satorovici.net

10

OTPORI I REFORME 1815. - 1878.

Na kraju napoleonskog doba vlastima u Istambulu postalo je jasno da u strukturi Otomanske Carevine ima slabosti s kojima se moraju ozbiljno uhvatiti u koštac ako ne žele da se imperij potpuno raspadne. Mnogobrojni uspjesi srpskih ustanika zadali su težak udarac turskoj vojnoj časti, a sami napoleonski ratovi pokazali su novu visoku razinu vojne učinkovitosti u zapadnoj Europi, prema kojoj je otomanska vojska djelovala traljavo i zastarjelo - kakva je zapravo i bila. Novi, po-lusamostalni status Srbije bio je loš primjer nekim drugim dijelovima carevine, pa je dolazilo do sve glasnijeg negodovanja u Grčkoj. Tendencija drugih europskih velesila, napose Rusije i Austrije, da nastupaju kao branitelji i zaštitnici kršćanskog puka na Balkanu, pojačavala je pritisak na sultane da reformiraju pravni status raje, a bile su potrebne i druge zakonske i administrativne reforme da se poredak naprosto modernizira i postane prihvatljiviji i djelotvorniji. Međutim, najvažniji i najhitniji politički problem nije bio porast moći i samostalnosti kršćanskih podanika nego lokalne polusamostalne muslimanske vlastele. Najambiciozniji je medu njima bio Ali-paša Janinski u sjeverozapadnoj Grčkoj, koga su u Janini opsjedale otomanske snage 1820. godine i naposljetku ga 1822. ubile, i Muhamed Ali-paša Egipatski, kudikamo strahotnija ličnost koja je ustrojila svoju vlast kopirajući vojne i upravne metode iz Zapadne Europe. Pokušaj na početku tridesetih godina 19. stoljeća da ga svrgnu silom, neslavno je propao. Isto su tako neka svoja prava zahtijevali i mnogi drugi lokalni poglavari nižeg ranga, ali je malo njih shvaćalo potrebu za reformama kako ju je shvaćao Muhamed Ali-paša, a sigurno je da nikakvih reformatora nije bilo medu pobunjenim begovima, kapetanima i ajanima u Bosni.

Prva se nevolja pojavila u poznatom obliku, sukobu između nepopustljiva bosanskog namjesnika i građanskog ponosa i privilegija grada Sarajeva. Siliktar Ali-paša, koji je postavljen za namjesnika u Bosni 1813. godine, bijaše general i usijana glava koji je bio čvrsto nakanio da obuzda bosansku samostalnost. Čim je stigao u Sarajevo, obznanio je da neće ostati u njemu samo tri dana koliko je bilo uobičajeno, nego da će naizmjence stolovati po šest mjeseci u Travniku i Sarajevu. Taj je njegov prijedlog odbijen pa je morao poslati svoje postrojbe (mahom Turke i Albance) da pokore grad.1

1 Šamić, Lus Voyageurs français, str. 193-194,201.

163

Vidjeli smo već kako je 1814. godine velika vojska napala i osvojila Mostar. Slična je akcija poduzeta i 1820. godine, kad se sultan želio osigurati da Bosna miruje dok osmanlijska vojska bude zaokupljena svladavanjem Ali-paše u sjeverozapadnoj Grčkoj. Kaznena ekspedicija pod Dželaludin-pašom okomila se na Mostar i Srebrenicu i pobila pobunjene kapetane u Banjoj Luci i Derventi.2

