14

BOSNA I HERCEGOVINA

U TITOVOJ JUGOSLAVIJI

1945.-1989.


Titu se često odaje veliko priznanje da je nakon Drugog svjetskog rata donio Jugoslaviji unutarnji mir i pomirenje. Istina je da ; je mir zavladao, i da su ratne rane malo-pomalo zaliječene. Isto je tako istina daje Tito dobro promislio o usuglašavanju suprotstavlje-j| nih zahtjeva jugoslavenskih naroda i pokrajina. Samo što je Titu l ipak vlast bila važnija od pomirenja, a komunistička je vlast uspostav-! Ijena u Jugoslaviji uz vrlo visoku cijenu. U posljednje je vrijeme najpoznatiji primjer za tu tvrdnju postupanje s različitim ostacima protupartizanskih snaga (i s njima združenim civilima) koji su se u y. travnju i svibnju 1945. bili sklonili u Austriju zaposjednutu Saveznici-I ma: sa slovenskim "belogardejeima", s ustašama i domobranima, te s f: jednim dijelom crnogorskih četnika. Britanci su ih na Titov zahtjev &. izručili partizanima. Većina ih je bila pobijena poslije povratka na juli goslavensko tlo.

| Računa se da je gotovo 250 000 ljudi izgubilo živote u masovnim strijeljanjima, marševima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine.' U izvještaju jednog američkog službenika o I situaciji u Jugoslaviji u veljači 1945. stoji i ovo: "Propaganda i orga-| nizirane 'spontane' demonstracije, prisilni rad, samovoljno rekvirirali nje po kratkom postupku, hapšenja i kažnjavanja te mjere zastraši-| vanja isuviše podsjećaju ljude na okupaciju."2 Titova tajna policija, * "Organizacija za zaštitu naroda" (OZNA), revno je zatvarala prave ; ili izmišljene političke neprijatelje. Prema Titovim vlastitim riječi-5 ma, svrha je OZNE bila da "utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju" - a takvih je bilo vrlo mnogo.3 Među njima su bili sretnije ruke oni koji su osuđeni na prisilni rad na jednom od l mnogih gradilišta u zemlji. Njihov su rad dopunjavali strani dobro-X voljei koji su radili na "omladinskim radnim akcijama", od kojih je ; jedna od prvih bila gradnja željezničke pruge Šamac-Sarajevo 1947. godine. Evo što je o tome napisao neutralan promatrač: "Auto-put Beograd-Zagreb, jedno od dičnih dostignuća iz tog razdoblja, nisu izgradile samo omladinske radne brigade, kako se trubilo na sve strane, nego je njima obilato pomagala i prisilna radna snaga, napose

1 Karapandzich, Bloodiest Yugoslav Spring, str. 20.

2 Citirano u knjizi Beloff, Tito's Flawed Legacy, str. 131.

3 Đorđević, "Yugoslav Phenomenon", str. 329.

261

'klasni neprijatelji' iz buržoaskih redova, što je možda i jedan od razloga što je auto-put tako loše izgrađen."4

Kad je jednom Staljin 1948. godine isključio Jugoslaviju iz Ko-minforma (organizacije koja je naslijedila Kominternu), jugoslavenski su povjesničari uskoro počeli iznova pisati historiju Jugoslavije ne bi li dokazali daje Tito oduvijek vodio nezavisnu, liberalnu i antistaljinističku politiku. Istina je, međutim, da je njemu prije raskida sa Sovjetskim Savezom, pa i nekoliko godina nakon toga, uzor koji je vjerno slijedio bila Staljinova politika.5 Čak je i jugoslavenski federativni ustav, proglašen u siječnju 1946, bio naprosto vjerna kopija sovjetskog ustava donesenog desetak godina prije toga. U njemu je bila uobičajena mješavina bombastičnih deklaracija i šupljih fraza, prema kojima je, primjerice, svaka republika "suverena", ali nema pravo na odcjepljenje zato što su narodi Jugoslavije jednom zauvijek odlučili živjeti zajedno.6 Nije potrebno ni spominjati da se u ustavu uopće nije spominjala Komunistička partija koja je faktički držala svu vlast u svojim rukama. Tito se poslužio metodom uobičajenom u ostalim istočnoeuropskim zemljama da Partiju u prvi mah zakamuflira "Narodnom frontom" dok najposlije ne eliminira svaki trag političkog pluralizma.7 Godine 1947. najavljen je izvanredno ambiciozan Petogodišnji plan. Godine 1949, nakon raskida sa Staljinom, silom je preko noći provedena kolektivizacija u poljoprivredi, a posljedica je toga bila da je naglo opala proizvodnja žitarica te je većim gradovima iduće godine zaprijetila glad.8

Jedna od najtipičnijih značajki toga razdoblja staljinističke politike bila je antireligiozna kampanja. Osobito se grubo postupalo s Katoličkom crkvom zato stoje dio njena klera surađivao s ustašama u Hrvatskoj i Bosni. Neke su crkve uništene, a samostani i sjemeništa zatvoreni. Pravoslavna je crkva prošla nešto bolje, iako je u

4 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 38. O "omladinskim radnim brigadama" na gradnji željezničke pruge vidi kod Thompson, Paper House, str. 118-120.

5 Lucidan i sažet prikaz Titova staljinizma vidi kod Pavlowitch, Tito, str. 50-61

6 Lapenna, "Suverenitet i federalizam", str. 17-18.

7 Taj je proces temeljito prikazan u knjizi Koštunica i Čavoški, Parly Pluralism or Monism.

8 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 35-36.

262

prve tri-četiri godine izvršen snažan pritisak na njene institucije. Dio je njena višeg svećenstva surađivao s kvislinškim režimom u Srbiji, ali je i nekoliko mladih "naprednih" svećenika služilo u Titovoj ; vojsci kao vojni svećenici. Poticano je osnivanje društava takvih " svećenika u samoj crkvi da bi Komunistička partija mogla posredno utjecati na crkvu.9 Što se islama tiče, čini se da su novi jugoslaven- ski vladari držali da on ima dva ozbiljna nedostatka: prvo, smatrali f.su (ispravno) daje islam vrsta religije koja ne uključuje samo osobina uvjerenja nego i društvene običaje, i drugo, da je natražnjačka i |.azijatska religija. Osim toga, reklo bi se da vlast želi nakon rata prečistiti neke stare račune, kao što su se muslimanski aktivisti poslije prisjećali: "Komunisti bi nam u to vrijeme najveće štete i gu-ibitke nanijeli kad bi njihove vojne jedinice ušle u sela. Jednostavno Jji sve potencijalne protivnike, mahom ljude na višim društvenim "položajima i intelektualee za koje se znalo da su vjernici, poubijali jbez ikakva suđenja ili istrage."10 U ustavu iz 1946. godine stajao je, naravno, uobičajeni član prema kojem će Jugoslavija poštivati Vjerske slobode a crkva će biti odvojena od države. Međutim, u :si je bilo drukčije.

