Izčekivanje crnog petka u selu pretvorilo se u izčekivanje, kao da će u petak doći ratna konjica u punoj ratnoj spremi i početi prisiljavati ljude da uzmu kršćanstvo i tako zadrže svoj život, ili da odbiju kršćanstvo i tako odbiju svoj život. Kako se je više približavao petak sve više se osjećala napetost.

Narod u selu se protivio odluci Jugoslovenskih vlasti. Osjećali su svoju nemoć da se na bilo kakav način odupru vlastima, i to je pojačavalo dodatan revolt i nervozu kod njudi. Prvenstveno nisu zadovoljni što su vlasti oduzele mehteb, pa sad djeca nemogu više učiti vjeronauku u mehtebu, ''do danas su se makar mogli učiti vjeronauku u mehtebu ako nisu se mogli učiti bosančicu po odluci Austro ugarske vlasti''. Reče jedan od prisutnih u džamiji.
Nezadolvoljstvo muslimanskog naroda u BiH-a je bilo ogromno kako u BiH-a tako i u mojim Šatorovićima. Nisu mogli ništa učinuti jer ni drugim muslimanima po cijeloj BiH-a pa i šire nije pošlo za rukom da bilo šta promijene u nakani ondašnjih vlasti.
Govorili su, opominjali, pisali, protestirali ondašnjim vlastodržcima, i šta sve nisu radili muslimani svud po cijelom Balkanu, ali ništa nije pomagalo.
Koliko su izgubili muslimani aneksijom BiH-a od strane Austro ugarske i propasti Turskog carstva činilo him se sad da je to bila sitnica naspram ovdašnje Jugoslovenske vlasti.
Ljudi su govorili ''Austro ugarska nas nije vjerski proganjala i nasilno prekrštavala kao ovdašnja Jugoslavija''.
Najveća nasilna prekrštavanja poboje i progone muslimana vršena su po Srbiji i Crnoj gori. Sa tvorevinom nove Jugoslavije i propadom Austro ugarske, svoj zločinački, povampireni, bolesni cirkus nasilnog prekrštavanja muslimana prenijeli su u BiH-a.
Na čijem čelu je stajala srpsko-crnogorska pravoslavna siromašnom crkva. Koju su vodili uglavnom nepismeni popovi. Huškali su svoje hajduke, četnike, da progone, pljačkaju i kolju muslimane.
Progonili su i pobijali sve one koji nisu silom ili milom uzeli njihovo hrišćanstvo.
Lijeni, tupi, pijani i nenaspavani četnici izrazujedani od ušiju i buha imali su obavezu da nešto noću sanjaju. Uglavnom su gluposti sanjali braća Srbi i Crnogorci, ali ništa zato. Oni znaju da usniju izgubljenu bitku u dobljenu bitku i o njoj odpjevatju mit srpskog junaštva.
Njihovi skojevići Petrovići, Nemanići, i drugi nadžidžaju i nakite svoje bolesne snove u junačke priče i junačke pjesme pa sve to uz junačke gusle izpjevaju
Najomiljenije priče-pesme su imali koliko su poturica opljačkali, silovali, pobili i poklali. Najveću brigu su imali gdje mogu naći još koje muslimansko selo, varoš a da još nisu opljačkali, popalili i poklali.
Srpsko Crnogorski četnici na čelu sa svojim popovima više vole da slušaju svoje gluposti i pričaju svoje laži jedni drugima, svađaju se, ratuju i sve drugo samo da nerade i pošteno od svog rada žive. Rad je za njih ropstvo, velika muka i noćna mora uglavnom te svoje gluposti prenose sa oca na sina, sa koljena na koljeno.
Iz tih četničkih progona muslimana, Srpsko Crnogorski duhovnici crpali su svoju duhovnu hranu u dobroj mjeri iz tih njihovih bolesnih snova, mitova, pravili su svoj slijepi alat od svojih vjernika, za dostizanje svojih slijepih i bolesnih ciljeva.
Srpsko Crnogorski svećenici su kroz svoje mitološke pripovijedi od pijanih i umsko bolesnih četnika pravili svoje crkvene mitološke junake i svece. Najjači mit imali su o omrznutim muslimanima i Turcima. Što god su njihovi mitološki junaci više zla nanijeli muslimanima imali su veći mit u srpskoj crkvi.
