12 RAT I KRALJEVINA: BOSNA 1914.-1941.Povjesničari se još spore oko toga je li atentat bio posljedica srpskog nacionalizma ili jugoslavenstva, srpskih tajnih društava ili obične lokalne inicijative. Mnogi su Bosanci vrlo brzo zaključili na komu leži krivnja: uvečer 28. lipnja 1914. izbile su u Sarajevu pro-tusrpske demonstracije i izgredi, pri čemu su uništeni srpski dućani i kuće. Novi reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević javno je prosvjedovao protiv tog pogroma i osobno uzeo u zaštitu nekoliko Srba.1 Neki vodeći bosanski Srbi također su osjećali da se moraju osloboditi bremena srpske krivnje, pa su se obratili vlastima, kad je izbio rat, da ih pošalju na prvu liniju fronte protiv Srbije kako bi dokazali svoju privrženost caru.2 Činjenica da su većina urotnika bili bosanski Srbi činila se znakovitom, a kad je izbilo na vidjelo da su glavni izvršitelji atentata Princip i Čabrinović nekad studirali u Beogradu, da su ondje pribavili bombe i da su se s njima vratili u Bosnu, činilo se da su sve to dostatni dokazi krivnje. Neprijeporno je da su doista primili stanovitu pomoć od jednog člana organizacije "Narodna odbrana" koji je radio i za pukovnika Apisa, šefa srpske obavještajne službe.3 Još su i sad u optjecaju mnoge teorije o Apisovoj umiješanosti u atentat i njegovim mogućim političkim motivima, ali se mirne duše može odbaciti pretpostavka da je atentat isplanirala sama srpska vlada.
Čak ni austrougarska vlada nije optužila Srbiju da je direktno kriva za ono što se dogodilo. U njenu ultimatumu od 23. srpnja samo je stajalo daje srpska vlada "tolerirala makinacije kojekakvih društava i udruga uperenih protiv Monarhije, nedoličan jezik štampe, veličanje počinitelja nepodopština, sudjelovanje časnika i dužnosnika u subverzivnoj agitaciji" - što je sve u biti bila istina. Od deset zahtjeva što ih je Austro-Ugarska postavila za suzbijanje tih aktivnosti, Srbija je prihvatila sve osim jednoga, koji bi iziskivao dolazak austrougarskih istražnih sudaca i policajaca u Srbiju da vode istragu na njenu teritoriju.4 To neprihvaćanje samo jedne točke bilo je dostatno onima u Budimpešti, Beču i Berlinu - nadasve u
1 Purivatra, Nacionalni i politički razvitak, str. 134.
2 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 328.
3 Ibid., 289-294, 388-390.
4 Ibid., str. 418-419.
213
Berlinu - koji su željeli rat. Povjesničari su obično tvrdili da je rat izazvalo nešto tako bezlično kao stoje "međunarodni poredak", ali se sad uglavnom slažu da je Njemačka svim silama nastojala da dođe do rata kako bi zadala odlučan udarac sve većoj prevlasti Rusije.5 Austro-Ugarska se ipak skanjivala jer se isto toliko bojala da se u rat ne uplete Rusija (kao zaštitnica Srbije) koliko je Njemačka priželjkivala da se to dogodi. Premda je u austrougarskoj vladi bilo ministara koji su željeli da se poduzme kaznena akcija protiv Srbije, oni nisu ozbiljno pomišljali na širenje teritorija na Balkanu. Naprotiv, ugarski ministar Tisza izričito je zahtijevao (zbog tradicionalnog mađarskog straha od opterećivanja prevelikim brojem Slavena) da se ne anektiraju nikakvi srpski teritoriji. Čak i kad je u razdoblju između 1906. i 1913. godine Austro-Ugarska snovala rat protiv Srbije, ona uopće nije znala što bi učinila s tom zemljom ako je osvoji. A Srbija, premda je očito željela da se domogne Bosne, nije uopće pomišljala na to da bi ikad mogla u ratu pobijediti Austrougarsku Carevinu. Stoga je u tom balkanskom kontekstu bilo jakih razloga za neprijateljstvo, ali nije bilo dovoljno razloga za rat. Bez njemačkog pritiska, atentat u Sarajevu vjerojatno ne bi bio izazvao ni ozbiljniji balkanski rat, a kamoli rat u koji će biti uvučene sve svjetske velesile.
Srbi su se junački borili. Mnogi od austrougarskih vojnika koji su upućeni u Srbiju pod zapovjedništvom vojnog namjesnika u Bosni generala Potioreka bili su također Srbi, iz same Bosne i Hercegovine te iz bivše Vojne Krajine u Hrvatskoj. Pravoslavni su se borili protiv pravoslavnih: bijaše to kao nekad kad su Habsburgovci ratovali protiv Osmanlija. Ali među austrougarskim vojnicima bilo je i mnogo muslimana i katolika, a medu ovima potonjima bijaše i mladi Poluhrvat, Poluslovenac po imenu Josip Broz - poslije poznatiji pod nadimkom Tito. Godine 1914. austrougarska je vojska dva puta potisnuta sa srpskog tla, uz velike gubitke na obje strane. Srbija je izdržala sve do kasnog ljeta 1915. godine. Tada je novu ofenzivu protiv nje poveo njemački general von Mackensen, a u rat je stupila i Bugarska, na strani Austro-Ugarske i Njemačke. Srpska
5 Dobar sažetak novijih historijskih pogleda vidi kod Stone, Europe Transformed, str. 326-339.
214
je vojska započela svoje epsko povlačenje, uz velike ljudske žrtve, preko planina na sjeveru Albanije do obala Jadranskog mora. Oni Jcoji su preživjeli to povlačenje na kraju su se pridružili savezničkim vojnim snagama koje su se borile u Solunu. Odatle su se probili u jesen 1918. godine kroz Makedoniju i Srbiju, ponovo 1. studenoga osvojili Beograd i produžili napredovati u Bosnu i Vojvodinu.