Godine 1946. ukinuti su sudovi islamskog svetog zakona. Godine ,1950. donesen je zakon kojim je ženama zabranjeno nositi feredže. |ste godine zatvoren je posljednji mekteb, osnovna škola u kojoj su plčenici stjecali temeljno znanje o Kur'anu, a podučavanje djece u .džamijama nije bilo dopušteno. Godine 1952. zatvorene su sve te-u Bosni i Hercegovini i zabranjeni svi derviški redovi. Prema pekim izvještajima, muslimani koji su služili vojni rok ili radili u cozvanim dobrovoljnim radnim brigadama morali su jesti svinje-,u, a komunistički su rukovodioci upozoreni da ne smiju davati love obrezivati. Ukinuta su muslimanska kulturna i obrazovna ađruštva "Gajret", "Narodna uzdanica" i druga. Dopušten je rad samo jednoj službenoj (od 1947. godine pod državnim nadzorom) islam-"|koj organizaciji, sa svega jednom, strogo nadziranom medresom školovanje muslimanskih svećenika. Zatvorena je i muslimanska fiskara u Sarajevu i do 1964. godine bilo je zabranjeno izdavati

9 Chadwick, Christian Church in the Cold War, str. 37.

10 Poulton, Balkans, str. 43.

263

islamske udžbenike u Jugoslaviji. Međutim, neke od tih mjera potajno su se kršile: i dalje su bili u optjecaju islamski tekstovi, djeca su se podučavala u džamijama, derviški su redovi djelovali u privatnim kućama, a studentska organizacija "Mladi muslimani" odupirala se kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih članova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine.

Muslimanska je zajednica pretrpjela već velike štete u ratu: računa se da je u cijeloj Jugoslaviji uništeno ili teško oštećeno 756 džamija. Mnoge su od njih lokalnom inicijativom obnovljene, ali je 1950. godine u Bosni i Hercegovini još bilo 199 džamija izvan upotrebe, od kojih je jedne trebalo popraviti, a druge su komunističke vlasti poslije pretvorile u muzeje, skladišta ili čak staje. Tijelo koje je upravljalo vakufima bilo je faktički pod državnim nadzorom, pa je bilo prisiljeno da velik dio svoje najvrednije imovine (recimo, prvi moderni blok uredskih zgrada u Sarajevu) prepusti lokalnim vlastima. Mnoga muslimanska groblja pretvorena su u parkove ili gradilišta za uredske i stambene zgrade. Istina je daje reis-ul-ulema Caušević bio predlagao nešto slično prije rata, ali sigurno nije mislio da će se to uraditi bez pristanka muslimanske zajednice. Posljednji udarac vakufima, čiji je imutak bio već okljaštren eksproprijacijom obradive zemlje, zadala je nacionalizacija nekretnina 1958. godine. Tako su nestale velike dobrotvorne zaklade koje su djelovale 400 i više godina, kao što je bila zadužbina Gazi Husrev-begova iz tridesetih godina 16. stoljeća."

Opći uvjeti vjerskog života u Jugoslaviji popravili su se nakon 1954. godine, kad je izglasan novi zakon koji je svima zajamčio vjersku slobodu (ponovo) i kojim su crkve stavljene pod neposredni državni nadzor. Godine 1956. počeo se intenzivno provoditi program obnove pravoslavnih manastira, dijelom iz turističkih razloga a dijelom i zato što su između višeg pravoslavnog svećenstva i države uspostavljeni nešto nježniji odnosi.12 Međutim, opći službeni stav prema islamu izmijenio se potkraj pedesetih i u šezdesetim godinama iz sasvim osebujnog razloga: jugoslavenska je muslimanska

11 O svim ovim promjenama vidi kod Balić, "Der bosnisch-herzegowinischc Islam", str. 120, 128-134; A. Popović, L 'Islam balkanique, str. 347-353.

12 McFarlanc, Yugoslavia, str. 79.

264

iajednica postala tada oruđe Titove tobože "nesvrstane" vanjske jlitike.

Kao i mnoga druga Titova općenito slavljena dostignuća, bijaše politika na koju je on tako reći slučajno natrapao. Pošto je (na |voje veliko čudo) bio izbačen iz Kominforma i postao uvelike ovi-o zapadnim kreditima, pomoći i diplomatskoj potpori, bila mu ! potrebna ideologija zbog koje će se činiti daje on navlas upao u jaj nezgodni položaj, a ujedno mu omogućiti da drži na distanci ugodno uslužne zapadne demokracije. Otkrio je to na svom pu-anju po Etiopiji, Indiji i Egiptu 1955. godine. Uskoro je nakon Dga počeo držati govore u kojima je osuđivao podjelu svijeta na |lokove, a sljedeće godine, kad su Jugoslaviju zajednički posjetili IJaser i Nehru, razradio je retoriku pokreta nesvrstanih.13 I Naseru '. indonezijskom vodi Sukarnu predstavljen je reis-ul-ulema kad 1956. godine posjetili Beograd. Iako je službeno tijelo koje je dstavljalo jugoslavenske muslimane "Islamska vjerska zajed-|ica" dobilo nalog da bojkotira Svjetski islamski kongres u Ka-ačiju 1952. godine, njegovi su predstavnici uvelike putovali po vijetu i nastupali kao predstavnici muslimana na svim skupovi-na Trećeg svijeta i nesvrstanih zemalja.14 Uskoro je musliman-vjerska pripadnost postala preporuka svakome tko se nadao apredovanju u jugoslavenskoj diplomatskoj službi. Oko sredine zdesetih istaknuti muslimanski diplomati iz Bosne i Hercego-|vine služili su u više arapskih država i u Indoneziji, među njima p sin jednog bivšeg reis-ul-uleme.15 Činilo se da nije važno što ti diplomati članovi Komunističke partije koji su se uglavnom lodrekli svoje religije, glavno je da su se zvali Mehmed, Ahmed i Mustafa.

13 Taj je pokret započeo na konferenciji u Bandungu u Indoneziji 1955. godine . pod kineskim pokroviteljstvom; Tito je stao na čelo pokreta 1960. godine, a njegova načela proglasio službenom jugoslavenskom politikom 1961. godine. Većini je neutralnih promatrača bila jasna prava narav tog pokreta još prije nego stoje Fidel Castro postao njegov predsjednik 1979. godine. Vidi Pavlowitch, Tito, str. 61-65; Mili-vojević, Descent into Chaos, str. 20-21; Ivanović, "Reforma vanjske politike".

14 Irwin, "Islamic Revival", str. 441-442; A. Popović, L'Islam balkanique, str. 353-354.

15 Balić, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 125.

265

Pitanje što znači biti musliman u Bosni i Hercegovini - je { posrijedi religiozni, etnički ili nacionalni identitet - nije bilo skinuto s tapeta, usprkos uvjerenju Komunističke partije Jugoslavije u prvim godinama Titove vladavine da će se to dogoditi. U četrdesetim godinama službeni je stav glasio da će se taj problem malo-pomalo riješiti sam od sebe, kad se muslimani identificiraju s Hrvatima ili Srbima. Na prvom partijskom kongresu poslije rata utvrđeno je da se "Bosna ne može podijeliti između Srbije i Hrvatske, ne samo zato što Srbi i Hrvati žive izmiješani na cijelom tom teritoriju nego i zato što je taj teritorij nastanjen i muslimanima, koji se još nisu izjasnili u nacionalnom smislu".16 "Izjasnili u nacionalnom smislu" znači ovdje da se nisu "izjasnili hoće li biti Srbi ili Hrvati". Na partijee je izvršen stanovit pritisak da se opredijele za jednu ili drugu nacionalnost. Analiza nacionalne pripadnosti partijskih funkcionara s muslimanskim imenima u prvom jugoslavenskom priručniku Tko je tko (1956.) pokazuje da se 17 posto njih izjasnilo kao Hrvati a 62 posto kao Srbi - što je, između ostaloga, znak otkud je puhao vjetar u bosanskom političkom životu u to doba. U popisu stanovništva 1948. godine muslimani su imali tri opcije: mogli su se deklarirati kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti, Hrvati muslimanske vjeroispovijesti ili kao "nacionalno neopredijeljeni". To je bosanskim muslimanima dalo priliku da pokažu koliko se skanjuju da budu posrbljeni ili pohrvaćeni: 72 000 njih izjasnilo se da su Srbi, 25 000 da su Hrvati, a 778 000 deklariralo se kao "neopredijeljeni". Pri sljedećem popisu stanovništva, 1953. godine, ishod je bio sličan. Ovaj put je službena politika promicala duh "jugoslavenstva". "Muslimanstvo" se uopće nije spominjalo u popisu, ali su se ljudi mogli deklarirati i kao "Jugoslaveni, nacionalno neopredijeljeni". U Bosni i Hercegovini bilo je takvih 891 800.l7