U ovakvim je sukobima bilo posrijedi samo kršenje otpora silom. Ali sustavniji napad na lokalne moćnike poduzet je u dvadesetim godinama 19. stoljeća, kad je valjalo reformirati vojni i politički poredak iz kojeg su ti lokalni moćnici crpli snagu. Kao i u svim prijašnjim pokušajima provođenja otomanskih reformi, udarna je snaga bila vojska. Činjenica da se sultan morao osloniti na Muhamed Ali-pašinu vojsku koju su izobrazili Francuzi u Egiptu da bi ugušio pobunu u Grčkoj bijaše najpouzdaniji znak da je potrebna korjenita reforma u vojsci. Kad je u ljeto 1826. sultan Ma-hmut II. najavio stvaranje novog vojnog korpusa, janjičari su se okupili na svome vježbalištu i krenuli na carsku palaču da izvrše tradicionalni janjičarski puč. Ali Mahmut je razmjestio vojnike koji su mu ostali privrženi s topovima oko vježbališta pa je za pola sata pobio kartečama čitav janjičarski korpus. Taj je događaj (koji se u otomanskoj historiji prilično stidljivo naziva "sretna nezgoda") omogućio Mahmutu da ukine instituciju janjičara i osnuje novu regularnu vojsku baziranu u Istambulu i nove jedinice u provincijama, za koje će se novačiti vojnici za rok služenja od dvanaest godina.3 Razumljivo je da je reakcija u Bosni - gdje su janjičari bili privilegirana društvena institucija kojoj je pripadala većina muslimanskih građana - bila vrlo žestoka. Stoga je u Bosnu upućen novi vezir, Hadži Mustafa-paša, sa šestoricom dužnosnika da provedu ondje reformu, ali su ga Bošnjaci vratili tamo odakle je i došao. Zatim je sultan 1827. godine poslao vojsku iz Beograda pod zapovjedništvom Abdurahman-paše. Ovaj je ušao u Sarajevo, svladao tamošnje janjičare i smaknuo sedmoricu njihovih vođa. Ali 1828. godine ponovo je izbila pobuna i nakon tri dana uličnih borbi u Sarajevu Abdu-

2 Bouć, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 374; Đurdcv, "Bosna", str. 1268.

3 O tim događajima vidi kod Lewis, Emergence of Turkey, str. 78-83; Shaw, History o/ the Ottoman Empire, sv. 2, str. I9-24.

164

rahman-paša morao je napustiti grad i obnoviti staru praksu da vezir stoluje u Travniku.4

Promjene u vojsci koje su sadržavale nove metode obuke i nove odore u europskom stilu, neprestano su izazivale otpor u Bosni, a lokalna vlastela iskorištavala su tu opću kivnost medu muslimanima ,,za svoje političke ciljeve. Godine 1831. stigao je iz Gradačca u sjevernoj Bosni karizmatičan mlad^ kapetan Husein u Travnik s omanjom postrojbom i zauzeo grad. Činom javnog poniženja natjerao je vezira da svuče svoju modernu odoru i, nakon obrednog pranja, odjene tradicionalno odijelo. Htio je zadržati vezira u kućnom pritvoru, ali mu je zatočenik umaknuo i pobjegao u Austriju. (To bijaše presedan za buduću suradnju između austrijskih i otomanskih vlasti na tom dijelu granice - Austrijancima su već bili dozlogrdili neprestani pljačkaški upadi koje su organizirali pobunjeni lokalni kapetani.)5 Dotle je slična ali ozbiljnija pobuna izbila u sjevernoj Albaniji i pobunjenička je vojska krenula na istok da zapodjene bitku s otoman-skim oružanim snagama pod vodstvom velikog vezira. Iskoristivši ovu prigodu, Husein-kapetan poveo je vojsku od 25 000 Bošnjaka na Kosovo da tobože pomogne osmanlijskim snagama. Kad su stigli onamo, podnijeli su svoje zahtjeve: upravnu autonomiju i obustavu reformi u Bosni, obećanje da će vezir u Bosni ubuduće uvijek biti bosanski beg ili kapetan, i zahtjev da se Husein-kapetan smjesta imenuje na taj položaj.

Veliki vezir pristao je na sve, iako nije kanio izvršiti ništa od svojih obećanja. Uskoro se latio posla da izazove suparništvo među više bosanskih begova. Najposlije je uspio odvojiti hercegovačke kapetane, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovića, od Huseinove bune. Zatim je, 1832. godine, poslao vojsku od 30000 ljudi na Bosnu. Husein-kapetan pokušao je organizirati obranu Sarajeva, ali je malo-pomalo izgubio podršku i na kraju morao potražiti utočište u Austriji. Poslije ga je sultan uvjetno pomilovao i poslao u unutarnje progonstvo, u Trabzon. Nagrada je Ali-agi Rizvanbegoviću bila to što je Hercegovina odvojena od Bosanskog ejaleta kao zaseban teri-

4 Bouć, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 375-377.

5 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 130.

