satorovici.net

1. RASE, MITOVI I PORIJEKLO:

BOSNA DO 1180. GODINE

Nacionalne su povijesti prokletstvo Balkana. Kao što svatko tko je boravio ili putovao u tom dijelu Europe dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene države. Malo je pojedinaca na cijelom Balkanskom poluotoku koji mogu iskreno tvrditi da imaju nacionalno čisto porijeklo. Pa ipak, više puta u posljednja dva stoljeća u nacionalnim politikama balkanskih zemalja prevladavale su izmišljene teorije o rasno-etničkom identitetu. Jedan je od razloga za proučavanje rane povijesti te regije i taj što nam ona omogućava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, takvo što nije naprosto moguće.

Nigdje to ne vrijedi više nego u povijesti Bosne, zemlje koju često nazivaju mikrokozmosom Balkana. Tipičnog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti, krupnih i sitnih kostiju. Tom ljudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih različitih naroda. Zemlja je pretežito brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste prašume i bogatih pašnjaka na visoravnima u sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je rijekama od kojih većina nije plovna. Neprohodni masiv što stoji između dva glavna cestovna pravca kojima su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i prometnice u ravnici što vodi od Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske..Stoga je izravan učinak tih prodora u Bosnu zacijelo bio mnogo manji nego njihov utjecaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na morskoj obali izvrgnute pljačkama. Međutim, neizravan učinak, što se tiče akumulacije rasnih tipova, bio je vjerojatno veći. Brdovita područja obično su služila kao utočište ljudima koji bi u ravnici inače bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su preživjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja. Sto se Bosne tiče, najezde Slavena u 6. i 7. stoljeću uspostavile su jezični identitet koji je na kraju zamijenio sve ostale. Ali svatko tko ima oči u glavi može lako zapaziti znakove rasne raznolikosti.

Zbog jezičnih i kulturnih razloga, i zbog više od tisuću godina zajedničke povijesti, današnje se pučanstvo u Bosni može mirne duše smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polazište za svaku historiju Bosne. Ipak, u povijesti čovje-

čanstva nema apsolutnih polazišta; treba znati ponešto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su došli, i koji su se poslije asimilirali s njima.

Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena što su zauzimala veći dio današnje Jugoslavije i Albanije (uključujući tu bar južni dio Bosne) i govorila indoeuropskim jezikom srodnim današnjem albanskom.' Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerojatno vuče porijeklo od albanske riječi koja znači "ovca", delme. To je pleme nastavalo dio zapadne Bosne, a arheološki nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stočarstvom, napose uzgojem ovaca, svinja i koza.2 Medu ostalim plemenima na koja su Rimljani naišli šireći svoju vlast u unutrašnjost Balkana u drugom i prvom stoljeću prije Krista, bilo je miješano ilirsko-kelt-sko pleme Skordisci na sjeveroistočnom rubu Bosne, i ratničko pleme u srednjoj Bosni Desitijati, čija je posljednja pobuna protiv Rimskog Carstva konačno ugušena 9. godine poslije Krista. Otada su sve ilirske zemlje bile pod čvrstom vlašću Rimljana, a malo-pomalo je izgrađena mreža putova i rimskih naselja.3 Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali, Salone (nedaleko od današnjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne radi trgovine koliko radi vojnih operacija što su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako služile za otpremu zlata, srebra i olova iz rudnika u istočnoj Bosni.4 Veći dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvaćala današnju sjeveroistočnu Hrvatsku i južnu Mađarsku. Kršćanstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju već potkraj prvoga stoljeća u Sirmiumu u Panoniji (današnja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistočnog vrha današnje

1 Najbolji suvremeni pregled arheološke, povijesne i filološke grade nalazi se u knjizi Wilkes, lllyrians. Vidi također Stipčcvić, Iliri; Russu, lllirii; i Stadtmuller, Forschungen zur albanischen Frühgeschichte.

2 Wilkes, lllyrians, str. 244; Stipčcvić, lllyriuns ("Iliri"), str. 137.

3 Vidi Wilkes, lllyrians, str. 205-213.

4 Vidi Wilkes, Dalmulia, str. 266-280; Klaić, Geschichte Bosniens ("Povijest Bosne"), str. 48-49; Jireček, Die Handelsstrassen; Miller, Essays on the Latin Orient, str. 462.

Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena ruševina u kojoj su pronađeni novčići iz četvrtog stoljeća: slikovita potvrda činjenice da je ta najranija faza kršćanstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.5

Upotreba latinskoga vjerojatno se brzo proširila Bosnom u rimsko doba. Bijaše to jedini zajednički jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajviše iz današnje Italije, ali i iz Afrike, Španjolske, Galije, Njemačke, Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Većina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabilježena u dolini Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na području Jajea na sjeverozapadu Bosne.6 Od sredine drugog stoljeća poslije Krista i mnogobrojni vojni veterani naseljavali su se kao kolonisti u Bosni: karakterističan je znak njihove važnosti to što u rumunjskom jeziku, koji se razvio iz latinskoga što se govorio u tom kraju, riječ koja znači "starac", batrin, potječe od latinske riječi veteranus. Rimske legije uvelike su novačile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljeća ilirske su zemlje bile izvor žive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je došao u Rim 193. godine, i zamijenio je ilirskim postrojbama: "šarolikim čoporom vojnika", kako je napisao jedan rimski historičar, "divljačke vanjštine, jezovitog načina govora i posve neotesanih u razgovoru".7

I drugi rimski i grčki izvori zauzimaju sličan superioran stav spram tih provincijskih balkanskih urođenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvješća o njihovoj društvenoj strukturi, o njihovoj religiji i načinu života. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grčkog geografa Strabona (63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je među Ilirima bilo uobičajeno tetoviranje. Njegovo je svjedočanstvo potvrđeno otkrićem igala za teto-

5 Markolić, "Archaeology", str. 45-46.

6 Altbldy, Bevölkerung der Provinz Dalmalien, str. 184-188.

7 Dio Cassius, navedeno u Wilkes, Illyrians, str. 260.

viranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni.8 Premda nije poznato daje tetoviranje bio slavenski običaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu slavenskih zemalja, tetoviranje se očuvalo sve do ovoga stoljeća medu katolicima u srednjoj Bosni i medu muslima-nima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljeća engleska putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je proučila taj običaj i prekopirala mnoge bosanske uzorke -jednostavne geometrijske likove kružnice, križa i polumjeseca što očito predstavljaju sunce i mjesec s njihovim zrakama. "Žene nose", zapisala je između ostaloga, "kudikamo složenije uzorke nego muškarci. Podlaktice i nadlaktice često su im pokrivene kojekakvim šarama... One koje su medu njima bile pristupačnije rekle su mi da se tetoviraju 'zato što je takav naš običaj', 'zato što smo katolici', 'zato što je to lijepo', i tvrdite da bi i moje ruke bile ljepše tetovirane".9 Ovaj je običaj začudan dokaz kulturnog kontinuiteta u Bosni koji se proteže sve tamo do ilirskih plemena. To je. na žalost, i jedini takav pouzdan dokaz; tvrdi se doduše da su ilirskog porijekla i neki drugi očito neslavenski običaji što su se očuvali u Bosni, primjerice polifonijska narodna glazba, ali zato nedostaju potvrde rimskih i grčkih autora.10

Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono što znamo o povijesti balkanskih najezda i naseljavanja, možemo mirne duše ustvrditi da su neki Iliri preživjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim što je postalo slavensko pučanstvo. Ali romantične teorije nekih južnoslavenskih ideologa iz 19. stoljeća koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati "zapravo" Iliri (i stoga jedinstvena, posebna, vjekovna nacionalna cjelina) govori nam više o tadašnjoj južnoslavenskoj politici nego o staroj povijesti Balkana."11

8 Stipčević, Illyrians, str. 80.

9 Durham, Some Tribal Origins, str. 102. Vidi također Truhelka, "Die Tatowi-rung".

10 Vidi Slipčcvić. Illyrians, str. 241, n teoriji o politbnoj glazbi koju je postavio sarajevski ctnomuzikolog Cvjetko Rihiman. Klasični iyitri govore samo da su Iliri voljeli glazbu.