Službena politika počela se mijenjati tek u šezdesetim godinama. Nije potpuno jasno kako je do toga došlo. U prvih petnaest-dvadeset

16 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 194

17Ibid., str. 195; poslužio sam se detaljnim pregledom podataka za 1948. godinu u knjizi Purivatra, Nacionalni i politički razvitak, str. 32-33.Höpken navodi ukupan broj "Srba" i "Hrvata" muslimanske vjere (170 000), što je netočno; možda je posrijedi tiskarska pogreška za ukupni broj takvih muslimana u cijeloj Jugoslaviji (190 000).

266

iina nakon rata, na višim položajima u Bosni i Hercegovini do-ninirali su Srbi. U četrdesetim godinama bilo je u Komunističkoj tiji Bosne i Hercegovine 20 posto muslimana i 60 posto Srba. olitika bosanske republičke vlade bila je vrlo servilna prema Be-adu, sklona tretirati svoju republiku kao tek nešto više od obične okrajine Srbije. Nakon odlaska Srbina Đure Pucara s mjesta šefa uske Partije 1965. godine, taj je stav donekle izmijenjen, a isklju-njem Aleksandra Rankovića, Titova nemilosrdnog šefa službe sigur-iduće godine, došlo je do općeg ublažavanja politike prema csrpskim narodima u cijeloj zemlji. Ali već se i prije tih događaja vila tendencija priznavanja bosanskih muslimana kao naroda. Vje-DJatno je to bila posljedica dvaju povezanih uzroka: odluke da se stane od politike "integralnog jugoslavenstva" i da se umjesto na početku šezdesetih, pojača samostalnost republika, te za-ašnjelog uspona malobrojne elite muslimanskih komunističkih ru-(rovodilaca u partijskom aparatu Bosne i Hercegovine.18*

Prvi znak promjene pojavio se 1961. godine, kad su se ljudi u pišu stanovništva mogli izjasniti kao "muslimani u etničkom smi-llu". Zatim je, 1963. godine, u preambuli bosanskohercegovačkog ava, stajalo između ostaloga: "Srbi, Hrvati i muslimani udruženi PB prošlosti zajedničkim životom" - čime se podrazumijevalo, iako itije izrijekom rečeno, da muslimane treba smatrati ravnopravnim iom.19 Općenito se držalo da je to presudan korak, a jedan od aza te promjene bilo je i to što je u materijalu pripremljenom za zbore funkcionara u Savezu komunista Bosne i Hercegovine 1965.

* Ovu tvrdnju treba možda pojasniti. Nisu se samo muslimanski komunistički Snikovodioci zalagali za priznavanje muslimana kao nacije: i drugi bosanski političa-|ri, recimo Branko Mikulić, Hrvoje Ištuk, Dragutin Kosovac i Todo Kurtović, podu-|pirali su taj potez, koji se smatrao dijelom procesa podizanja statusa Bosne i Hcrcc-jgovinc naspram drugih republika.

18 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 199-201. S. Ramet sma-;-ta da je presudan bio pad Rankovićcv: Nationalism and Federalism, str. 178-179. O '^dominaciji Srba u Bosni i Hercegovini u razdoblju između 1945. i 1965. godine vidi | kod Pcrochc, Histoire de la Croatie, str. 367.

19 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 196-197; Irwin, "Islamic "Revival", str. 444.

267

godine nacionalnost pojedinaca navedena jednostavno kao "Srbin" ili "Hrvat" ili "musliman".20 Ipak, ovo priznavanje muslimana kao nacionalnosti još nije bilo službeno proglašeno, pa se određeni broj akademika i rukovodilaca (pod vodstvom sveučilišnog profesora Muhameda Filipovića i uz pomoć partijskih funkcionara kao što je bio Atif Purivatra) i dalje zauzimao da se riječ "musliman" kao oznaka nacionalne pripadnosti piše velikim početnim slovom "M", a ne više kao "musliman" u vjerskom smislu. Ipak je još bilo otpora ovom prijedlogu u Partiji, koja je 1967. isključila profesora Filipovića iz svojih redova. Ali na kraju je postignut uspjeh, u svibnju 1968., na sjednici bosanskog Centralnog komiteta, na kojem je izdano priopćenje u kojem je stajalo i ovo: "Praksa je pokazala svu štetnost različitih vidova pritisaka... iz ranijeg perioda kad su muslimani označavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom pogledu. Pokazalo se, a to je potvrdila i novija socijalistička praksa, da su muslimani zaseban narod."21 Ovaj je stav prihvatila i savezna vlada, unatoč žestokim prigovorima u Beogradu srpskih nacionalista medu komunistima kao što je bio Dobrica Ćosić. I tako se u popisu stanovništva 1971. godine prvi put pojavljuje i označnica: "Musliman, u nacionalnom smislu".22

Drugi izvor otpora ovom stavu bijaše u partijskom rukovodstvu Makedonije. Sami su Makedonci vrlo kasno, 1945. godine, priznati kao narod, pa im se nije sviđala pomisao da bi se i njihova poveća manjina slavenskih muslimana mogla na sličan način odvojiti od makedonske nacionalnosti.23 Međutim, upravo nam usporedba s Bosnom omogućuje da uvidimo zašto je bosanska politika, ma koliko čudno izgledala, imala smisla. U slučaju slavenskih muslimana u Makedoniji možemo govoriti o religiji kao o nekakvom površinskom sloju koji se može oguliti i ispod kojega ćemo otkriti etnički ili nacionalni supstrat. Skinemo li taj islamski sloj, ostat će nam Slaven koji se može proglasiti "Makedoncem" prema kriterijima

21 Balić, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 124.

21 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 198-200; Irwin, "Islamic Revival", str. 144.

22 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 200.

23 O dugotrajnom sporu s Makedonijom oko tog pitanja vidi kod S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 182-184.