165

torij pod njegovom vlašću.6 U Bosni je još bilo otpora, ali ga je novi namjesnik Mehmed Salih-paša Vedžihija nemilosrdno i učinkovito skršio. Ajana iz Banje Luke koji mu je zadavao najviše jada namamio je u Sarajevo i dao ga zadaviti.7

Dok je Husein-kapetan hlepio za svojim snom o autonomnoj Bosni u Otomanskoj Carevini, nastavila se postupna transformacija te iste carevine. Godine 1831. ukinut je sistem timarskih posjeda. To nije podiglo veliku prašinu u Bosni - mnoge se spahije jednostavno nisu obazirale na to, a druge je zemljoposjednike to samo ponukalo da pospješe proces pretvaranja timara u agaluke i begluke.8 Jamačno bi ionako bilo došlo do pobuna seljaka protiv vlastele u raznim dijelovima Bosne 1834. i 1835. godine. Ova je potonja pobuna značajna samo po suradnji između katoličkih i pravoslavnih kmetova.9 Međutim, reforma koja je bila karakteristična za Bosnu i Hercegovinu bijaše ukinuće sistema kapetanija 1835. godine. Ne zna se kako je to primila većina samih kapetana, ali se čini da je ta odluka izazvala manje komešanja nego što se moglo očekivati. Umjesto kapetana, trebalo je da zemljom upravljaju muselimi (dužnosnici koji su zastupali namjesnika i koje je on sam postavljao). Mnogi bivši kapetani, ajani i spahije postavljeni su za muselime, čime je zacijelo spašena njihova čast, premda više nisu bili na čelu lokalnih postrojbi i nisu mogli tretirati muselimsku funkciju kao nasljednu. Ipak se nekoliko kapetana u zapadnoj Bosni pobunilo 1836. godine, ali su njihovu pobunu ugušile državne postrojbe iz Anadolije. Nekoliko aga diglo se opet na oružje iduće godine. Godine 1840. namjesnik u Travniku morao je privremeno napustiti taj grad pred novom pobunom, ali su i nju ubrzo skršile regularne jedinice. Preostali nezadovoljni kapetani koji nisu bili postavljeni za muselime dići će se još jednom na oružje 1849. i 1850. godine, ali će i njih snaći slična sudbina.10