11 Povijest uporabe naziva "Iliri" za Južne Slavene vrlo je dug", seže čak do humanističkih pisaca 15. stoljeća: vidi Hadžijahić, "Die Anlange der nationalen Entwicklung", str. 171-172.

Ponekad se čini da nijedan narod nije mogao stupiti na Balkan a da ne dade povoda kasnijim naraštajima za nekakvu sličnu teoriju. To pogotovo vrijedi za sljedeće osvajače Balkana, germanska plemena Gota, koja su počela harati Balkanom u trećem stoljeću, nanijela teške poraze rimskoj vojsci potkraj četvrtog stoljeća i osvojila tvrđavu Singidunum (današnji Beograd) potkraj petog stoljeća, ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo što su ga osnovali uskoro zatim u današnjoj Italiji i Dalmaciji. Napokon ih je na početku šestog stoljeća istjerao s Balkana car Justinijan. (Nakon Justinijano-vih pohoda Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva.) Svi Goti koji su još ostali na tom tlu ubrzo su se asimilirali s lokalnim pučanstvom.12

Premda su Goti bili istodobno kolonisti i pljačkaši, čini se da nisu ostavili nikakav trag svoje kulture u balkanskim zemljama: ni u jednom balkanskom jeziku nema, na primjer, nijedne jedine riječi za koju bi se moglo ustvrditi da potječe iz. gotskog jezika.

Pa ipak se poslije razvila čudnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili Bošnjaka. U korijenu toga mita leži srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa Du-kljanina, u koji je po svoj prilici uključen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim naslovom Libellus Gothorum, "Knjiga o Gotima", koja počinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena.13 Ljetopisom se služilo nekoliko povjesničara kasne renesanse u Dubrovniku. Najveći među njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju o povijesti naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su učinili bilo što zanimljivo u kasnom klasičnom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (uključujući tu i Vandale, Avare, Normane, Fince, Tračane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: "Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili isti slavenski

12 Stadtmüller, Geschichte Südosteuropas, str. 21.

13 O Libellus Gothorum vidi uvod Ferde Šišića u njegov prijevod Ljetopisa popu DiMjanina, i Jireček, Istorija Srha, sv. l, str. 166-167. Tekst Ljetopisa tiskanje u Schwandner, Scrip/ores rerum hungaricarum, sv. 3,
str. 476-509; vidi str. 476-477 o seobi Gota.

7

jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajedničke prapostojbine Skandinavije, svi su prozvani (osim Ilira i Tračana) zajedničkim imenom 'Gota'."14 U Orbinijevu djelu to poistovjećivanje s Gotima bijaše dio nekakve panslavenske ideologije, kojom se dokazivalo da su Goti-Slaveni bili najdjelatnija i najmoćnija rasa u povijesti Europe. Međutim, u nekim kasnijim verzijama te "gotske" teorije ljudi na zapadu Balkana identificirali su se s Gotima da bi se razlikovali od Slavena.

Iz razumljivih razloga, taje teonja postala osobito omiljena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su Bošnjaci tražili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske fašističke države i nastojali utvrditi svoj bošnjački identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi. U studenom 1942. skupina bošnjačkih muslimanskih autonomista uputila je Hitleru "memorandum" u kojem je isticala svoju rasnu superiornost nad slavenskim susjedima:

"Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bošnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trećem stoljeću kao germansko pleme."15 Međutim, čini se da je čak i Hitler teško mogao progutati tu njihovu teoriju.

Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i možda ostavili za sobom neke potomke, negdje između Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci današnjih Ose-ta na Kavkazu) također su se pojavili ondje u četvrtom i petom stoljeću. U šestom stoljeću došle su na Balkan dvije nove rase: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest u početku bila tijesno isprepletena, bilo da su

14 Orbini, // Regno de gli Slavi, str. 97. O Orbiniju vidi Radojčić, Srjiska isto-rija Mavra Orbinija, str. 5-11; o "gotskoj teoriji" u njegovu djelu i u djelima drugih dubrovačkih pisaca vidi Zlatar, Our Kingdom Come, str. 365-37!. Bit će daje Or-binijeva teorija djelovala pomalo ishitreno, čak i u ono doba; ali ona se mora promatrati u kontekstu drugih teorija iz tog razdoblja koje su pripisivale posebnu snagu i značenje germansko-skandinavskim rasama. Nizozemski znanstvenik Grotius tvrdio je da su domorodačke rase Sjeverne Amerike bile skandinavskog porijekla, a flamanski teoretičar Goropius Becanus tvrdio je da se prvobitno u rajskom vrtu govorio njemački jezik.