268

zajedničkog jezika i povijesti. Ali u slučaju bosanskog muslimana, kako ćemo prozvati preostali supstrat? Možemo ga proglasiti "slavenskim" ili "bošnjačkim", ili ga možemo proglasiti "srpsko-hrvat-skim", ali bilo bi pogrešno proglasiti ga /// srpskim /// hrvatskim, i to iz dva razloga. Prvo, zato što u doba prije islamizacije nije bilo tako određenog "srpskog" ili "hrvatskog" identiteta kao danas, pa ne bismo mogli govoriti o "Srbima muslimanske vjeroispovijesti" u tom smislu da su mu preci bili Srbi prije nego što su postali muslimani. A drugo, kad su se bosanski kršćani, vrlo kasno, počeli izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati, bilo je to samo na temelju religije. (Stoga se i potomci mađarskih ili njemačkih doseljenika katoličke vjere koji su u Bosnu i Hercegovinu došli za vrijeme Austro-Ugarske deklariraju sad kao "Hrvati", a potomci rumunjskih Roma pravoslavne vjere kao "Srbi".)24 Vidjeli smo već kako su mnogi bosanski pravoslavci zacijelo potekli od srpskih doseljenika ili Vlaha, ali je toliko priljeva i odljeva pučanstva bilo, kao i prelazaka na drugu vjeru, da vrlo malo pojedinaca mogu biti sasvim sigurni kakvo im je zapravo etničko porijeklo. Stoljećima su te dvije vrste bosanskih kršćana imale isti jezik, povijest vi zavičaj - što će reći da je u najvažnijim aspektima supstrat koji leži ispod njihova vjerskog identiteta jedan te isti.

Drugim riječima, kad su bosanski pravoslavci i katolici potkraj 19. i na početku 20. stoljeća počeli sami sebe nazivati prema etničkim etiketama Srbima i Hrvatima, bijaše to umjetan potez. Vidjeli smo daje historijski razumljivo što su to učinili. Ali kad su jednom povukli taj potez, bilo je neminovno da i muslimani povuku logičan potez, to jest da se vjerski očituju kao muslimani a da svoj etnički supstrat nazovu bošnjačkim. Posljedica bi svega toga bila da "Bošnjak" bude treće ime uz "Srbina" i "Hrvata" - što bi bilo isto kao i uporaba riječi "Musliman", samo što bi još više podrivalo jedinstvo, jer se sad bar sve tri grupacije mogu nazivati bošnjačkim Muslimanima, bošnjačkim Srbima i bošnjačkim Hrvatima.

Pokretačka snaga priznavanja muslimana kao naroda potkraj šezdesetih i na početku sedamdesetih nije bio islamski vjerski pokret. Dapače, predvodnici su bili komunisti i drugi sekularizirani

24 Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, str. 67-68.

269

muslimani koji su željeli da se muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini razvije u nešto još izrazitije nereligiozno. U tom se razdoblju mogu pratiti u Bosni i Hercegovini dvije posve različite tendencije: ovaj pokret svjetovnog "muslimanskog nacionalizma" i zasebno buđenje islamske vjere.25 Najpoznatiji plod ovog potonjeg buđenja poslije je postala rasprava koju je napisao (ali ne i objavio) potkraj šezdesetih godina Alija Izetbegović pod naslovom Islamska deklaracija.26 Argumenti Izetbegovićeve rasprave (o kojoj će biti više riječi u sljedećem poglavlju) ne samo što su se razlikovali od argumenata političara kao stoje bio Purivatra, nego su bili sasvim suprotni. Izetbegović se nije bavio problemima Bosne i Hercegovine nego položajem islama u svijetu, pa je pisao o nacionalizmu kao sili koja podvaja narode i o komunizmu kao neadekvatnom društvenom poretku. Ovo antikomunističko vjersko buđenje bijaše u početku beznačajan fenomen, iako je bosanskim muslimanima Titova "nesvrstana" politika omogućila da uspostave kontakte sa širim muslimanskim svijetom i time potaknu proučavanje islamske teologije u Bosni i Hercegovini. U sedamdesetim je godinama još više Bošnjaka moglo studirati na arapskim sveučilištima, a godine 1977. osnovan je čak i Fakultet islamske teologije (uz financijsku potporu Saudijske Arabije) na Univerzitetu u Sarajevu.27

Takav je razvoj bio daleko od onoga za što su se zauzimali ljudi kao Purivatra. Oni su bili zaokupljeni činjenicom da muslimani u Bosni i Hercegovini nisu dostatno zastupljeni u komunističkom upravnom aparatu republike, i da njihova republika kao cjelina ima nekakav niži status od ostalih republika u Jugoslaviji. Držali su da taj nepravedan stav prema njima potječe otuda što Bosna i Hercegovina nije nastanjena samo jednim određenim narodom, nego tek dijelovima drugih dvaju naroda (Srbima i Hrvatima) i jednim "nenaro-dom". U ovoj je analizi bilo mnogo istine. Bosna i Hercegovina zaista nije uživala status kakav je zasluživala u jugoslavenskom federativ-

25 O tome vidi kod A. Popović, "Islamische Bewegungen", str. 281, i Irwin, "Islamic Revival", str. 445-446.

26 Izetbegović se počeo pripremati za pisanje 1966. i 1967. godine a dovršio je svoje djelo u prvoj polovici 1970. godine (Zulfikarpašić, ur., Sarajevski proces, str. 239).

27 P. Ramet, "Die Muslime Bosniens", str. 111; A. Popović, L 'Islam balkanique, str. 351 ; informacija dobivena od Maje Topolovca.

270

nom sistemu i u gospodarskom je razvoju sve više zaostajala za svojim moćnijim susjedima. Došlo je bilo doduše do kratkotrajnog procvata gospodarstva nakon raskida s Kominformom 1948. godine, kad je Tito, zabrinut zbog mogućnosti sovjetske invazije, odlučio smjestiti tvornice oružja i druge strateški važne opreme u nedostupnije dijelove Bosne i Hercegovine. Ali taje faza planiranja ubrzo prošla, a nakon nje je Bosna i Hercegovina ostala s nečim što je jedan analitičar opisao kao "nove (i često nedovršene) tvornice izgrađene u totalnoj izolaciji od tržišta, prometnica i kvalificirane radne snage".28 U pedesetim i šezdesetim godinama Bosna i Hercegovina je, prema ostalim dijelovima Jugoslavije, stagnirala i zaostajala, tako da joj je društveni proizvod po glavi stanovnika pao sa 79 posto od jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75 posto 1957. godine, i na 69 posto 1965. godine. Godine 1961. veći dio Bosne i Hercegovine službeno je proglašen privredno nerazvijenim. Od svih jugoslavenskih republika, Bosna i Hercegovina imala je najnižu stopu ekonomskog rasta za cijelog razdoblja od 1952. do 1968. godine. Nacionalni dohodak Bosne i Hercegovine, koji je 1947. godine bio za 20 posto niži od jugoslavenskog prosjeka, pao je do 1967. godine na 38 posto ispod jugoslavenskog prosjeka.29 Društvena statistika govori nešto slično otkrivajući probleme koji su djelomice bili simptomi ekonomske zaostalosti, a djelomice i njeni uzroci. Na početku sedamdesetih Bosna i Hercegovina imala je najvišu stopu smrtnosti novorođenčadi u Jugoslaviji osim na Kosovu, najvišu stopu nepismenosti (opet osim na Kosovu), najviši postotak ljudi koji su završili samo tri razreda osnovne škole (osim na Kosovu) i najniži postotak ljudi koji žive u gradovima (osim na Kosovu). Isto je tako imala najvišu stopu migracije unutar same Jugoslavije - otprilike po 16 000 ljudi godišnje u pedesetim i šezdesetim godinama. Većina su tih migra-nata bili Srbi koji su odlazili živjeti u Srbiju.30 Djelomice su i zato

28 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 100.

29 Ibid., str. 99-100, 119; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 138-144.

30 Svi ovi statistički podaci (uglavnom crpljeni iz popisa stanovništva 1971. godine) mogu se naći kod Breznik, ur., Population of Yugoslavia. Vojvodina je bila područje s najvećim čistim priljevom stanovništva: nije se željelo samo nadomjestiti više od 300000 pripadnika njemačke manjine koji su pobijeni ili protjerani, nego i osigurati apsolutnu većinu Srba.