Muslimani u BiH-a znali su za Srpsko Crnogorsko četnička nedjela koja su vršili po Srbiji i Crnoj gori, osjećali su muslimani BiH-a bubnjeve i četničke trube koje su najavljivale dolazak progona i pokolja muslimana po BiH-a.
Muslimani u Jugoslaviji postaju sinonim za Turke kojima se eto treba osvetiti za svih petsto godina vladavine na ovim prostorima. Ta osveta teče u znaku borbe ''krsta protiv polumjeseca'' i ''uništenja poturica''. Odnosno uništenja svih onih koji ne prihvataju izključivo srpstva i njihovog pravoslavja.
Govorili su Šatorovljani po selu ''kad nemožemo učiti svoju vjeronauku i svoju bosančicu, e vala nećemo učiti ni vašu vlašku nauku, ni vaše vlaško pismo''.
Drugi su opet govorili, ''Učili se mi ili neučili njihovoj vlaškoj jaziji oni će nas ionako proganjati, pljačkati i klati samo zato jer smo muslimani. Proganjaće nas sve dok nas ne prekrste protjeraju ili pobiju. Ako mi je suđeno da umrem od njihove poganske ruke, i ako mi je Bog tako odredio, umrijeću kao musliman u svojoj vjeri. Neću da umirem kao nevjernik koji izdade svoju vjeru''.
Koliko je važna čast i ime kod muslimana najbolje govori primjer kako su muslimani svojim dželatima srbima u svojim zadnjim trenucima govorili i tražili zadnju svoju volju pred njihovu ekzekuciju.
Srbe su molili govreći im ''Život ti svoj halalim, sačuvaj mi čast i obraz'' pred samo svoje smaknuće. Obraz i čast (dostojanstvo) tvrdiša muslimana bio je iznad njihovog vlastitog života. Tako da taj problem sa školskom obavezom za tvrdiše nije značio ništa.
Oni su imali svoj put, a taj put je bio put islama.
Oni su imali svoje dostojanstvo, a dostojanstvo neiznikne među ljudima tek onako kao nekakva voćka divljaka kraj puta. Dostojanstvo se generacijama i generacijama uzgaja, gradi, prenosi sa koljena na koljeno.
Bog ništa neprepušta slučajnosti. Bog je za razpodjelu slobode postavio mehanizam, kojega nazivamo dostojanstvom. Niti zamisliti nesmijemo kakav bi bio život brez dostojanstva.
Ljudi bi brez dostojanstva, časti, obraza, osjećaja krivde jedni druge varali, krali, zvjerski ubijali brez ikakvog osjećaja do ljudskog života.
Kao što ti prije reče, ''ljudi između sebe kad razgovaraju prave individualnu biografiju identitetu o sebi''.
Isto to važi za ljudska djela. Ljudi sa svojim djelima, u podsvijesti kod drugih ljudi grade o sebi sliku. Svi želimo da bi sa našim djelima, dostojanstvom i identitetom bili primjer drugima kako bi imali čim bolje mišljenje drugi ljudi o nama.
Biti dostojanstven i viđen u društvu je želja svakog od nas. Kod muslimana ja ta želja tako jaka da je vrednija i od njihovog vlastitog života.
Dostojanstvo je duhovno ljepilo koje se je zalijepilo za muslimane kroz njihovu vjeru.
U ovome primjeru je možda najočitija razlika između hrišćanske i muslimanske morale. Različiti ljudi, plemena, socialni položaji itd.. su postavili i različita pravila ponašanja, pa tako i različite stavove do morala, dostojanstva, viđenja u društvu.
Poštivanje čovjeka, poštivanje svih ljudi morao bi biti glavni poticaj svim ljudima da se izgrađuje mir. Progoni i ciklični pokolji muslimana najbolje svjedoče da je društveni ugled, dostojanstvo morala za velikosrbske šoviniste i fašiste breznačajan.
Kad bi imali jedan trun ljudskog dostojanstva i morala nebi nikad kretali sa nožem u ruci na civile, žene i djecu.
Natavit će se inshAllah