U srpskoj vojsci bilo je mnogo dobrovoljaca iz Bosne i drugih slavenskih zemalja u Austro-Ugarskoj. Zna se da je oko 5000 Bosanaca bilo u "Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji" a da je u crnogorskoj vojsci bilo tri bataljona dobrovoljaca iz Hercegovine.6 Stoga i nije neko čudo što su vlasti u Bosni, najprije pod Potiorekom a poslije pod njegovim nasljednikom barunom Sarkotićem, poduzele neke oštre mjere protiv srpskih nacionalista, političkih aktivista i drugih potencijalnih simpatizera srpske stvari. Srbi iz istočne Bosne preseljeni su silom u zapadnu iz straha od petokolonaša, a otprilike 5000 srpskih obitelji protjerano je preko granice u Srbiju i Crnu Goru.7 Mnogo je ljudi pohapšeno i internirano; budući romanopisac Ivo Andrić, recimo, koji se vratio u Bosnu čim je čuo da je izvršen atentat, uhićen je 29. srpnja i zatočen redom u nekoliko zatvora u Dalmaciji i Sloveniji. (Na kraju je bio u nekoj vrsti internog egzila u selu nedaleko od svoga zavičajnog grada Travnika, sve do opće amnestije za takve slučajeve 1917. godine.)8 Najmanje 3300, a možda čak i 5500 osumnjičenih bosanskih građana, uglavnom Srba, bilo je u sabirnim logorima u Bosni i Mađarskoj; smatra se da ih je negdje između 700 i 2200 pomrlo u njima. Primijenjene su vrlo oštre mjere protiv članova "Mlade Bosne" i sličnih društava đaka i studenata: 1915. godine 142 takve osobe izvedene su pred sud. A na najglasovitijem od tih procesa, na suđenju ljudima iz pokreta "Narodne odbrane" održanom u Banjoj Luci 1916. godine, optuženo je 156 osoba, od kojih ih je šesnaest osuđeno na smrt a osamdeset šest na robiju.9 Kao što se moglo i očekivati, takve su
6 Skarić i dr., Boxim pod auslro-ugarskom upravom, str. 160-161.
7 Ibid,str. 157-158.
8 Hawkesworth, Ivo Andrić, str. 15-17.
9 Skarić i dr., Bosna pod aualro-ugarskom upravom, str. 157-158; Kapidžić, "Austrougarska politika", str. 17.
2l5
mjere pripomogle vrlo malo Austro-Ugarskoj u ratu ali vrlo mnogo srpskom i/ili jugoslavenskom nacionalističkom pokretu.
Većina Bosanaca, ma kakve bile njihove strepnje, ostala je lojalna austrougarskoj državi. Iako su neki muslimani služili kao dobrovoljei u srpskoj vojsci, većina ih nije željela da im domovinu u svojoj poratnoj ekspanziji proguta Srbija. Njihovi su prvaci vrlo rado sklapali taktičke saveze s bosanskim Srbima u posljednjih petnaestak godina prije rata ne bi li izborili neke posebne ustupke od vlasti, ali to je bilo nešto sasvim drugo.10 Bosanski su Hrvati bili više podijeljeni medu sobom odražavajući na taj način razlike u mišljenju u samoj Hrvatskoj. Zanimljivu analizu stavova bosanskih Hrvata nalazimo u jednom pismu ravnatelja katoličkog sjemeništa u Travniku austrijskom namjesniku. On je u tom pismu ustvrdio da neki Hrvati žele da pripadnu Srbiji, a da su neki apsolutno protiv toga. Oni koji žele bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom dolaze mahom iz redova inteligencije, a neki su od njih čak spremni odreći se i svoga katoličanstva: "njihove tendencije 'oslobađanja od Rima' podudaraju se s njihovim tendencijama 'oslobađanja od Austrije'"."
Od istaknutih političara u samoj Hrvatskoj, od kojih su neki pristupili "Jugoslavenskom odboru" u egzilu, nitko nije predviđao preobraćanje na pravoslavlje kao cijenu ujedinjenja sa Srbijom. Oni su željeli očuvati poseban identitet Hrvatske u budućoj jugoslavenskoj državi i bili su nepovjerljivi prema svim planovima o stvaranju nekakve "Velike Srbije". Njihovo se nepovjerenje još više pojačalo 1915. godine kad je srpska vlada prihvatila sporazum prema kojem će veliki dijelovi Dalmacije, Istre i Slovenije biti odsječeni i prepušteni Italiji za nagradu stoje stupila u rat na strani saveznika. Takvi su potezi samo potkrijepili argumente onih političara koji su još djelovali u Austro-Ugarskoj i koji su se zalagali za proširenu verziju starog "trijalističkog" rješenja: za ujedinjeni jugoslavenski entitet kao ravnopravnog partnera s Austrijom i Ugarskom u sklopu Habsburške Monarhije. Takav je bio stav i vodećeg predstavnika Slovenaca u Austrijskom parlamentu, monsinjora Korošca.12
10 O muslimanskim dobrovoljeima vidi kod Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 125.
11 Kapidžić, "Austro-ugarska politika", str. 9, u fusnoti.
12 Najbolji prikaz svih tih sporova dao je Banac, National Question, str. 115-125.
216
Na dan 30. svibnja 1917. Korošec je s nekoliko svojih kolega izdao deklaraciju kojom je pozvao na ujedinjenje "sve zemlje u Monarhiji koje nastavaju Slovenci, Hrvati i Srbi". Ta "Svibanjska deklaracija" snažno je odjeknula u Bosni i mnogi tamošnji srpski i hrvatski političari pristali su uz nju. Srbi su pozdravili izričito uključivanje Srba u taj prijedlog (što bijaše napredak prema svim prethodnim verzijama "trijalizma"), i dakako da su to smatrali nečim što je najbliže jugoslavenskoj državi koja bi se mogla ostvariti pod austrougarskom kapom. Umjereni bosanski Hrvati bili su skloni takvu planu. Konzervativni katolici predvođeni nadbiskupom Stadlerom davali su prednost ograničenoj verziji te iste zamisli, prema kojoj bi predviđeni entitet uključio i Bosnu ali bi imao značaj Velike Hrvatske. Međutim, muslimani su bili još više podijeljeni među sobom. Kad su dvojica vodećih muslimanskih političara, Šerif Arnautović i Safvet-beg Bašagić, posjetili cara u kolovozu 1917, oni su umjesto toga zatražili bosansku autonomiju u sklopu Ugarske.13 Ova zamisao, predočena kao izrazitija, samostalnija verzija statusa koji je Hrvatska već uživala, bijaše zapravo ponovo oživljeni stari san o autonomiji kojim bijahu zaokupljeni bosanski muslimani još u doba Husein-kapetana, u tridesetim godinama 19. stoljeća. Njena je glavna privlačnost bila u tome što na taj način Bosnu ne bi progutala država u kojoj glavnu riječ vode Hrvati. Mnogi su se muslimani toga ozbiljno pribojavali, iako je sam Safvet-beg Bašagić bio u svojim općim nazorima toliko blizak Hrvatima da je malo kasnije bez pol muke stao na pozicije "Velike Hrvatske".14 Međutim, bilo je mnogo muslimana koji su čak i autonomiju u sklopu Ugarske smatrali nedostojnim kompromisom, pa bi radije bili ušli u zasebnu jugoslavensku državu. Među njima je bio i reis-ul-ulema Čaušević, koji je monsinjoru Korošcu 1917. godine rekao da mu je dozlogrdilo živjeti pod Turcima i Švabama.15
Austrougarske vlasti nisu se mogle odlučiti ni za jedan od tih prijedloga i nisu ništa poduzimale. Kad su ih, u proljeće 1918. godine, napokon počeli uzimati ozbiljno, bilo je već kasno. U veljači
13 Kapidžić, "Austro-ugarska politika", str. 24-26, 35.
14 Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu, str. 255.