271

Muslimani oko sredine šezdesetih prestigli Srbe u Bosni i Hercegovini kao najbrojniji narod.

Priznavanje muslimanske nacionalnosti potkraj šezdesetih odigralo je stanovitu ulogu u buđenju republičkog ponosa koji je pripomogao da se pokrene bosansko gospodarstvo. Nekoliko promjena u saveznom ustavu u tom razdoblju, započetih novim ustavom 1963. godine i dovršenih formuliranjem novih ustavnih odredbi 1974. godine, otvorile su šire mogućnosti za vođenje politike razvoja u pojedinim republikama. U sedamdesetim godinama bosanske su vlasti financirale nekoliko grandioznih industrijskih projekata i podizanje novih neboderskih naselja u većim gradovima. Godine 1980. jedan je promatrač zabilježio da Sarajevo "izgleda kao jedno golemo gradilište javnih radova. Obnavljaju se gradski vodovod i kanalizacija, glavne su ulice u središtu grada prekopane i popravljaju se, tramvajske se tračnice zamjenjuju širim kolosijekom" i tako dalje.31 Neposredan razlog svih takvih djelatnosti u glavnom gradu Bosne bijahu, naravno, Zimske olimpijske igre koje su se ondje imale održati 1984. godine. Ali taj novi razvoj bio je tek najdramatičniji primjer one vrste radova koji su se obavljali u mnogim dijelovima republike, mahom uzajmljenim novcem.

Tendencija decentralizacije Jugoslavije, koja je dosegnula vrhunac u ustavu iz 1974. godine, ipak je više problema stvarala nego rješavala. Načelo zasebnih nacionalnih političkih identiteta uvaženo je tek toliko da probudi apetit za još više sličnih mjera. Povijest nas uči da federacije različitih nacionalnih entiteta mogu uspješno funkcionirati samo ako su zasnovane na istinskom demokratskom političkom poretku, a u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo tako, jer je u njoj svaka težnja za većom nacionalnom autonomijom nužno morala upiti kao bugačica sva ona gorka politička nezadovoljstva koja su kolala po čitavom sistemu. Lako je uvjeriti jedan narod da ga drugi narod ugnjetava ili izrabljuje kad je cijeli politički sistem u kojem su oba naroda zatočena nedemokratski i u biti ugnjetavački. A prirodni je rasadnik svih vrsta nezadovoljstva slabo gospodarstvo koje ne funkcionira - stoje također bilo zajamčeno jugoslavenskim komunističkim sistemom. Zapravo je gospodarstvo općenito sve sla-

31 S. Ramcl, Nationalism and Federalism, str. 144.

271

bije funkcioniralo zbog mjera koje su u šezdesetima i sedamdesetima poduzete radi decentralizacije, jer su se u republikama sve češće udvajali industrijski kapaciteti i planovi infrastrukture. Najgora je ona vrsta konkurencije koja se javlja kad konkurenti djeluju uz pomoć kredita i dotacija dobivenih političkim sredstvima, i kad sama konkurencija nije podložna pravoj tržišnoj utakmici.
Od sredine šezdesetih do kraja osamdesetih probudile su se mnoge nepreboljene nacionalne pizme, od kojih su jedne mahale valjanijim opravdanjima nego druge. Najviše je to uzelo maha u Hrvatskoj i Srbiji. Potkraj šezdesetih počeo se određen broj različitih hrvatskih pritužbi i nezadovoljstava zgušnjavati: pritužbe na razvoj službene verzije srpskohrvatskog jezika u kojoj su prevladavali srpski oblici riječi, pritužbe na utjecaj koji su beogradske banke imale na turističku privredu Dalmacije i na niz drugih ekonomskih i demografskih problema.32 Taj pokret, koji je inzistirao na pravima Hrvatske i koji se udružio s kampanjom za daljnju liberalizaciju jugoslavenskog političkog sistema, postao je na Zapadu poznat pod nazivom »Hrvatsko proljeće«. Pokret je bio prvenstveno uperen protiv Srba, ali je prenio borbu i na bosanskohercegovačko tlo.
Godine 1971. jedan hrvatski list objavio je analizu nacionalne pripadnosti svih rukovodilaca u upravnom aparatu Bosne i Hercegovine, iz čega se moglo razabrati da Hrvati nisu ni približno zastupljeni na tim položajima koliko bi morali biti. Premda ih je bilo više od 20 posto od ukupnog broja pučanstva, jedva da je bilo njihovih predstavnika na tako važnim položajima u javnim medijima kao što su bili direktori i urednici Radija i televizije Sarajevo; svi su predsjednici sudova bili Srbi, a ni jedan od ravnatelja raznih republičkih ustanova nije bio Hrvat. Istaknuti bosanski političari, recimo Ham-dija Pozderac, izjavili su na to da nije važno koje je narodnosti neki javni službenik, pod uvjetom da radi na dobro čitave Bosne i Hercegovine.33 Ali suparništvo između hrvatskih i srpskih nacionalista u skrbi za Bosnu i Hercegovinu bilo je već uzelo previše maha da bi se moglo ušutkati takvim floskulama. Srpski drugorazredni književnik Josip Potkozovac objavio je već 1969. godine knjigu u kojoj

32 Ibid., str. 98-115.

33 Ibid. str. 124.

273

je ustvrdio da su svi stanovnici Bosne (pa čak i Dalmacije) "zapravo" Srbi. Kako su takvi sporovi u sedamdesetim godinama vrcali na sve strane, hrvatski i srpski nacionalisti počeli su otvoreno govoriti o tome kako bi trebalo dijelove "čistog nacionalnog" teritorija Bosne i Hercegovine pripojiti Hrvatskoj, odnosno Srbiji.34 Nije se uopće pokušavalo dokazati da je politika bosanskih vlasti bila izrazito pro-tuhrvatska ili protusrpska u tom razdoblju. Sasvim su dovoljni bili puki statistički dokazi o ugnjetavanju na jednoj strani, i krivotvorenje nacionalne historije na drugoj. Jedina je posljedica ovakvih statističkih argumenata na razvoj situacije u Bosni i Hercegovini bilo nespretno uvođenje "nacionalnog ključa", tako da je po jedan predstavnik svakog naroda morao biti izabran na svim javnim funkcijama - još jedan neznatan prilog daljnjoj ekonomskoj i administrativoj sklerozi.

