Nema morale brez vjere u Boga, niti vjere u Boga brez morale. Onaj koji nema jasan i nedvosmislen odnos prema stvoritelju kako će imati jasan odnos prema stvorenju sa kojijem bi trebao da gradi mir.
Ako pogledamo istoriju i ratove kroz istoriju vidjećemo da su sve ratove počinjali uglavnom pismeni, visoko izobraženi ljudi. Ratovima čovjek uništava čovjeka, a tako i sebe jer je zanemario čovjeka pored sebe.
Nikako nebi opravdavao ovdje upotrebu oružja, ali je svakako razlika dali upotrebljavamo oružje kao osvajači, napadači, nekakvi osvetnici svojih predaka ili kao branitelji svojih ognjišta i svojih života.
Danas u ovom modernom vaktu, o kojemu ću nešto kasnije opširnije reći. Nekaki moderni muslimani i kojekakvi mudraci kažu; ''Da su muslimani svojom krivicom, krivicom islama, krivnjom imama i uleme prespavali jedno stoljeće u pogledu pismenosti i stime sve druge probleme sami sebi pouzročili''.
Takvima ja stari i napola pismeni Buljugija odgovaram sa ovim zadnjim srpskohrvaskim ratom iz 1992 godine i događajima koji su se odigrali u njem.
Nijesuli muslimani zalutali i naskroz zaboravili svoju vjeru, svoje običaje, svoju tradiciju, svoju kulturu. Nijesuli muslimani bili u zadnje vrijeme samo imenom muslimani pa čak ni imena nisu imali svi muslimanska.
Nijeli agresor izveo 90% muslimana iz kafana, kafića, diskaća, muslimansko-nemuslimanskih kuća koje su više ličile na srpskohrvaske kuće pune ikona, slika, kipova, kojekakih figurica itd… da nenabrajam.
Egzekutori nisu pitali jesili jučer bio u disku ili džamiji, niti su koga pitali od muslimana jesili jutros klanjo sabah ili nisi, pa ako nisi klanjao sabah eto pustićemo te i život ti poštedjeti. Kao što nisu pitali jesili ti tvrdiš ili mehkiš, gledali su samo jesili musliman imenom i ptezimenom, a sve ostalo je nebitno, i svi su muslimani imali istu sudbinu.
Isto to nebitno je bilo i u doba SHS Jugoslavije. Progonili i pobijali su muslimane kad god im se je ukazala prilika.
Samo što su tvrdiši znali da je sudbina njihova neminovno u Božijim i njihovim rukama. Znali su da mogu biti i ostati na ovim prostorima samo ako se budu čvrsto držali svoje vjere i svojih islamskih načela.
Mehkiši su oni koji misle da će njih ekzekutor poštedjeti i da su sami krivi što se eto nisu socializirali, školovali po dželatovom učnom planu i programu.
Mehkiši su se školovali u njihovim školama misleći kako će im se približit u njihovom pogledu na svijt. Jesu se približili krvnicima, ali tako što su prvo krvnici tražili njih svoje ''pismene-zalutale od vjere'' kolege da pobiju i za njima su išli i na drugi kraj BiH-a ako treba samo da ih nađu i što prije smaknu.
Da me neko sad nerazumije naopako, ja nisam protiv škole, niti protiv pismenosti, ja sam za to da ide škola i opismenjavanje muslimana skupa sa vjerskim opismenjavanjem. Sa sviješću da si Bošnjak musliman koji je drugačiji od hrišćana, i da se neosjeća zaradi toga manje vrijeda.
Sa nacionalno kulturnim opismenjavanjem, sa opismenjavanjem da ćeš u svakom momentu znati da si musliman i znati braniti na moderan i kulturan način svoje muslimanske interese na ovim prostorima.
Opismenjavanje samo sa jednom skrajnosti bilo sa vjerskom ili znanstvenom je isto kao šlajdranje točkova automobila u snijegu. Jedan točak stoji dok drugi se vrti i kao nešto bi htio da napravio ali nemože trudi se da gura auto uzbrdo ali nikako neide. Samo ako budu oba točka zajedno u šperi povukla kola uzbrdo nešto mogu učinuti. Tako isto je i sa čovjekom. Ako ima izobrazbu vjersku i znanstvenu može nešto da učini sa sobom i sa svojim društvom da gura auto-društvo uzbrdo.
Zašto je to po meni važno? Zato jer te škola uči da živiš i radiš sve po zakonu. A zakon kaže, ako nema tužnika nema ni sudnika. Što će reći sve je dozvoljeno po zakonu dok te neuhvate i nepokrene neko krivični postupak protiv osobe koja je prekršila zakon.
Kako se može zakon zloupotrebljavati i sa njim manipulisati najbolji primjer daju političari koji kreiraju zakon i državnu politiku. Upravo najpismeniji u državnoj strukturi i raspodjeli vlasti
Da negovorim o državnim diktaturama i diktatorima koji sudstvo podrede svojoj bolesnoj ideologiji.
Vjera čovjeka uči, da je čovjek Božiji rob kojega uvijek u stopu prate meleki koji zapisuju njegova dobra i loša djela za koja će odgovarati pred Bogom. Znači čovjek nemože nigdje na ovome sviojetu biti sam, pa čak ni u kaburu.