6 Bouć, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 378-383.

7 Ibid., sv. 4, str. 384.

8 Tomasevich. Peasants, Politics, and Economic Change, str. 103.

9 Chopin i Urbicini, Provinces danubiennes, str. 242.

10 Kreševljaković, Kapetanije u Bosni, str. 68-69; Šljivo, Omer-Paša Lalas, str. 10; Đurdcv, "Bosna", str. 1268.

166

Većina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljeća nije toliko pogodila Bosnu: uvođenje poštanske službe i službenih novina, razvitak novih škola i reformiranih ministarstava. Ali godine 1839. Mahmuta je naslijedio njegov sin Abdul Medžid I. koji je u studenom iste godine donio niz mnogo temeljitijih reformi u dokumentu poznatom pod nazivom Hatišerif od Dulliane. (To ime doslovce znači svečano potpisana povelja u ružičnjaku, nazvana tako po ružičnjaku u dvorištu palače Topkapi.) Njime je svim podanicima, bez ob/.ira na vjeroispovijest, zajamčena jednaka sigurnost života, časti i imovine - čime je zapravo ukinuta kanun-i raya. Isto tako, predviđena je nova osnova za vojno novačenje i propisane nove metode određivanja i ubiranja poreza, čime je odzvonilo zloglasnom sistemu otkupa od države prava na ubiranje poreza. Ta su načela razrađena u nizu potonjih mjera i ponovljena u sličnom dekretu 1856. godine, tzv. Ilatihiimajiinu. Sav sklop relormskih mjera iz tog razdoblja poznat je pod skupnim nazivom tanzimat, što će reći reorganizacija carevine - ili, da se poslužimo riječju s kraja 20. stoljeća, s prikladnim prizvukom neuspjeha, perestrojka.n Načela izložena u Hatišerifu bijahu plemenita i dobro smišljena. Na žalost, ta su načela imala slab ili nikakav učinak u zabačenim oblastima Carevine kao što je bila Bosna, gdje se na njih jednostavno nitko nije obazirao.
Tada je već stanje u Bosni bilo vrlo teško. Neki dijelovi zemlje možda i nisu bili pretrpjeli velike štete od vojevanja i nemira, i ne bismo smjeli olako zaključiti da je svekoliko pučanstvo Bosne živjelo u bijedi i neimaštini. Jedna je pravoslavka rekla nekom engleskom putniku oko sredine sedamdesetih godina 19. stoljeća da su »prije trideset godina obični ljudi živjeli mnogo bolje nego sada, jer onda nije bilo poreza nego harač... Ljudi su bili bogati, i imali su konje, volove, svinje, ovce i perad... Iako nije bilo slobode, begovi i age. vlastela, štitili su i hranili svoje kmetove«.12 Ali dakako da se uvijek čim da se prije trideset godina bolje živjelo, a sredinom sedamdesetih godina 19. stoljeća živjelo se doista teško. Sigurno jećina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljeća nije toliko pogodila Bosnu: uvođenje poštanske službe i službenih novina, razvitak novih škola i reformiranih ministarstava. Ali godine 1R39. Mahmuta je naslijedio njegov sin Abdul Medžid I. koji je u studenom iste godine donio ni/ mnogo temeljitijih rclbrmi u dokumentu poznatom pod nazivom //o//.%r// "(/ Đz///za/it (To ime doslovce znači svečano potpisana povelja u mžičnjaku. nazvana tako po ružičnjaku u dvorištu palače Topkapi.) Njime je svim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, zajamčena jednaka sigurnost života, časti i imovine - čime je zapravo ukinuta Azm:/"-/ ranr Isto tako, predviđena je nova osnova za vojno novačenje i propisane nove metode određivanja i ubiranja poreza, čime je odzvonilo zloglasnom sistemu otkupa od države prava na ubiranje poreza. Ta su načela razrađena u nizu potonjih mjera i ponovljena u sličnom dekretu 1856. godine, tzv. //dff/n/mo/M/M/. Sav sklop relormskih mjera iz tog razdoblja poznat je pod skupnim nazivom (M/;zm;o/, što će reći reorganizacija carevine - ili, da se poslužimo riječju s kraja 20. stoljeća, s prikladnim prizvukom neuspjeha, /Jtv-f.svm/A-"." Načela izložena u Hatišcriiu bijahu plemenita i dobro smišljena. Na žalost, ta su načela imala slab ili nikakav učinak u zabačenim oblastima Carevine kao što je bila Dosna, gdje se na njih jednostavno nitko nije obazirao.

Tada je već stanje u Uosni bilo vrlo teško. Neki dijelovi zemlje možda i nisu bili pretrpjeli velike štete od vojevanja i nemira, i ne bismo smjeli olako zaključiti da je svekoliko pučanstvo Bosne živjelo u bijedi i neimaštini. Jedna je pravoslavka rekla nekom engleskom putniku oko sredine sedamdesetih godina 19. stoljeća da su "prije trideset godina obični ljudi živjeli mnogo bolje nego sada. jer onda nije bilo poreza nego /wmt'... Ljudi su bili bogati, i imali su konje, volove, svinje, ovce i perad... lako nije bilo slobode, begovi i age. vlastela, štitili su i hranili svoje kmetove".'- Ali dakako da se uvijek čini da se prije trideset godina bolje živjelo, a sredinom sedamdesetih godina 19. stoljeća živjelo se doista teško. Sigurno je

11 O Tanzimatu vidi Lewis, Emergence of Turkey, str.106-128; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv.2,str.58-133

12 Muir Maeckenzie i Irby, Traveles in the Slavonie Provinces,sv.1, Str.13

da opće prilike u Bosni nisu bile dobre ni u četrdesetim godinama. Infrastruktura i gospodarstvo bijahu oslabljeni godinama ratovanja. Veliki francuski geograf Ami Boue napravio je 1840. godine klasifikaciju balkanskih cesta, u kojoj je najniža kategorija, u Bosni i Albaniji, bila po njemu "užasna". Prozvao je te ceste "escaliers de rochers" - stubama od stijena.13 Austrijski konzularni službenik Di-mitrij Atanasković izvijestio je Metternicha nakon posjeta Bosni 1844. godine: "Dojmovi koje sam ponio sa sobom po odlasku iz Bosne bili su još gori, ako je to moguće, nego oni koje sam stekao po dolasku."14 Redovito potiskivana na razini nacionalne politike, ogorčena vlasteoska klasa nastojala je umjesto toga svim silama iscijediti što veće prihode od seljaka. Boue je zapazio da su begovi sve nepovjerljiviji prema kršćanima i da se pribojavaju da ovi ne pozovu svoje suvjemike iz inozemstva da upadnu u Bosnu. Bitni problemi nisu bili religijske nego gospodarske i političke naravi.15 Muslimanski su seljaci bili izrabljivani, kad god je to bilo moguće, koliko i kršćanski. Jedna iskrena peticija upućena 1842. godine namjesniku u Bosni, u kojoj su iznesene pritužbe na nepodnošljivo visoke poreze i namete, počinje ovako: "Mi, ponizni muslimanski građani i bijedni kršćani iz svekolikog tešanjskog kraja..."16