Na kraju se pokazalo daje srpski nacionalizam razorniji. Srbija je naoko imala manje razloga od ostalih jugoslavenskih republika da bude nezadovoljna u prvih dvadeset godina komunističke vladavine. Zemljom se opet upravljalo iz Beograda, Srbi su dominirali u Partiji i oružanim snagama, a oni koji su preživjeli četiri ratne godine imali su snažan osjećaj daje Srbija moralno superiornija Hrvatskoj. Ali Tito 1945. godine nije dao Srbiji onakve teritorijalne nagrade kakve se obično daju ratnim pobjednicima. Cjelokupni teritorij jugoslavenske Makedonije postao je zasebna republika. Iako su u njoj Srbi bili u manjini, srpska ju je vojska bila osvojila u Balkanskim ratovima 1912. i 191.3. godine i pripojila Kraljevini Srbiji pod izmišljenim imenom "Južna Srbija". Stoga su tu promjenu 1945. godine srpski nacionalisti smatrali otimačinom srpskog teritorija. Sjeverna pokrajina Vojvodina, u kojoj su Srbi sačinjavali manje od 50 posto stanovništva, postala je dio Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Tito joj je dao status "autonomne pokrajine" u sklopu Srbije. Neki su Srbi i to smatrali protusrpskim činom, premda Vojvodina nije nikad bila dio same Srbije. Pa i Kosovo, na kojem su Albanci bili u većini i koje je Srbija također osvojila 1912. i 1913. godine, Tito je proglasio "autonomnom pokrajinom" u sklopu Srbije. Te su promjene pekle mnoge Srbe i pretezale u njihovim glavama nad teritorijalnim

34 Ibid., str. 105, 125.

274

ustupkom koji im je Tito učinio kad je Srbiji pripojio Srijem, poveći istočni vršak hrvatskog teritorija. (Tito nije ništa mijenjao na povijesnoj granici Srbije i Bosne, koja je ostala kakva je bila u otoman-skom i austrougarskom razdoblju.)

Sazrele su bile prilike za teoriju urote prema kojoj je Tito, polu-hrvat i poluslovenac, svjesno radio protiv povijesnih interesa Srbije. Takvi su osjećaji uzeli još više maha u šezdesetima i na početku sedamdesetih, kad su čestim izmjenama i dopunama saveznog ustava Vojvodina i Kosovo dobivale sve veću i veću upravnu autonomiju - sve dok u ustavu 1974. godine nisu stekle neke (iako ne sve) kompetencije republika, pa i pravo da imaju predstavnike u svim glavnim saveznim tijelima. Nakon pada Titova šefa službe sigurnosti Aleksandra Rankovića (1966. godine), koji je na Kosovu vladao željeznom rukom (a s njim je pao i veći broj srpskih rukovodilaca), situacija se dramatično izmijenila. Najprije je uslijedila protuakcija Albanaca protiv Srba na Kosovu, s antisrpskim izgredima i drugim aktima nasilja, a onda nagla "albanizacija" cijele pokrajine, za koje su Srbi na Kosovu postali neugodno svjesni svoga statusa kao neznatne manjine u pokrajini. Na tisuće Srba odselilo se iz pokrajine u samu Srbiju. Neki su od njih bježali jer su se osjećali ugroženi, ali su mnogi tražili bolji posao i sudjelovali u onoj općoj plimi pučanstva s periferije prema matičnoj zemlji, koja je, kao što smo vidjeli, zahvatila i bosanske Srbe u to doba.35

Situacija na Kosovu, koja je na početku osamdesetih dosegnula stanje permanentne krize i vojne okupacije, postala je glavno žarište buđenja srpskog nacionalizma. Već 1968. godine srpski nacionalisti medu komunistima, primjerice Dobrica Cosić, tužili su se na zaokret politike na Kosovu nakon Rankovićeva pada. "Svjedoci smo činjenice kako čak i medu srpskim narodom ponovo svijetli stari historijski cilj i nacionalna ideja - ujedinjenje srpskog naroda u jednu državu," napisao je tada.36 Zbog te tvrdnje, koja je formulirana

35 Vidi Magaš, Destruction od Yugoslavia, str. 37, 47, u fusnoti. Lažna je tvrdnja da je u razdoblju od 1968. do 1978. "više od 100 000 Srba" napustilo Kosovo (Beloff, Tito's Flawed Legacy). Prema popisima stanovništva na Kosovu je 1961. godine bilo 227016 Srba, 1971. godine 228261, a 1981. godine 209497 (Islami, Fshati i Kosovës, str. 176).

36 Tomasevich, "The Serbian Question", str. 39.

275

kao upozorenje ali je iskazana u duhu prijetnje, Ćosić je bio isključen iz Centralnog komiteta. Nije slučajno što se on isto tako žestoko suprotstavio prijedlogu da bosanski muslimani dobiju status naroda. Budući da su kosovski Albanci većinom muslimani, antiislamski osjećaji bivali su sve važnija značajka srpskoga nacionalizma. Time je odavno bila prožeta i srpska književna baština, ali se sada to izražavalo u mnogo žešćoj formi, recimo u izrazito antimusliman-skom romanu Nož, koji je na početku osamdesetih objavio radikalni nacionalist Vuk Drašković.37 Srpska pravoslavna crkva također je ulučila priliku da probudi osjećanje vjerskog identiteta u književnoj i političkoj kulturi zemlje. Zapravo i srpsko opsesivno svojatanje Kosova donekle počiva na činjenici da se u toj pokrajini nalaze neki od najstarijih manastira i crkava srpskog pravoslavlja, pa i sama patrijaršija.

Buđenje pravoslavlja pratilo je i buđenje zanimanja za zabranjenu temu četništva u Drugom svjetskom ratu. I baš kao što su - ili upravo zato što su - komunisti osuđivali sve četnike odreda kao fašističke kolaboracioniste, tako je i sad reakcija srpskih nacionalista bila da ih podjednako nekritički hvale. Režim je imao razloga požaliti što je predugo branio objektivno historijsko proučavanje ratnih zbivanja. Godine 1985. objavio je Dobrica Ćosić roman u kojem je suosjećajno portretirao četničkog ideologa Dragišu Vasića. Iste je godine knjiga povjesničara Veselina Đuretića o četništvu predstavljena na promociji koju je priredila Srpska akademija nauka. Taj je događaj bio važna prekretnica, signal da kulturne vlasti u Beogradu mogu sada otvoreno očitovati srpski nacionalizam. U siječnju iduće godine dvije stotine istaknutih beogradskih akademika i književnika potpisalo je peticiju u kojoj se histerično govorilo o "albanskoj agresiji" i "genocidu" na Kosovu. Sve stare srpske pizme izbile su na površinu, pa se u peticiji kukalo kako se "već decenijama vodi montirani politički proces srpskom narodu i njegovoj historiji."38

Poslije je, te iste godine, Srpska akademija nauka (ili barem jedan njen odbor u kojem se zna da je bio i Ćosić) sročila "Memorandum",

37 Tomasevich, "The Serbian Question", str. 39.

38 Magaš, Destruction of Yugoslavia, str. 50.

276

u kojem je kukanje nad Kosovom bilo povezano s otvorenom optužbom da je Titova politika išla za slabljenjem Srbije. Nacionalizam je navodno "došao odozgo". Dakako da to nije bila aluzija na srpski nacionalizam, koji su autori tog spisa željeli pošto-poto raspiriti sa svoga visokog mjesta, nego na nacionalne identitete Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Muslimana. Memorandum je tvrdio da je u Hrvatskoj na djelu mračan program asimilacije kojem je cilj pohrvaćivanje Srba, a bilo je i pritužbi na račun toga što srpski pisci u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ne pripadaju više srpskoj književnosti, nego "crnogorskoj" i "bosanskohercegovačkoj". Temeljni je argument "Memoranduma" da je srpski narod u cijeloj Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta koji ima jedinstveni niz prava što nadilaze sve obične političke i geografske podjele. "Pitanje cjelovitosti srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavlja se kao suštinsko pitanje za opstanak i razvoj tog naroda."39 Upravo će težnja za tom "cjelovitošću" na kraju upropastiti Jugoslaviju, povlačeći za sobom i propast Bosne i Hercegovine.