15 Puri vatra, Nacionalni i politički razvitak, str. 134.
217
te iste godine izbila je pobuna na austrougarskoj ratnoj floti u Boki kotorskoj. Svakog je dana bivalo sve više dezertera i sabotera i na pomolu je bio totalni poraz u ratu. Namjesnik u Bosni barun Sar-kotić započeo je niz sastanaka i rasprava na kojima su pretresane sve političke opcije da se očuva habsburška vlast. Najprije je u ožujku preporučio caru da Bosnu pripoji Hrvatskoj, a onda je u svibnju predložio ili da se Bosna pripoji Hrvatskoj ili da joj se dade autonomija kao corpus separatum pod ugarskom krunom. Napokon, kad se potkraj svibnja raspravljalo o tim pitanjima na Carevinskom vijeću, opet se vratio na prijedlog da se Bosna ujedini s Hrvatskom.16 U kolovozu, kad je Austro-Ugarska iz dana u dan doživljavala poraze u ratu, monsinjor Korošec okupio je ponovo oko sebe političare, koji su potpuno odbacili ideju o vrhovništvu Austro-Ugarske i osnovali "Narodno vijeće" radi "ujedinjenja jugoslavenskog naroda u nezavisnu državu". Kako je propast države bila na vidiku, car je u rujnu poslao ugarskog ministra grofa Tiszu u Zagreb i Sarajevo, u posljednjem jalovom pokušaju da nagovori lokalne političare da prihvate novi ustavni status pod ugarskom krunom.
Odgovori što ih je Tisza dobio u Sarajevu daju zanimljivu sliku stavova vodećih bosanskih političara. Srbi i Hrvati (predvođeni srpskim političarom Vojislavom Šolom) uručili su mu zajednički memorandum, u kojem su izjavili da su oni svi skupa jedan narod i da žele osnovati jugoslavensku državu u kojoj će živjeti svi Srbi, Hrvati i Slovenci. Gorko su se požalili na ratne mjere kao što su gušenje lokalnih vlasti, rekvizicije i politički procesi. Zahtijevali su, između ostaloga, amnestiju svih političkih zatvorenika i povratak ustavne vladavine, te slobodne izbore za novi Sabor. Od muslimanskih prvaka, Arnautović je još bio za autonomiju pod Ugarskom, a Bašagić je prvenstveno bio za ujedinjenje s Hrvatskom, a tek onda za autonomiju u sklopu Ugarske. Međutim, dominantni je stav izrazio čovjek koji je tada bio tajnik Trgovačke komore, ali će između dva rata postati vodeći bosanski političar: Mehmed Spaho. I on se gorko požalio na postupanje s narodom u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata, napose na rekviziciju živeža i novačenje staraca i go
16 Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu, str. 246-248. 218
lobradih mladića za vojsku. Rekao je da su ratne nevolje ublažile ff podjele između muslimana i ostalih vjerskih zajednica. Upravo do-Sbrim dijelom i zbog toga mnogi su muslimani u Bosni i Hercegovini bili skloni stvaranju jugoslavenske države.17
Kraj je uskoro uslijedio. U listopadu je u Zagrebu održan sasta-nak "Narodnog vijeća". Bosanski izaslanici koji su na njemu sudjelovali vratili su se u Sarajevo i osnovali svoje Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu. Na dan 29. listopada Hrvatski sabor službeno je dokinuo vladavinu Habsburgovaca u Hrvatskoj i prenio vlast na Narodno vijeće, te ujedno proglasio novu nezavisnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Premda se to proglašenje odnosilo samo na bivše dijelove Austro-Ugarske, ono je očito najavilo i neposredno stvaranje jugoslavenske države. Kako se ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom očekivalo za koji dan, i kako je srpska vojska bila već na bosanskim granicama, Srbi su se od svih naroda u Bosni i Hercegovini najviše osjećali kao pobjednici. Tako je barun Sarkotić 29. listopada izvijestio Beč: "Čini se daje u Sarajevu pretjerano veselje Srba donekle rastrijeznilo Hrvate i muslimane".11* Sutradan su mu došli u posjet čelnici Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine. Iznijeli su mu više zahtjeva, kao što je, recimo, da se prestane rekvirirati stoka, ali nisu, začudo, zatražili od njega da im preda vlast. Tek mu je Ministarstvo rata iz Beča brzojavilo te iste večeri da se sve vojne snage u Bosni i Hercegovini stave na raspolaganje Narodnom vijeću. Na dan 1. studenog Sarkotić je pozvao vojne zapovjednike i prvake Narodnog vijeća k sebi i priopćio im da podnosi ostavku. Jedan je od nazočnih političara, hrvatski čelnik u Bosni Josip Sunarić, zatražio od njega da oslobodi sve političke zatvorenike. Sarkotić mu je jednostavno odgovorio: "Sad ste vi na vlasti". Nakon dva dana osnovana je "Prva narodna vlada Bosne i Hercegovine".19
Prva posljedica propasti Austro-Ugarske bijahu izbijanje opće anarhije i seljačkih pobuna. Najgore je bilo u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljačkani mnogi veleposjedi i pokradena stoka. Kad se to počelo događati i u Bosni, najčešće su žrtve takvih pljački bili mu-