Novi namjesnik koji je stigao 1847. godine, Tahir-paša, pokušao je reformirati sistem desetina i drugih seljačkih davanja agalucima. Ukinuo je kuluk (obvezatni rad na vlastelinstvu) a za uzvrat povećao postotak seljakova uroda žita koji je bio dužan predati vlastelinu od jedne četvrtine na jednu trećinu. Na žalost, mnogi su zemljoposjednici prihvatili ovu drugu promjenu, ali ne i prvu.17 Kad je Tahir-paša pokušao provesti i vojne reforme koje još nisu bile provedene u Bosni kako treba, iznova je izbila pobuna begova i aga. U zemlji su se vodili krvavi okršaji 1849. godine, a pobuna je bila u punom zamahu i sljedeće godine kad je Tahir-paša umro.18

13 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 3, str. 53.

14 Šišić, ur., Bosna za vezirovanja Omer-paše, str. 27.

15 Bouc, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 119.

16 Šljivo, Omer-Paša Latas, str. 13-14.

17 Tomasevich, Peasants, Politics, ami Economic Change, str. 104; detaljniji prikaz pokušaja Tahir-pašc oko poreznih reformi vidi kod Šljivo, Omer-Paša Latas, str. 18-24.

18 Šljivo, Omer-Paša Latas, str. 50-51.

168

Tada je sultan poslao u Bosnu jednog od najsposobnijih i najinteligentnijih namjesnika od svih u tom posljednjem stoljeću otomanske vladavine: Omer-pašu Latasa. Rođen kao Mihajlo Latas u Lici, on je bio narednik u austrijskoj vojsci u Krajini. Dobro je govorio njemački, poznavao je metode rada u zapadnoeuropskoj vojsci i bio nadaren za praktičnu politiku i vojne vještine. Postoje potpuno skr-šio pobunu 1850. i 1851. godine, otpremio je mnoge begove i age u progonstvo u Anadoliju. Osim toga, ukinuo je poseban Hercegovački pašaluk i proveo novu upravnu podjelu Bosne i Hercegovine na devet okruga, a svakome je od njih na čelo postavio kajmakama (predstavnika namjesnikova, nešto kao vojnu verziju muselima).19 Dimitrij Atanasković, koji se vratio u Bosnu kao austrijski generalni konzul, upoznao se s njim u kolovozu 1850. i ovako iznio svoje mišljenje u izvještaju: "Rekao je da otomanska vlast, iz političkih razloga, može tek sporo i oprezno prijeći na popravljanje životnih prilika kršćana, da ne bi uzbunila muslimane, o čijoj potpori i snazi država ponajviše ovisi."20 Neke od njegovih reformskih mjera nisu bile omiljene medu kršćanskim seljacima - zbog njegove politike razoružavanja svekolikog pučanstva osjećali su se ugroženi, a neki od njegovih novih kajmakama nebosanskog porijekla zlorabili su vlast. "Vlada opće nezadovoljstvo," pisao je Atanasković u srpnju 1851.2! Međutim, potpuno je skršena politička moć stare vlasteoske klase, pa se moglo pomišljati i na uvođenje reformi otomanskog tanzimata.

Koliko su te reforme bile doista potrebne vidi se i iz molbe koju su bosanski kršćani uputili sultanu 1851. godine.* Medu ostalim su zahtijevali da se s njima postupa kao i s turskim podanicima, a ne kao s rajom; zatražili su ravnopravnost pred zakonom; željeli su da bude isti broj kršćanskih i muslimanskih sudaca; i zatražili ukidanje

*Taj je važni spis sastavio Ivan Franjo Jukić, a može se naći na kraju njegova Zemljopisa (str. 156-9). Taj bi se spis mogao nazvati prvim primjerom modernog ustavnog razmišljanja u bosanskoj povijesti.

19 Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 96.

20 Šišić, ur., Bosna za vezirovanja Omer-paše, str. 111.