Uz takvu društvenu klimu koja se razvijala u Srbiji u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u republičkoj je vlasti u Bosni i Hercegovini sve više rasla osjetljivost prema svakom izražavanju muslimanskog vjerskog buđenja koje bi moglo imati i političke reperkusije. Valja napomenuti da bosanska republička vlada nije djelovala u novom duhu srpskog antimuslimanskog nacionalizma. Naprotiv, nastojala se i dalje držati službene komunističke politike koja je težila za konačnim pretapanjem svih vjerskih elemenata u nacionalni identitet. Stoga je bila isto toliko zabrinuta zbog bilo kakvih znakova vjerski motivirane politike među Muslimanima koliko i zbog nove sprege nacionalizma i pravoslavlja među Srbima, znajući da svaki rast prvog fenomena može samo još više pothraniti onaj drugi. Muslimansko je svećenstvo u Bosni i Hercegovini sve otvorenije kritiziralo komunistički društveni poredak. Nakon Iranske revolucije 1979. godine pričalo se da su viđene slike ajatolaha Homeinija u prozorima bošnjačkih kuća, što je izazvalo poseban val uznemirenosti. Premda je upravo njihova "nesvrstana" politika prenula

39 Grmck i dr., ur., Le Nettoyage ethnique, str. 236-269; citati sa str. 256, 265.

277

islam iz mrtvila u Bosni i Hercegovini i omogućila mu kontakte s ostalim muslimanskim svijetom, vlasti su odlučile djelovati protiv svakog znaka daljnjeg porasta popularnosti islamske vjere. Godine 1979. komunistički književnik, Musliman Derviš Sušić, zamoljen je da u sarajevskom dnevniku Oslobođenje objavi niz izvadaka iz knjige koju je upravo pisao i u kojoj je raskrinkao suradnju viših muslimanskih svećenika s ustašama i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Kad je Sušica zbog toga napalo službeno glasilo islamske zajednice Preporod, u njegovu je obranu ustao jedan od vodećih tumača službene politike prema religiji Fuad Muhić, profesor na Univerzitetu u Sarajevu. U polemiku se uključio i najstariji komunistički političar medu Muslimanima Hamdija Pozderac, javno se u više navrata okomivši na ono što je nazvao "panislamizmom".4"

Pod takvim je okolnostima primijenjena najpoznatija oštra mjera protiv muslimanskih aktivista u Bosni: suđenje u Sarajevu 1983. godine trinaestorim osobama optuženim za "neprijateljsku i kontra-revolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma". Glavni je optuženi bio Alija Izetbegović, pravnik i službenik u upravi građevnog odjela bosanskih željeznica, koji je svoju Islamsku deklaraciju bio napisao još prije 13 godina. On i trojica ostalih optuženih bili su nekad članovi organizacije "Mladi muslimani" koja se suprotstavila komunističkim napadima na islam na kraju Drugog svjetskog rata. To su im iščeprkali iz prošlosti i optužili ih za oživljavanje "terorističke" organizacije. Izetbegovića su još optužili, kao priđe, da se zauzimao za uvođenje parlamentarne demokracije zapadnog tipa. Glavni je dokaz bio tekst Islamske deklaracije koji je, po mišljenju javnog tužitelja, bio manifest sastavljen u prilog stvaranju etnički čiste islamske države u Bosni i Hercegovini. Izetbegović je istaknuo da u tom tekstu nema ni riječi o stvaranju etnički čiste Bosne i Hercegovine, dapače, da se u njemu uopće ne spominje Bosna i Hercegovina, ali takvi detalji nisu spriječili sud da ga osudi na 14 godina zatvora, i da mu tek na uloženi priziv kaznu snizi na 11 godina.41

40 A. Popović, L 'Islam balkanique, str. 355; Irwin, "Islamic Revival", str. 448-451.

41 Zulfikarpašić, Sarajevski proces, posebice str. 240-241; Poulton, Balkana, str.42-43

278

Ovo je suđenje zastrašilo muslimanske vjerske aktiviste i na neko vrijeme učvrstilo pozicije muslimanskih komunističkih rukovodilaca, recimo Hamdije Pozderca, koji je bio za muslimanski nacionalni Identitet dok je god taj identitet u biti svjetovne naravi. Ali uskoro je ovom obliku muslimanske politike opet zadao težak udarac spek-takularni poslovni skandal zbog kojeg je i Pozderac pao. U skandal je bilo umiješano poduzeće Agrokomerc u zapadnoj Bosni, koje je izraslo ondje iz farme peradi u šezdesetim godinama. Pod vodstvom svoga karizmatičnog direktora, Fikreta Abdića, Agrokomerc se to-liko razvio daje 1987. zapošljavao 13 000 ljudi u tom kraju i uvrstio se među 30 najvećih poduzeća u Jugoslaviji. Tajna je njegova uspje-ha bila u tome što je izdao mjenice uz visoke kamate bez ikakvog nuzjamstva - što je bilo u redu dok je god mjesna banka žirirala mjenice svojim službenim žigom. (Navodno je banka posudila žig Agrokomercu da se ne bi morale mjenice neprestance nositi u banku.) To je bio prilično tipičan primjer onoga što se zbivalo u Jugo-slaviji. Jedino su bili neuobičajeni razmjeri same transakcije jer je vrijednost mjenica iznosila oko 500 milijuna dolara. Poslije je jedan beogradski bankarski stručnjak rekao: "Svi su direktori banaka i 'političari morali znati da Agrokomerc troši iznad svojih mogućnosti. Ono što je radio Abdić rade i svi ostali. On je jedino pogriješio što je prekardašio." Isto su tako svi znali da su s tim poduzećem bili povezani članovi bosanske vlade, pa i Pozderac, čiji je brat Hakija bio na platnoj listi Agrokomerca kao stručni savjetnik. Sam je Abdić bio član Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, ali je uskoro smijenjen. Pozderac je bio na mnogo istaknutijem položaju potpredsjednika Jugoslavije. Na kraju je podnio ostavku, iako je i dalje tvrdio da je nevin.42

Abdić je bio posebice omiljen među običnim muslimanskim svijetom, koji je držao da se on svojski trsio da osigura zapošljavanje i blagostanje vrlo siromašnom kraju Bosne. Mnogi su od njih bili uvjereni da je afera izmišljena u Beogradu kako bi se naudilo najistaknutijim muslimanskim političarima. Sam je Pozderac bio upravo

42 Najbolji je prikaz ove afere, kojim sam se i ja ovdje poslužio, u knjizi Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 168-171 (citat sa str. 171); vidi također McFarlanc, Yugoslavia, str. 171-172, i Magaš, Destruction of Yugoslavia, str. 111-112.

279

na redu da postane predsjednik Jugoslavije, a predsjedavao je i ustavnoj komisiji koja je pripremala novu reviziju ustava, za koju su u Beogradu vjerovali da će donijeti "antisrpske" izmjene. Poz-derac je u svakom slučaju morao podnijeti ostavku pod pritiskom srpskih novina, napose Borbe. Posljedice te afere bile su katastrofalne za gospodarstvo cijelog tog kraja zapadne Bosne u kojem prevladava muslimansko pučanstvo.

