputi na pravi put. I neka je salavat i selam na Allahovog poslanika Muhammeda a.s. svjedoka i donosioca radosne vijesti, onoga koji opominje i upućuje da se u Allaha i Poslanika Njegova vjeruje''.
Posle uvodne riječi imam je malo zastao i razgledao po prisutnim džematlijama, a zatim nastavio sa hudbom, riječima.
''Draga braćo i sestre, najobičnije sitnice mogu biti presudne za najkrupnije događaje, a najznačajniji događaji se često puta izgube brez ikakvog traga i glasa. Ovi događaji koji su pred nama su sigurno krupni događaji. Oni imaju sudbonosan karakter za nas i naše buduće naraštaje. Uputimo dovu Allahu dž.š. da nam dadne sabura i hrabrosti kako bi što bezbolnije preživjeli ovu kušnju pred koju nas je On stavio. Uputimo dovu dragom Allahu da se ovaj krupni značajni događaj za nas i naša pokoljenja izgubi brez svog traga na nama i našim pokoljenjima''.
Tu imam zastade, napravi kraću pauzu kako bi prisutne džematlije razumjele šta him je htio reći, pa nastavi; ''Allah dž.š. kaže'': ''O vjernici, budite strpljivi, budite izdržljivi, budite spremni i budite za borbu… ''(Ali-Imran 200). Zatim je to aje proučio na arapskom jeziku i nastavi tumačiti proučeno aje, riječima.
''Svevišnji nas u ovom ajetu upozorava kakvi treba da budemo u svome životu. Život je dugi naporni put, potnika prema svom konačnom cilju. Na tom putu je putnik namjernik izpostavljen različitim preprekama. Taj put može biti jako opasan po putnika namjernika, a može biti lagodan i brezopasan. Hoću reći, da taj put može biti pun opasnosti i da se čovjek na njemu može: izgubiti, zalutati, skrenuti na više mjesta i na više načina. Allah dš.š. nas upozoraje da budemo strpljivi, izdržljivi i spremni na borbu.
Ovi naši budući događaji oko državne škole nisu ništa drugo do Allahova kušnja pred koju nas želi On postaviti. Kušnja jesmoli još uvijek na Allahovom putu, jesmoli strpljivi, izdržljivi i spremni na borbu.
Draga braćo želim da vas opomenem, da borba nije samo ukrštanje mača sa neprijateljem. Borba je svakodnevna naša svijest u činjenju dobra i odvraćanju od zla. Borba je halal zaraditi djeci danas i sutra za hljeb. Borba je svoju djecu izvesti na salamet. Borba je biti i ostati svoj na svome. Svo dobročinstvo koje činimo u ustrajnosti na putu putnika namjernika ka svom konačnom cilju Bogu i dok nedođe insan koji je vječiti ptnik namjernik i nepoloži svoje račune pred Svevišnjim Bogam je borba. Naša borba draga braćo je da budemo i ostanemo na ovim prostorima na kojima je Allah dž.š. odredio da budemo i da ostanemo do Njegove volje. Naša borba draga braćo je da na ovim prostorima sačuvamo vjeru islam, i da ove prostore sačuvamo za naša buduća pokoljenja
Istorisko iskustvo nas uči da hrabrost bez mudrosti ne ide, kao što ni mudrost bez hrabrosti nemože napraviti prvi korak. Zamolimo Svevišnjeg da nam podari hrabrost i mudrost.
Zamolimo svevišnbjeg da nas poduči da se međusobno volimo i poštujemo u vjeri i domovini.
Bože, Svevišnji, Milostivi oprosti nam grijehe koje znamo i koje neznamo.
Bože Plemeniti, uputi nas i vodi nas pravim putem do uspjeha na ovom svijetu i spasa na onom svijetu! Amin!
Dok je imam završavao hudbu Enver je sa ugursuzima sjedio pred dućanom.
Pojašnjavao je ugursuzima stavove koje su se dogovorili u imamovoj kući.

Kraj prvoga dijela Natavit će se inshAllah poslije godišnjih odmora