17 Ibid., str. 255-257.
18 Ibid., str. 316-317.
19 Ibid., str. 317-320.
219
slimani jer je veći dio veleposjeda bio u njihovim rukama. Ali bilo je u tome i srpskoga trijumfalizma nad muslimanima kao takvima, pogotovo nakon dolaska srpskih i crnogorskih vojnika na početku studenoga. U ožujku 1919. reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević izjavio je jednom francuskom novinaru da je pobijeno 1000 muslimana, da je 76 žena spaljeno i da je 270 sela poharano uz pomoć, pasivnu ili aktivnu, srpskih postrojbi. Kad je novinar objavio tu njegovu izjavu u listu Le Temps, nova vlada u Beogradu izvršila je pritisak na reis-ul-ulemu da je demantira.20 Međutim, ta zvjerstva teško da mogu poslužiti kao nekakav dokaz za vjekovnu etničko-re-ligioznu mržnju između bosanskih Srba i muslimana. Do njih je došlo u ekstremnim i izvanrednim okolnostima, na samom kraju rata u kojem su ljudi trpjeli od silne oskudice i neimaštine. (Teško je izračunati koliko je u svemu osoba u Bosni i Hercegovini izgubilo živote u ratnim akcijama i od tirusa: u razdoblju između 1910. i 1921. godine demografski gubici iznose više od 300 000 ljudi, gotovo jednu šestinu ukupnog pučanstva, ali su u taj broj uključeni i oni muslimani koji su se iselili u Tursku u drugom valu emigracije poslije 1918. godine.)21 Za sve vrijeme rata muslimani su se u Bosni i Hercegovini smatrali lojalnim podanicima vlade koja je vodila rat protiv Srbije. Muslimani su isto tako služili (zajedno s Hrvatima, pa i nekim Srbima) u Schutzkorpsu, lokalnim obrambenim jedinicama koje su provodile vladinu protusrpsku politiku u istočnoj Bosni, gdjekad i brutalnim metodama.22 Razumljivo je da je među lokalnim Srbima bilo i ogorčenih pojedinaca. I jamačno je postojala nekakva vjekovna mržnja na muslimane među vojnicima koji su došli iz Srbije, i koji su bili zadojeni mišlju da muslimani kao takvi predstavljaju gotovo mitske simbole neprijateljstva prema Srbiji. Ali to nije vrijedilo za bosanske seljake Srbe koji su četrdeset i više godina živjeli u miru sa svojim susjedima muslimanima.
20 Novinar Charles Rivct ponovo je objavio taj intervju u svojoj knjizi Chez les slaves libérés; i vidi Purivatra, Nacionalni i politički razvitak, str. 150-151. Bilo je i nekih glasova potkraj 1918. godine da muslimani iz sjeverozapadne Bosne pljačkaju srpska sela u susjednoj Hrvatskoj (Banac, National Question, str. 130).
21 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 225.
22 Banac, National Question, str. 367, u fusnoti.
220
Ipak, bilo je jasno da je bosanskim muslimanima potrebna snažna politička organizacija koja će štititi njihove interese. U tim prvim mjesecima nove države nastalo je nekoliko političkih grupacija: u prosincu "Muslimanska organizacija" i stranka "Jugoslavenska muslimanska demokracija", a na početku 1919. "Muslimanski savez".23 Ali glavna stranka, koja je uskoro stekla tako reći monopol na muslimansku potporu, bijaše "Jugoslavenska muslimanska organizacija" osnovana u Sarajevu u veljači 1919. U njenu je vodstvu bio i Mehmed Spaho, koji se uskoro upleo u rasprave o temeljnim načelima nove jugoslavenske države. Jedna struja u toj stranci, koju je predvodio predsjednik stranke Ibrahim Maglajlić, bijaše sklona jedinstvenoj i centraliziranoj Jugoslaviji za kakvu se zalagao srpski politički prvak Nikola Pašić. Mnogi su od tih muslimana bili intelektualei koji su izgradili svoje nazore u muslimanskom kulturnom društvu "Gajret". Od 1909. godine "Gajret" je bio izrazito prosrpski raspoloženo društvo (toliko izrazito da su ga vlasti zabranile za vrijeme rata), koje je držalo da se muslimani trebaju identificirati sa Srbima ako se žele osloboditi Austro-Ugarske.24 Međutim, taj je stav sve više gubio pristaše zbog nasilja koje su srpski seljaci i srpski vojnici provodili nad muslimanima u prvim poratnim mjesecima. Da su bosanski muslimani znali za osobno mišljenje ministra u srpskoj vladi Stojana Protića, koji je 1917. godine predlagao da se problem bosanskih muslimana "riješi" programom prisilnog pokrštavanja i pokolja, te bi se simpatije zacijelo bile još brže istopile.25
Spahino mišljenje, koje je na kraju prevagnulo u "Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji", bijaše da Bosna treba nastojati da očuva svoj identitet kao autonomna jedinica u jugoslavenskoj državi. Općenito uzevši, takvim je mišljenjem stao na stranu Hrvatske u dugogodišnjoj borbi između srpskog centralizma i hrvatskog regi-
23 A. Popović, L 'Islam balkanique, str. 329.
24 O "Gajretu" vidi ibid., str. 285; Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 126-127. O prosrpskoj struji u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji vidi kod Purivatra, Nacionalni i politički razvitak, str. 165.
25 Protićcvc su riječi zabilježene u memoarima kipara Ivana Mcštrovića: "Kad naša vojska prede preko Drine, dat će Turcima rok od 24 ili 48 sati da se vrate u krilo vjere svojih pređa. Svaki onaj koji to odbije bit će masakriran, onako kako smo nekad radili u Srbiji" (Grmck i dr., ur., Le Nettoyage ethnique, str. 126)
221
onalizma koja će dominirati politikom između dva rata. Svakako je na taj način Spaho bio bliži stajalištu bosanskih Hrvata, čiji je voda, Josip Sunarić, žestoko kritizirao unitariste u Beogradu i zauzimao se za konfederalnu Jugoslaviju. Glavna bosanska srpska stranka, Radikalni demokrati, bila je sklona centraliziranoj jugoslavenskoj državi i ostala je vjerna svome porijeklu, pokretu Mlade Bosne, zahtijevajući korjenite društvene reforme. Postojala je još jedna, znatno radikalnija pansrpska organizacija koja je izdavala list Srpska zora i zahtijevala da se Bosna potpuno uklopi u Srbiju.26
Kad su u studenom 1920. održani u cijeloj Jugoslaviji izbori za ustavotvornu skupštinu koja će odlučiti o budućoj strukturi jugoslavenske države, Spahina stranka osvojila je gotovo sve muslimanske glasove u Bosni i Hercegovini i na taj način stekla pravo na 24 zastupnička mjesta u skupštini.27 Budući da su glasovi tih poslanika, zajedno s glasovima šestorice muslimana izabranih u Makedoniji, mogli lako donijeti preevagu u skupštini, ostali jugoslavenski političari nastojali su ih predobiti za sebe. Spahi je najviše bilo stalo do toga da ublaži udarac agrarnih reformi zadan muslimanskim zemljoposjednicima. Godine 1919. jugoslavenska je vlada ukinula kmetstvo i donijela zakon prema kojem kmetovske obitelji stječu pravo vlasništva nad zemljom koju obraduju. Spaho se svim silama borio da zemljoposjednici dobiju novčanu nadoknadu od države za svoju zemlju. Na kraju je država doista isplatila na milijune dinara, ali je općenito visina nadoknade bila ispod tržišne vrijednosti zemlje. Ta je reforma pogodila otprilike 4000 muslimanskih zemljoposjedničkih obitelji, od kojih su neke pale na prosjački štap.28 Zbog te njihove djelatnosti Spahu i njegovu stranku proglasili su njihovi kritičari predstavnicima stare feudalne klase, iako su zapravo samo šestorica od 78 kandidata na izbornim listama stranke 1920. godine bili zemljoposjednici, a pedeset dvojica bili su odvjetnici, učitelji i drugi školovani ljudi.29 Kako bilo da bilo, zemljoposjednici su bili tek
26 Rivet, Chez les slaves libérés, tir. 154-161, 177.
27 Purivatra, Nacionalni i politički razvilak, str. 1X1; o pojedinostima kako se glasalo u samoj Bosni i Hercegovini, i o krajnjoj slabosti ostalih muslimanskih stranaka, vidi Banac, National Question, str. 370-371.