Čitava je ta epizoda dvojako simbolizirala depresiju koja je sredinom osamdesetih zavladala u Bosni i Hercegovini, pa i u cijeloj Jugoslaviji. Ponajprije je došlo do općeg kraha rasklimanog gospodarskog sustava koji je mogao cvjetati samo zahvaljujući stranim kreditima. Zemlja je bila puna gigantskih tvornica koje bi bile poslovale s gubitkom čak i da nisu morale otplaćivati dugove s kamatama. Tako je, recimo, u Zvorniku u istočnoj Bosni podignuta najveća tvornica aluminija u Europi, sa 4000 zaposlenih. Izgrađena je na tom mjestu uz pomoć stranih kredita da bi prerađivala lokalni boksit, a kad je već počela raditi, otkriveno je da taj boksit nije dovoljno dobre kvalitete, pa su 1987. godine počeli uvoziti boksit iz Afrike."43 Cijeli komunistički ekonomski sistem - koji nije bio "samoupravljanje" nego naprosto loše gospodarenje - bio je u stanju agonije, s naglim i stalnim opadanjem realnih zarada i porastom izostanka s posla i štrajkova. Kad je za predsjednika savezne vlade 1986. godine imenovan hrvatski rukovodilac iz Bosne Branko Mikulić, on je obećao da će provesti dalekosežne ekonomske reforme i oboriti stopu inflacije na 20 posto. Uvedene su neke stroge mjere štednje koje su pridonijele općoj nepopularnosti vlade i federativnog sustava, ali glavne strukturne reforme nisu nikad provedene u djelo, a vlada je umjesto toga mjesecima raspravljala o tome da li treba povećati pravo privatnika na deset zaposlenih ili ne treba. Dotle je 1987. godišnja inflacija porasla na 120 posto, a 1988. na 250 posto. Do kraja te godine dug Jugoslavije stranim kreditorima porastao je na 33 milijarde dolara, od kojih je oko 20 milijardi trebalo vratiti Zapadu u čvrstoj valuti.44 Na taj način dugogodišnje nasljedstvo Titove ekonomske politike dovelo je do toga da je pučanstvo bivalo sve

43 Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 85-86.

44 Ibid., str. 91-92, 220-222; Milivojević, Descent into Chaos, str. 11-12.

280

nezadovoljnije i siromašnije - što je bila idealna prilika za demagoge da se prihvate posla i izazovu u politici opću kivnost.

Afera Agrokomerc simbolizirala je stanje u kojem se Jugoslavija općenito nalazila i onim što je otkrila o klasi visokih komunističkih rukovodilaca. Desetljećima su u toj zemlji vladale lokalne dinastije, političke porodice koje su se dobro snašle u ratu i vrlo rano zauzele pozicije s kojih su mogle razapeti oko sebe mreže osobnih pokro-viteljstava. Oni koji su se borili na strani partizana mogli su očekivati da će do kraja života uživati s Titom plodove moći. (Evo o tome i jednog jugoslavenskog vica: "Koja je razlika između Jugoslavije i Amerike?" Odgovor: "U Americi radiš četrdeset godina da bi četiri godine bio Predsjednik, a u Jugoslaviji se boriš četiri godine i onda si Predsjednik četrdeset godina.") Porodica Pozderac bila je najistaknutiji takav primjer u Bosni. Otkako je najstariji brat Nurija pristupio Titovim partizanima 1941. godine, politička je budućnost cijele porodice bila zbrinuta. Isto je tako uspješno trgovao svojim ratnim zaslugama i istaknuti srpski političar u Bosni i Hercegovini u sedamdesetima i osamdesetima Milanko Renovica, jer je bio jedan od rijetkih Srba među partizanima u izrazito četničkom kraju.**

Ovaj se sistem poklapao sa srednjovjekovnom vlastelom koja su na svim životnim područjima imala svoju mrežu utjecaja i pokrovitelj-stava kojima su zaduživali pojedince. U svojoj najblažoj formi, taj je sistem mogao pomoći i zaštititi pojedince koji su to i zasluživali, ali je u svojoj osnovi bio korumpiran. Osim toga, izazivao je i stagnaciju jer je trebalo da se generacija koja se borila u ratu napokon povuče u mirovinu, a nije se povlačila. Nova generacija koja se visoko popela u poratnoj komunističkoj hijerarhiji borila se nečasnim metodama za prevlast, a opća politička stagnacija i gospodarsko nazadovanje omogućavali su joj da lakše makne one koji su bili iznad nje. Gotovo su svi obični Jugoslaveni bili razočarani. Mnogi su se stoga i povukli iz političkog života. Na konferenciji Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1987. godine glavna je žalopojka - pomalo stidljivo izražena - glasila: "Sve više jača tendencija među mladima prema pasivnosti,

** Ovo spominjanje obitelji Pozderac i Milanka Rcnovicc ne treba shvatiti tako kao da postoji neki određeni paralelizam među njima. PozDerčcvi su bili dobro poznata i stara, ugledna porodica; većina ljudi (ne samo muslimani i komunisti) smatrala je njihove nazore izrazito probosanskim. A Milanko Rcnovica je postao savjetnik u štabu Radovana Karadžića.

281

ravnodušnosti i neutralnosti, stoje sve odraz njihova nezadovoljstva trenutačnim stanjem."45 Međutim, kako je gospodarstvo i dalje propadalo, drugdje su u Jugoslaviji dolazile do izražaja i snažnije emocije. U srpnju 1988. na tisuće tvorničkih radnika demonstriralo je protiv strogih mjera štednje Mikulićeve vlade. Poslije su tog istog ljeta izbile masovne demonstracije protiv lokalnih partijskih glavešina u Vojvodini i Crnoj Gori, čime su na kraju, u listopadu 1988. i siječnju 1989., iznuđene ostavke svih članova i jednog i drugog Politbiroa. Sav je taj pritisak vrlo pomno organizirao i izvršio novi voda srpskih komunista Slobodan Milosevic, koji je zatim uspio i zamijeniti sve te partijske funkcionare svojim ljudima. Miloševiću je zapravo pošlo za rukom lukavo iskoristiti za svoje ciljeve opće nezadovoljstvo Vojvođana i Crnogoraca, pa i neke frustracije izazvane cijelim komunističkim poretkom kao takvim. Istodobno je vršio i snažan pritisak na komunističku hijerarhiju na Kosovu težeći za sličnom preobrazbom kako bi i ondje postavio svoje ljude. Činjenica da su se Albanci odupirali tom pritisku iz Beograda omogućila mu je da prikaže tu svoju operaciju kao obranu srpskih nacionalnih interesa od perfidnih Albanaca. U ožujku 1989. Srpska je skupština, na Miloševićev zahtjev, izglasala ustavne amandmane kojima je ukinuta politička autonomija Kosova i Vojvodine. To je izazvalo masovne demonstracije i generalni štrajk na Kosovu, što su srpske policijske snage surovo ugušile.46 Sada su svi pojedini komadi slagalice bili na svom mjestu. U Beogradu se dakle pojavio ambiciozan političar koji je naučio sve komunističke metode u borbi za vlast dok se penjao po službenoj ljestvici sistema. U zemlji je vladala opća ekonomska depresija i nezadovoljstvo, zbog čega su ljudi poželjeli odlučno vodstvo, a ideologija srpskog nacionalizma, poodavno frustriranog, došla je do izražaja u politici kojom su Vojvodina i Kosovo "vraćeni" pod vlast Srbije. Reklo bi se da su se dva procesa stopila u jedan: Miloševi-ćevo uzimanje vlasti u svoje ruke i okupljanje Srba u jedinstvenu političku jedinicu koja će dominirati Jugoslavijom ili je razbiti.

45 Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 217.

46 Milivojević, Descent into Chaos, str. 10; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 226-234; Thompson, Paper House, str. 163-165; Magaš, Destruction of Yugoslavia, str. 197-213, 227-234.

282