15 Redžić, Muslimansko autonomaštvo, str. 72. (U memorandumu se isto tako tvrdilo, kao priđe, da su 90 posto Bošnjaka plavokosi.) Nešto je slično za Hrvate tvrdio Ante Pavelić 1941. godine: Dedijer i dr., History of Yugoslavia ("Istorija Jugoslavije"), str. 577.

bili saveznici ili suparnici; čini se da su Avari, iako malobrojniji, bili nadmoćniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vještine. Te su mongolske urođenike na kraju protjerali s Balkana na početku sedmog stoljeća bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Povjesničari su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilično efemerna pojava u toj regiji, u biti vojna sila kojoj je bilo samo do pljačke. Međutim, novija istraživanja (u arheologiji i u proučavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore.16 Na nekim mjestima, recimo na područjima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, određene skupine avarskih doseljenika zadržale su se možda i kroz više naraštaja: Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao stoje Obrovac svjedoče o njihovoj prisutnosti na tom tlu.17 Isto je tako moguće daje i sama riječ ban, koja se od najranijeg doba rabi kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.18

Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj šestog stoljeća doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljačkaši nego i kolonisti i poljodjelei, i osnovali su svoja naselja sve tamo do južnog vrha Grčke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljeća sela u kojima se govorilo slavenski.)19 Do dvadesetih godina sedmog stoljeća Slaveni su se bili naselili u današnju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu još dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudeći po zapisima bizantskog historičara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se služio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadašnji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Kon-stantinu, nisu bili angažirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i došli su na Balkan u isto doba.20

16 Kovačcvić, Istorija Crne Gore, str. 282-288.

17 Markotić, "Archaeology", str. 49. Malo avarsko kraljevstvo održalo se u Panoniji (u južnoj Mađarskoj) dok ga nije napokon uništio Karlo Veliki u devedesetim godinama 8. stoljeća.

18 Andclić, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 200.

19 Malingoudis, Slavoi ste mesaionike Ellada, str. 39.

20 U Konstantinovoj knjizi postoje zapravo dvije različite verzije tih događaja. Vidi raspravu o tome u Fine, Early Medieval Balkans, str. 49-59.

Tko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati? Znanstvenici odavno znaju da riječ Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista riječ kao i iransko ime Choroatos, pronađeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grčkoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to područje sjeverno od Crnog mora bilo napučeno u prvim stoljećima naše ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljeću prije Krista zaobišli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili političku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj način po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.2' Jedna teorija povezuje riječi Hrvat i Choroatos s riječju hu-urvatha, koja je značila "prijatelj" na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena).22 Jedna druga teorija nagađa da se korijen imena "Srbin", serv, pretvorio u iranskome u charv, što je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat.23 Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali sličnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljeću naše ere, također spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza. Većina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajućom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike.24 Negdje na početku sedmog stoljeća oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Europi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvaćala dio današnje južne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u današnjoj Češkoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.

Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom poviješću. Neki hrvatski nacionalistički teoretičari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu između ta dva naroda. Ta je teorija također bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali viši položaj u nacističkoj rasnoj hije-

21 Rostovtscff, Iranians and Greeks, str. 135-146. " Kaulfuss, Die Slawen, str. 6-9. 23 Gimbutas, Slavs, str. 60. *4 Fine, Ear/v Medieval Balkans, str. 56.