Prisustvo Bogobojaznosti zadržaje čovjeka od loših djela, a njegovo znanje je motorna snaga kako zakone u prirodi da podredi svojim potrebama. Učeni među neznalicama su kao liječnici među bolesnicima.
Čuvajte se pobožnjaka koji je neznalica i učenjaka koji je razvratnik, ta oni su veliko iskušenje za svakog. Ljudi će biti u dobru i pod Allahovim džellešanuhu okriljem sve dok dobri u njemu ne budu bili samilostivi prema zlikovcima, dok dobročinitelji ne budu veličali razvratnike i dok učeni ne budu težili upravljačima. Međutim, kada bude obratno, Allah džellešanuhu će od tog naroda dići svoju milost i zaštitu. Natovariće im na vrat zlikovce koji će ih stavljati na teške muke. A Allahova džellešanuhu kazna zaista je još žešća, a uz to je i vječna.
Kad zaželiš nešto mijenjati uvijek treba napraviti prvi korak. Da bi napravio primjeran početak uvijek ćeš poći i doći do sebe. Poznanastvo, da si ti središte svog svijeta u kojemu se nalaziš i da si ti odgovoran za taj svijet mnoge prepadne. Mnogo je takvih koji se odluče za osebni razvoj i idu kroz život sa otvorenim očima. Više puta se pokaže da smo upravo sami mi odgovorni za svoju sudbinu, i najveća prepreka da bi živjeli sa obćutkom unutršnjeg mira i osjećaja.
Zato je kod mojih šatorovljana bila tolika bojaznost za vjerom. Bojali su se ako izgube vjeru izgubiće svoj unutrašnji mir, svoje dostojanstvo, a dostijanstvo, čast i obraz him je u tom vaktu bilo vrednije od života. Kao što je i dan danas.
Brigu za hrišćanskom pismenošću koju su him htjeli nametnuti nisu niti osjećali. Vodili su svoju brigu o islamskoj pismenosti, o onome što je Svevišnji Allah dž.š. objavio našem Poslaniku Muhammedu a.s. Vodili su brigu, o onome što je objavljeno u časnom Kur'anu, vodili su brigu o onome čemu su ih njihovi imami učili generacijama. Vodili su brigu da budu svjesni muslimani na pravom putu. Vodili su brigu da budu i ostanu svoji na svome. Vodili su brigu da budu svjestni muslimani koji će pomagat nljudima da idu putem dobra, što podrazumijeva slijeđenje Allahovih, dž.š, zakona koji vladaju u nama i oko nas. Koji, ukoliko im se čovjek pokori, ukoliko savlada sam sebe, to jest postane musliman. Da postane čovjek koji će donositi mir (selam) s njegovim tijelom, njegovom dušom, njegovom porodicom, njegovom rodbinom, njegovim komšilukom, užom i širom zajednicom, njegovom životnom sredinom, živom i neživom prirodom i kosmosom.
Svjestan musliman odvraćat će od zla, od svega što je čovjeku štetno, tražeći najbolje načine da riječi upute dođu do ljudskih srca i pretvore se u čovjekovu praksu. Činit će to na način koji privlači, a ne na način koji odbija ljudska srca.
Napadi, uvrede, šikaniranje, prozivke, psovke i grube riječi nikog ne privlače i zbog toga ih nema u Poslanikovoj, s.a.v.s, praksi. Njega je , dž.š, podučio i nama ga kao primjer odredio. Pa slijedimo njegov primjer u odnosu s našim prijateljima i neprijateljima, s onima s kojima se slažemo i s kojima se ne slažemo. To je pravi put u pozivanju u dobro i odvraćanju od zla kojega su šatorovljani naučili od svojih imama.
U tom vaktu pismenost je bila sasvim neka druga vrijednost nego što je danas. Moramo znati u tom vaktu pismenost je bila poznavanje čitanja, pisanja i računanja.
Danas je pismenost sasvim nešto drugo. Danas znati čitati, pisati i računati je tek uvod u pismenost. To je danas temeljna pismenost. Pismenost danas podudara druge nove pismenosti, kao što su: informaciska, digitalna, mediska, funkcionalna i druge pismenosti. Danas pismenost znači sposobnost razumijevanja i upotrebu informacija iz različitih pisnih izvora za djelovanje u svakodnevnim djelatnostima odraslih u društvu na radnom mjestu i u okolini. Danas pismenost služi za dostizanje vlastitih ciljeva i za razvoj vlastitog znanja i potencijala.
Vlast SHS Jugoslavije je u svom ustavu zapisala da će organizirati državnu školu na srpskohrvaskom jeziku, u koju će ići sva djeca brez razlike na vjeru i nacionalnu pripadnost. Te ustavne odredbe nisu se sprovodile što zaradi trome državne vlasti što zaradi nezainteresiranosti muslimnskog stanovništva da upisuje djecu u tu vlašku školu sa vlaškim planom i programom.
Muslimanima nije smetao Vukov Bukvar. Njima je smetalo to što su njihovu vjeru, kulturu, običaje, istoriju i sve drugo vlasti izostavile iz školskog plana i programa.
Natavit će se inshAllah