28 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 347-355
29 Banac, National Question, str. 370.
222
neznatan dio muslimanskog pučanstva, a velika većina bijahu seljaci s nešto malo zemlje.
Druga stvar za koju se Spaho zauzimao u Ustavotvornoj skupštini bijaše da se očuva regionalno-administrativni identitet Bosne i Hercegovine. U tome je donekle uspio, iako je paradoksalno što je zauzvrat morao podržati posve centralistički ustav koji su predlagali srpski političari. (Taj je ustav poznat pod imenom "Vidovdanski ustav" zato stoje izglasan 1921. na Vidovdan, dakle na obljetnicu bitke na Kosovu, 28. lipnja.) Međutim, alternative gotovo da nije ni bilo zato stoje voda glavne hrvatske stranke glupo povukao sve svoje poslanike iz skupštine. I stoga, kad je cijeli jugoslavenski teritorij iznova podijeljen na 33 "oblasti", granice Hrvatske nestale su sa zemljovida, ali su granice Bosne i Hercegovine očuvane -zapravo je šest bosanskih oblasti točno odgovaralo šest Kreise (ili okruga) u Austro-Ugarskoj, koji su se opet bazirali na sandžacima iz posljednjeg razdoblja osmanlijske vladavine.30 Zahvaljujući Spa-hinim nastojanjima, Bosna i Hercegovina bijaše jedini konstitutivni element Jugoslavije koji je na taj način očuvao svoj identitet.
Zbog tih političkih manevara koji su se nastavili do kraja dvadesetih godina, dok je sve više rasla napetost između Zagreba i Beograda, možda je nešto lakše shvatiti zašto su se neki istaknuti muslimani javno izjašnjavali kao "Hrvati muslimanske vjeroispovijesti" ili kao "Srbi muslimanske vjeroispovijesti". Vidjeli smo već kako su se neki od njih tako izjašnjavali još prije rata, iz osjećaja kulturne identifikacije -pogotovo takvi pisci kao stoje Safvet-beg Bašagić koji je urastao u hrvatsku književnu kulturu. Ali glavna je osnova svih takvih izjašnjavanja bila politička. Baš kao što je u prvom desetljeću 20. stoljeća postojala sklonost da se stane na stranu Srba kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beča, tako je i sad postojala sklonost da se stane na stranu Hrvata kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beograda. U Jugoslavenskoj skupšini 1924. godine svi muslimanski poslanici iz Bosne izjašnjavali su se kao Hrvati, osim samog Spähe, koji je i dalje govorio daje Jugoslaven.31 Međutim, od dva Spahina
30 Koristan sažetak Vidovdanskog ustava i zemljovid svih oblasti vidi kod Naval Intelligence Division, Jugoslavia, sv. 2, str. 322-328.
31 Maček, Struggle for Freedom ("Memoari"), str. 94.
223
brata, jedan se izjašnjavao kao Hrvat a drugi kao Srbin. U uvodniku lista Jugoslavenske muslimanske organizacije iz 1920. godine otvoreno se savjetovalo muslimanima da se izjašnjavaju kao pripadnici onog naroda koji im nudi najbolje izglede za "ekonomski razvoj".32 Sama zamisao da se "nacionalni identitet" bira na temelju suparničkih ekonomskih politika bijaše očigledno površna, da ne kažemo apsurdna. Zapravo su muslimani imali manje razloga da se izjašnjavaju kao Hrvati ili Srbi u Bosni i Hercegovini, nego što su, recimo, imali makedonski muslimani da se izjašnjavaju kao Makedonci ili muslimani u Srbiji kao Srbi. Kao što smo već vidjeli, jedina prava osnova za bosanske pravoslavce ili katolike da se smatraju Srbima ili Hrvatima bijaše njihov vjerski identitet, a upravo je to, naravno, bilo ono po čemu su se bosanski muslimani razlikovali od njih. Površna i mahom taktička identifikacija muslimana sa Srbima ili Hrvatima u ovom razdoblju pokazuje da je još postojalo teoretsko skanjivanje da se riječ "musliman" rabi kao kulturno-historijska označnica istog ranga, ali su u praktičnom smislu muslimani već djelovali kao zajednica na ravnopravnoj osnovi s ostalima, zajednica koja je branila svoj identitet, i to uistinu djelotvornije nego ikoja druga grupacija u bosanskoj politici.
Dok je naziv "musliman" na taj način dobivao političko značenje, strogo religiozna osnova toga naziva postupno je slabila pod svjetovnim utjecajima 20. stoljeća. U Bosni se nikad nisu "fana-tički" pridržavali islamskih obreda i običaja, iako su neki putnici namjernici opisivali pokatkad takve slučajeve. Bilo je doduše nekih zadrtih ortodoksnih muslimanskih svećenika, ali se pučanstvo općenito nije strogo pridržavalo vjerskih propisa. Tako je, primjerice, Arthur Evans zapisao 1875. godine: "Što da kažemo o zabrani Prorokovoj da se slikaju živa bića? Zapravo se u Bosni te zabrane pridržavaju isto toliko koliko i zabrane da se pije vino."33 Od 1878. godine polako je tekao proces sekularizacije. Sve veći broj muslimana stjecao je zapadnjačku naobrazbu u državnim školama, a neki su od njih odlazili studirati medicinu ili tehniku u Beč ili Budimpeštu. Kako su se malo-pomalo gubile prednosti ekonomske moći zemljo-
32 Banac, National Question, str. 374-375.
33 Evans, Through Bosnia, str. 191.
224
posjedništva, gornji slojevi muslimanskog društva prirodno su se počeli okretati strukama za koje je bila potrebna zapadnjačka izobrazba. Jedan je promatrač 1920. godine bio iznenađen velikim brojem muslimana koji studiraju na sveučilištima i visokim školama.34 Dotle su obične, neškolovane muslimanke poticali da se zaposle u sarajevskim tvornicama kao radnice - što je bilo nezamislivo u strogim muslimanskim sredinama u to doba.