22 Kaulfluss, Die Slawenen, str,6-9

23 Gimbutas, Slavs, str.60

24 Fine, Early Medieval Balkans, str.56

10

rarhiji od običnih Slavena. S druge strane, neki južnoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih političkih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima. Međutim, historijska je istina prilično jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena različiti ali tijesno povezani, živeći i seleći se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni došli na Balkan ondje već postojalo brojno slavensko pučanstvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne može podijeliti na razdvojene subetničke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt iz-mišljanja prastarih etničkih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke pučanstva čiji su preci možda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.

Srbi su se naselili na području koje odgovara današnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijeku, postao poznat pod imenom Raška ili Rascia), i malo-pomalo proširili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahu-mlja (Hercegovina). Hrvati su se naselili otprilike na području koje odgovara današnjoj Hrvatskoj, u koje je vjerojatno bio uključen i veći dio same Bosne, osim istočnog pojasa doline rijeke Drine.25 Lokalno je slavensko pučanstvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica počinjala je od porodice (vjerojatno one vrste proširene obitelji koja se očuvala u nekim dijelovima Balkana do dana današnjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadruga); porodice su bile udružene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom župa. vladao je teritorijalni poglavar zvani župan. 26 Stari Slaveni bijahu pogani koji su se klanjali raznim bogovima, čija su se imena očuvala do dana današnjega u imenima mjesta u bivšoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, na primjer, ili bog gromovnik Perun ili Pir.27 Bizantski su

25 Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 136; Guldcscu, "Political History", str. 86.

26 Gimbutas, Slavs, str. 140-141. O zadrugama vidi Sicard, La Zadruga sud-slave, i Byrncs, ur., Communal Families in the Balkans.

27 Gimbutas, Slavs, str. 165-168; Markotić, "Archaeology", str. 52.

11

vladari već u sedmom stoljeću pokušavali pokrstiti Hrvate uz pomoć latinskih svećenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali što su još bili pod vlašću Bizanta.28 Ali glavnina je Hrvata pokrštena tek u devetom stoljeću, a možemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija područja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj devetog ili na početku desetog stoljeća.29 Ima mnogo tragova poganskih običaja koji su uneseni najprije u kršćanstvo, a poslije i u islam u Bosni - primjerice, uporaba gorskih vrhunaca za bogoslužje. Imena poganskih bogova kao što su Pir, Oganj i Tur očuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljeća (jedan je istraživač zabilježio pjesmicu o njima koju mu je priopćio neki starac u Sarajevu 19.33. godine), a očuvana su i u bošnjačkim osobnim imenima kao što su Tiro i Pirić.30

Politička povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljeća prilično je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podaničke privrženosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije ondje izravno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti pučanstvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast. Bizant je održavao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljeću, ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve više simbolična - dobrim dijelom i zato što su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima. Potkraj osmog i na početku devetog stoljeća sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franačkom vlašću sve do sedamdesetih godina devetog stoljeća. Vjerojatno se baš u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj počeo mijenjati po uzoru na zapadnoeuropski feudalizam.31

29 Dvornik, Byzantine Missions in the Stava, str. 9-20. 29 Ćorović, Historija Bosne, utr. 133-134.

30 Hadžijahić, "Sinkretistićki elementi", str. 304-305 (gorski vrhunci), 309-313 (imena božanstava).

31 Andclić, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 2U2-203.

12

Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u današnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istočna skupina srpskih župa u današnjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske kneževine (pod vlašću "velikog župana") oko sredine devetog stoljeća. Na početku desetog stoljeća Hrvatska je bila moćna i nezavisna država pod kraljem Tomislavom; opet je veći dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana građanskim ratom i kratko vrijeme (između tridesetih i šezdesetih godina desetog stoljeća) veći dio Bosne prigrabila je obnovljena i trenutačno snažna srpska kneževina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva32

Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Riječ je o p9litičko-geografskom priručniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfi-rogenet. U dijelu posvećenom zemljama srpske kneževine piše: "u pokrštenoj Srbiji nalaze se napučeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik."33 Odavde jasno proizlazi da se Bosna (manja od današnje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja teče od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U šezdesetim godinama desetog stoljeća ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlašću otprilike pola stoljeća.