Sve ove tendencije svojski je podupirao reis-ul-ulema Čaušević, koji je bio studirao u Istambulu, pročitao djela velikih muslimanskih modernista i reformatora al Afganija i Abduha te upoznao Atatur-kovu Tursku. Godine 1927. izazvao je sablazan medu konzervativnim bosanskim muslimanskim svećenstvom, najprije time što je ustvrdio da bi se vakufska zemlja u gradskim središtima na kojima se nalaze groblja mogla bolje iskoristiti tako da se na njoj sagrade škole, a zatim intervjuom objavljenim u novinama, u kojem se usprotivio običaju da žene nose feredže. "Više volim vidjeti muslimansku djevojku bez feredže koja pošteno zarađuje za život, nego djevojku koja obdan hoda po ulicama s feredžom na licu a večer provodi u kafani."35 Tvrdio je da nošenje feredže nije vjerska dužnost nego tek običaj, a preporučio je i da muškarci, umjesto fesa, nose običan šešir à la Ataturk. (Nošenje fesa bio je nametnuo sultan 1828. godine kao mjeru moderniziranja po uzoru na Zapad i vjernici su se tomu tada žestoko odupirali kao simbolu nevjernika, ali nakon 99 godina nitko više nije bio toga svjestan.)36 Ove Čauševićeve izjave izazvale su buru prosvjeda - držali su se govori protiv njega i pisali pamfleti, a Islamsko vijeće u Sarajevu objavilo je svoj službeni stav u kojem je osudilo njegove poglede. Čaušević je medu muslimanskim svećenstvom bio u manjini, a proces modernizacije po uzoru na Zapad morao je još dugo teći prije nego što je dopro do običnih bosanskih muslimana na selu. Ali u vrijeme kad je već jedna muslimanska primadona, Bahrija Nuri Hadžić, pjevala u beogradskoj operi, bilo je jasno da su na pomolu velike društvene
34 A. Popović, L'Islam balkanique, str. 279, 283; Yelavitch, "Les Musulmans de Bosnie", str. 128.
35 Balić, Das unbekannte Bosnien, str. 342.
36 Lewis, Emergence of Modern Turkey, str. 101. Fes je zamijenio turban.
225
promjene koje nisu mogle zaustaviti nikakve osude muslimanskog svećenstva.37
Putniku namjerniku između dva rata moglo se učiniti da između muslimana i kršćana u Bosni ima više razlika nego prije, iz jednostavnog razloga što su kršćani mnogo ranije odbacili svoj "istočnjački" način odijevanja. Tako je još 1903. jedan promatrač zapisao: "Stranac vrlo teško može lučiti kršćane od Turaka u Bosni jer i jedni i drugi nose turbane, izvezene prsluke, široke, otvorene kapute, vrećaste hlače skupljene ispod koljena i opanke s uzvijenim vrhovima".38 Sad kad su se katolici i muslimani izjasnili kao Hrvati i Srbi, odrekli su se - barem u gradovima - svoje stare bošnjačke odjeće. Novinar John Gibbons pribilježio je 1930. godine da se muslimani izdvajaju na sarajevskim ulicama svojom tradicionalnom nošnjom. "Meni je ipak bilo najčudnije od svega," nadodao je, "kako se oni svi skupa tako savršeno slažu jedni s drugima."39 Tri godine prije toga slično je mišljenje iznio i jedan američki autor: "Ovdje čovjek može vidjeti bosanskog seljaka pravoslavne vjere kako ubacuje milodar u šalicu slijepog muslimana koji čuči i svira na gusle pred ulazom u džamiju. Gledajući one mirne male prodavaonice u kojima se poslovno druže kršćani, muslimani i Židovi, a svaki od njih poslije odlazi svojim putem u katedralu, džamiju ili sinagogu, upitao sam se nije li tolerancija ipak jedna od najvećih ljudskih vrlina."40
Glavna je prijetnja toleranciji dolazila, kao i mnogo puta u bosanskoj povijesti, izvana. U dvadesetim je godinama sve više rasla nerazriješena politička napetost između unitarista i njihovih protivnika. Mehmed Spaho bio je član nekolikih nestabilnih vlada koje su nastale tih godina. Često je surađivao sa slovenskim vodom mon-sinjorom Korošcem kao neka treća sila koja je posredovala između anticentralista Hrvata i centralista Srba. Njih su dvojica pripomogla
37 Balić, Das unbekannte Bosnien, str. 342-345.
38 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 287. Arthur Evans bio je isto tako iznenađen "posve muhamedanskom vanjštinom" kršćana, ženama koje nose t'credžu i muškarcima s pcrčinom: Through Bosnia, str. 133.
39 Gibbons, London lo Sarajevo, str. 180. 4" Hornby, Balkan Sketches, str. 153.
226
da se 1924. godine sruši vlada bahatog Nikole Pašića. Obojica su u veljači 1928. godine uključena kao ministri u još jednu vladu kojoj su na čelu stajali Srbi. Tada je već atmosfera u jugoslavenskoj politici bila krajnje zaoštrena. U ožujku 1928. suspendiranje iz Skupštine hrvatski voda Stjepan Radić zato stoje ministru socijalne skrbi dobacio: "Vi ste tužibaba s tom svojom tikvom od glave! Vi ste ignorant! Vi ste lopov u ministarskoj fotelji!"41 Tri mjeseca kasnije, jedan crnogorski poslanik, ozlojeđen upadicama za svoga govora, izvadio je pištolj i ustrijelio nekoliko zastupnika, medu njima i Radića. Kralj Aleksandar pokušao je u prvi mah razriješiti krizu i osnovati novu vladu na čelu s Korošcem. Ali je onda, u siječnju 1929, kralj poduzeo drastičniju akciju, suspendirao ustav i uspostavio kudikamo centraliziraniji politički poredak od svega što su srpski političari do tada uopće pokušali provesti u djelo.
Prva simbolična promjena bijaše obznana da će se država ubuduće zvati "Jugoslavija" - ime koje je zvučalo mnogo jedinstvenije nego "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca". Aleksandar je želio izbrisati sa zemljovida stare regionalne identitete, pa je izvršio sasvim novu podjelu jugoslavenskog teritorija na devet banovina (uporaba ovoga starog hrvatskog naziva bijaše gotovo jedina mrvica do-bačena povrijeđenom hrvatskom ponosu), a svaka je od tih banovina presijecala stare granice konstitutivnih elemenata jugoslavenske države. Banovine su mahom prozvane po imenima rijeka. Bosna je razdijeljena na četiri banovine: Vrbasku, u koju je uključen i dio Hrvatske, Drinsku, u koju je uključen i velik dio Srbije, Zetsku, koja se sastojala uglavnom od Crne Gore, i Primorsku, koja je obuhvatila i dio dalmatinske obale. Prvi put za više od četiri stotine godina Bosna nije više bila jedinstvena cjelina.
"Banovi" su bili namjesnici koje je imenovao kralj, a oni su opet imenovali svoje povjerenike umjesto izabranih lokalnih državnih dužnosnika. Srpski svećenik iz Bosne Simo Begović, ugledan građanin koga je austrougarski sud u Banjoj Luci, u političkom procesu održanom 1916. godine, bio osudio na smrt, poveo je izaslanstvo seljaka iz Pala u banovu rezidenciju u Sarajevu da se potuži na sve
41 Dragnich, First Yugoslavia, str. 30, 48-49.
227
te promjene. On je zatražio od bana 4000 dinara. "Što će ti 4000 dinara?" upitao gaje ban. "Htio bih kupiti kartu za Beč," odgovorio mu je Begović, "da odem na grob Franje Josipa pa da mu kažem: 'E, moj Franc, da sam samo znao u kakvoj će se kaši naći Bosna nakon tvoje smrti, ne bih bio ni prstom mrdnuo da te svrgnemo'."42 Ako se tako osjećao jedan srpski pravoslavni svećenik, možemo samo zamisliti kako su se osjećali obični Hrvati, koji su smatrali da ta nova unitaristička Jugoslavija u biti nije ništa drugo do ostvarenje srbijanskih snova. Nitko nije bio zadovoljan tim promjenama, pa čak ni srpski političari, koji su bili razočarani kako su im kraljevskim pučem potkresana krila. Bosanski muslimani bili su duboko nesretni, jer su u svakoj od četiri banovine u kojima su živjeli bili u manjini, a muslimanskim državnim službenicima dodijeljeni su najniži položaji u ministarstvima i nadleštvima nove kraljevske vlasti. Ipak, Hrvati su bili najnesretniji. Najradikalniji hrvatski političar Ante Pavelić emigrirao je i počeo, uz Mussolinijevu potporu, organizirati ustaški pokret koji će se boriti za nezavisnost Hrvatske.43 Voda glavne hrvatske stranke Vladko Maček (nasljednik ubijenog Stjepana Radića) izdao je u studenom 1932. "rezoluciju" u kojoj je zatražio povratak demokracije i okončanje srpske hegemonije. Nakon toga su slične izjave dali Korošec u Sloveniji i Spaho u Bosni, pa su sva trojica bili uhićeni. Slovenski i muslimanski vođa uskoro su pušteni, ali je Maček osuđen na tri godine zatvora.44
Jedna od manje važnih unitarističkih mjera donesenih u tom razdoblju kraljeve osobne vladavine bijaše i reorganizacija muslimanske vjerske zajednice u Jugoslaviji. Do tada su postojale dvije odvojene organizacije, jedna za Bosnu i Hercegovinu a druga za Makedoniju i Kosovo (kojoj je sjedište bilo u Skopju). Kraljevskim dekretom 1930. godine svi jugoslavenski muslimani podvrgnuti su jednom reis-ul-ulemi i jednom islamskom vijeću, a sjedište je reis-ul-uleme premješteno u Beograd. Čaušević je bio protiv toga pa je podnio ostavku, a novi reis-ul-ulema za cijelu Jugoslaviju postao je Ibrahim
42 Dedijer i dr., History od Yugoslavia, str. 543-544, u fusnoti.
43 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 200-201.
44 Dragnich, First Yugoslavia, str. 94; Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 183-184.
228
bivši prosrpski predsjednik Jugoslavenske muslimanske l prganizacije.45 Među ostalim izmjenama nastalim u to vrijeme uve-i općenitiji, zapadnjački nastavni plan u medresama (musli-II manska sjemeništa). Bio je to dio opće politike standardiziranja f Školskih nastavnih programa u cijeloj zemlji.46 Godine 1930. kralj J5 je dobio šira zakonska ovlaštenja da nadzire rad muslimanske vjerske zajednice. Međutim, nakon smrti kralja Aleksandra doneseni su novi zakoni i određena je demokratskija procedura, prema kojoj su vijeća lokalnih vakufskih komisija predlagala tri kandidata za reisa-ul-ulemu, od kojih je kralj izabirao jednoga za tu funkciju.47
Nakon ubojstva kralja Aleksandra 1934. godine došlo je do blagog popuštanja sustava kraljevske autokracije. Novi regent, knez Pavle (koji je zastupao jedanaestogodišnjeg prestolonasljednika Petra), pustio je Mačeka iz zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio mladom srpskom političaru Milanu Stojadinoviću da sastavi kompromisnu vladu. Stojadinović je od poznatih političara . uključio u vladu jedino Korošca i Spahu. Uz njihovu potporu, kako se poslije prisjećao, vlada je bila "jaka u narodu, ali slaba u skupštini": Koroščeva je stranka bila bojkotirala izbore, a Spahina ' Jugoslavenska muslimanska organizacija bila je na opozicionoj izbornoj listi koju je predvodio Maček (i koja je loše prošla prema izbornom sustavu što je osiguravao nerazmjerno velik broj zastupničkih mjesta pobjedničkoj "listi").4" Poslije je, te iste godine, Stojadinović osnovao novu vladinu stranku, "Jugoslavensku radikalnu zajednicu", ujedinivši svoju stranku (Srpske radikale) sa strankama Korošca i Spähe. Međutim, u proljeće se Glavni odbor Radikalne stranke usprotivio tom sporazumu i javno se suprotstavio vladi. Tako se Stojadinović našao u neobičnu položaju da vlada Jugoslavijom bez podrške glavnih hrvatskih i srpskih stranaka, samo uz potporu Slovenaca, bosanskih muslimana i svojih vlastitih preostalih pristaša. Stojadinovićeve su se vlade održale četiri godine. On je za to vrijeme postigao stanovite uspjehe u demokratizaciji, dopustio da se prego-
45 A. Popović, L 'Islam balkanique, str. 318-319.
46 Ibid., str. 323; Đorđcvić, "Yugoslav Phenomenon", str. 319.
47 "Statuto délia comunità musulmana".