Zatim je, 1019. godine, ponovo moćno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., "zatornikom Bugara", prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podaništvo Hrvata postupno se pretvorilo u nešto kao savezništvo, pa je u 11. stoljeću Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istočnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije

32 Fine, Earlv Medieval Balkans, str. 159, 262-265, Byzantine Commonwealth, str. 159-160.

33 Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperil), str. 160 ("kai cis to chörion Bosona to Katcra kai to Desnćk"), Pretpostavlja se daje Desnck današnji Dcsnik (iako je Jireček držao da je to današnji Tcšanj na rijeci Usori), a Katcra je vjerojatno današnje selo Kotor ili Kotorac, pokraj Sarajeva: vidi Jiračck, Die Han-Jehstrassen, str. 29-30; Skarić, Sarajevo i njegova okolina, str. 32; Corović, Historija Bosne, str. 112.

13

pod bizantskim nadzorom.34 Nešto više nezavisnosti uživali su krajevi južno od same Bosne, teritorij Duklje, inače poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku kneževinu, koja se u sedamdesetim godinama 11. stoljeća proširila i na srpski teritorij Rašku. U osamdesetim godinama proširila se pod kraljem Bodinom još više pa je obuhvatila veći dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.

Kraj 11. stoljeća označava prekretnicu u povijesti zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti težište srpskih političkih težnji premjestilo se na istok, na Rašku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos između te dvije države, ponekad odnos izravnog podložništva, a ponekad personalne unije i savezništva, koji će trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine. Ugarska je vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, čija je vlast u toku 12. stoljeća bivala sve samostalnija.35 U šezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeća Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspješnog vojnog pohoda ekspanzionističkog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom. Bosna se, međutim, u biti oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije više vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-više nezavisna država. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, Ijetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: "Bosna ne sluša srpskog velikog župana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje običaje i vlast."36 Kinam je također pribilježio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta raz-

34 Fine, Early Medieval Balkans, str. 201, 278-280; Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 2X7-288.

35 Fine, Earlv Medieval Balkans, str. 288.

36 Cinnamus (Kinam), Epitome, str. 104 (knj. 3, pog. 7).

14

djelnica koja je ostala istočna granica Bosne u većem dijelu njene kasnije povijesti.

Iz zamršene povijesti rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeća pa do utemeljenja nezavisne bosanske države u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeća, ne mogu se izvući nikakvi jednostavni zaključci. Sama Bosna bila je u više navrata pod srpskom vlašću, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeća. Ipak, bilo bi pogrešno kazati daje Bosna ikad bila "dio Srbije", zato što srpske kraljevine koje su obuhvaćale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvaćale veći dio onoga što danas zovemo Srbijom. Uistinu je za većeg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tješnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljeću, baš kad je stekla nezavisnost, čini se da je sve više težila hrvatsko-ugarskom kulturnom i političkom prostom.37 Što se tiče vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolička biskupija uli. stoljeću (nakon vjerskog raskola između Rima i Carigrada 1054. godine), i čini se daje potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego što je u 12. stoljeću pripojena Dubrovačkoj dijecezi.38 (Međutim, kao što ćemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne značajke po kojima se zacijelo vrlo rano počela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola političkih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest činjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao "veliki župan", a nikad ban.^

A na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180 godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi ne može se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato što nam nedostaje dokaza, a drugo, zato što to pitanje nema smisla. Možemo samo reći da je veći dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlašću - u sedmom stoljeću, ali je to plemenska oznaka

37 Andclić, "Periodi u kulturnoi historiji", str. 204-205. " Ćirkmić. "Die bosnische Kirche", str 547-548. >; Corović, Historiju Bome, str. ! 13: D Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 33.

38 Ćirković, "Die bosnische Kirche",str.547-548

39 Ćorović, Historija Bosne, str.113;D.Mandić, Etnička povijest Bosne str.33

15

koja pet stoljeća kasnije nema mnogo smisla, ili ga uopće nema. Bosanci su u svojoj vjerskoj i političkoj povijesti općenito bili bliži Hrvatima, ali primjenjivati današnji pojam hrvatskog identiteta (nešto što je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam. Jedino razborito što bi se moglo kazati o etničkom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.

16