48 Stojadinović, Ni rat ni pakt, str. 344-346.
229
vara s Mačekom o eventualnom uvođenju federalnog uređenja u Jugoslaviji i vodio pomirljivu vanjsku politiku koja je težila za povećavanjem robne razmjene i željela prijateljske odnose s Italijom i Njemačkom. Najveća rušilačka snaga u jugoslavenskoj politici tih godina bijaše srpski nacionalizam: Srbi su, podjarivani Pravoslavnom crkvom, žestokim demonstracijama uspjeli spriječiti sklapanje "konkordata" između Jugoslavije i Vatikana 1937. godine. Na dan 3. veljače 1939. jedan od Stojadinovićevih srpskih ministara u vladi održao je u Skupštini govor u kojem je istaknuo superiornost Srba nad Hrvatima i Slovencima izjavivši: "Politika ovog doma i ove vlade bit će uvijek srpska". Mehmed Spaho zatražio je od Stojadi-novića da demantira tu izjavu, ali je Stojadinović šutio. Te je večeri Korošec organizirao dogovor petorice ministara da u znak protesta podnesu ostavke, medu njima i Spaho, srpski ministar Dragiša Cvet-ković i Džafer Kulenović, koji je bio Spahin zamjenik u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji. Ta je akcija omogućila knezu Pavlu da smijeni Stojadinovića i imenuje na njegovo mjesto Dragišu Cvetkovića.49
Pošto je Hitler osvojio Čehoslovačku, a njegov poklonik Ante Pavelić u Italiji sve otvorenije zahtijevao komadanje Jugoslavije, bilo je jasno da se više ne može odgađati rješavanje nacionalnog pitanja na federalni način koji bi zadovoljio Hrvate. U travnju su započeli pregovori između Cvetkovića i Mačeka, kojima je cilj bio da se ponovo stvori nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj dade u stanovitoj mjeri politička vlast. Prvo u čemu su se ta dvojica složila bijaše da se ujedine dvije glavne hrvatske banovine, Savska i Primorska (u koje su bili uključeni i neki dijelovi Bosne i Hercegovine), zajedno s dubrovačkom oblasti, a da se stanovnici preostalog dijela Bosne i Hercegovine "izjasne plebiscitom žele li se pridružiti Hrvatskoj ili Srbiji". Konačni je cilj bilo stvaranje tripartitne federativne države Srbije, Hrvatske i Slovenije.50 Ali knez Pavle nije htio prihvatiti takvu državnu tvorevinu, pa je održana nova runda pregovora. Ovaj put su još neki dijelovi bosanskoherccgovačkog teritorija jednostavno na zemljovidu odsječeni i pridodani Hrvatskoj
49 Hoptner, Yugoslavia in Crisis, str. 128-129.
50 Maček, Struggle for Freedom, str. 188.
230
- medu njima i Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Umjesto tripartitne države, u novoj tvorevini samo će Hrvatska postati posebna banovina sa svojim saborom, a ostatak Bosne i Hercegovine bit će i dalje podijeljen na dvije postojeće ali smanjene banovine, Vrbasku i Drinsku. Takav je plan napokon prihvaćen "Sporazumom" u kolovozu 1939.51
Mehmed Spaho umro je u lipnju 1939, dok su ovi pregovori bili u najkritičnijoj fazi. On je bio promućuran političar koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u meduratnom razdoblju politički utjecaj nerazmjerno veći od njihove brojčane snage, ali čak ni njegovo žestoko protivljenje nije moglo spriječiti komadanje Bosne i Hercegovine. Njegov nasljednik Džafer Kulenović zatražio je stvaranje posebne banovine Bosne i Hercegovine. Vlasti se nisu obazirale na njegove zahtjeve, između ostalog i zato što su na preostalim područjima Bosne i Hercegovine u većini bili Srbi, koji se nisu željeli odvajati od ostalih banovina u kojima su Srbi dominirali.52 Kulenović je ostao u vladi, ali je bivao sve izoliraniji i nezadovoljniji. Kad ga je na početku 1940. godine posjetio Korošec da ga pita zašto bojkotira sjednice vlade, Kulenović gaje obasuo pritužbama. Rekao mu je da njegova stranka dobiva samo mrvice političkog pokroviteljstva, i da ne može podnijeti neprestane rasprave o tome da se osnuju Slovenska i Srpska banovina koje će biti istoga ranga kao i Hrvatska, a da se nitko i ne sjeti da se sličan status dade Bosni i Hercegovini. Zahtijevao je da se osnuje nova banovina od preostalih bosanskohercegovačkih teritorija i Novopazarskog sandžaka u kojemu su muslimani u većini.53 Ni ovaj put nije bilo ni govora o tome da se udovolji njegovim željama. Kulenović je bio ogorčen čovjek koji je osjećao snažno neprijateljstvo prema Srbima, jer je sve jasnija bivala njihova želja da progutaju Bosnu i Hercegovinu.
Dok su se 1940. godine i dalje vodile takve jalove debate, sile Osovine vršile su sve jači pritisak na Jugoslaviju. Svjetsko je javno mnijenje bilo šokirano padom Francuske i ozlojeđeno napadom Italije na Grčku. Ipak, postoje sad Treći Reich graničio s Jugoslavijom
51 Ibid., str. 190-192; Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 198-200.
52 Dragnich, First Yugoslavia, str. 116, 127.
53 Hoptner, Yugoslavia in Crisis, str. 198-199.
231
(nakon aneksije Austrije), a Velika Britanija očito nije mogla nikome pružiti nikakvu djelotvornu zaštitu na Balkanu, jugoslavenski su se političari osjećali dužni usvojiti politiku popuštanja. Knez Pavle i njegova vlada odolijevali su više mjeseci njemačkom navaljivanju da pristupe Trojnom paktu, ali kad je na početku ožujka 1941. i Bugarska pristupila Trojnom paktu, zaključili su da se ne mogu više opirati. Jugoslavenski su državnici potpisali pakt u Beču 25. ožujka 1941. Dan nakon njihova povratka u Beograd, oni i knez Pavle svrgnuti su s vlasti pučem koji je protekao bez krvi i uživao veliku podršku naroda, a organizirala ga je vojska i stare srbijanske političke stranke. Uspostavljena je nova vlada nacionalnog jedinstva u koju su ušli i hrvatski vođa Vladko Maček i nekoliko bivših ministara. Ta je vlada pozvala građane na red i mir nastojeći voditi i dalje pomirljivu politiku prema Njemačkoj. Nakon deset dana, 6. travnja, Luftwaffe je izvršila prvi u nizu teških zračnih napada na Beograd. U Jugoslaviju su prodrle njemačke, talijanske, bugarske i mađarske postrojbe. Nakon rata koji je potrajao jedanaest dana, jugoslavenska vojska predala se njemačkoj Vrhovnoj komandi.54
54 Sažetak tih zbivanja u kojem se ističe kontinuitet državne politike poslije puča vidi kod B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 235-237.
232