21 Ibid., str. 235, 347, 357.

169

glavarine ili harača.22 Prva dva zahtjeva odnosila su se na stvari na koje su bili stekli pravo Hatišerifom od Đulhane 1839. godine, a treći je zahtjev bio samo proširenje tih istih načela. (Zapravo su u gradskom sudu u Travniku bila već dva kršćanska suca, ali je to bio izniman slučaj.)23 Harač je napokon ukinut 1855. godine, kad je ukinuta i tradicionalna zabrana kršćanima da redovito služe vojsku. Međutim, budući daje harač zamijenjen porezom u zamjenu za vojnu službu, za koju se regrutiralo na isti način, a budući da većina kršćanskih podanika i dalje radije nije služila vojsku, ta promjena nije praktički gotovo ništa donijela kršćanima. Jedina je stvarna razlika bila u tome što su muslimani koji nisu služili vojsku morali plaćati još jedan porez.24

Kako rekosmo, stav bosanskih muslimana prema kršćanima poprilično se zaoštrio u prvoj polovici 19. stoljeća. Nekoliko takvih primjera navodi se u konzularnim izvještajima u to doba. Kad je malobrojna pravoslavna zajednica u Travniku 1853. godine dobila dopuštenje da podigne crkvu, muslimanski su građani zahtijevali da se ona sagradi izvan grada. Iste je godine katolicima odbijena molba da podignu crkvu u Sarajevu (ali im je uskoro zatim odobrena, djelomice i kao posljedica pritiska stranih konzularnih predstavništava). Katolički svećenici u Livnu tužili su se da kršćanin ne može dočekati povoljnu presudu za sebe na sudu ni jedanput od stotinu puta.25 Ipak, kad čitamo o tim pritužbama, ne smijemo smetnuti s uma ni činjenicu da je između dvadesetih i pedesetih godina 19. stoljeća u raznim dijelovima Bosne sagrađen popriličan broj novih crkava, župnih dvorova i škola. Uz osnovnu školu u Sarajevu koju je bila podigla još na početku 18. stoljeća pravoslavna zajednica, 1851. godine sagradila je i srednju školu. Osnovne su škole imali već u deset drugih bosanskih gradova. Go dine 1870. imat će ih najmanje 28, a svih škola zajedno vjerojatno čak 57. U šezdesetim godinama 19. stoljeća katolici su imali srednje škole u nekoliko većih gradova i 27 osnovnih škola. Nekoliko je

22 Ibid., str. 302-303.

23 Gavranović, Basna 1X53-1X70, str. 42.

24 Lewis, Emergence of Turkey, str. 116.

25 Gavranović, Bosna 1X53-1X70, stranice ovim redom: 43, 38-39, 84-85.

170

novih katoličkih crkava podignuto u pedesetim godinama 19. sto Ijeća.2"

Što se tiče kvantitete svećenstva, obje su crkve doživjele preporod potkraj otomanske vladavine. U šezdesetim godinama 19. stoljeća bilo je otprilike 380 katoličkih svećenika i više od 400 pravoslavnih.27 Što se tiče kvalitete, situacija nije bila tako povoljna. Većina stranih promatrača posvjedočila je da su franjevci bili općenito na niskom stupnju naobrazbe, a gotovo su svi promatrači bili zgranuti nad pohlepnošću pravoslavnih svećenika. Jedan je njemački putnik zabilježio kako popovi plaćaju za parohiju između 20 i 200 dukata, i nazvao ih "ljudskim ološem".28 Jedan je drugi promatrač napomenuo kako pravoslavni episkopi kupuju episkopije za velike svote novca, koje zatim nastoje nadoknaditi od svoje pastve. Radi toga su se upuštali u "neobično prisne odnose s lokalnim muslimanskim vlastima".29 Ali medu kršćanskim svećenicima i učiteljima ijedne i druge vjeroispovijesti bilo je nekoliko energičnih pojedinaca. Neki su od njih bili duboko religiozni ljudi, recimo fra Grga Martić, poglavar franjevaca u Sarajevu od pedesetih do sedamdesetih godina 19. stoljeća. Ali bilo je i drugih koji se nisu bavili samo religijom nego i politikom. Takav je, recimo, bio franjevac Ivan Franjo Jukić, čija smo historijska zapažanja o preobraćanju srednjovjekovnog plemstva na islam već spomenuli. Takav je bio i Teofil Petranović, učitelj u pravoslavnoj školi u Sarajevu u šezdesetim godinama 19. stoljeća, koji je okupio oko sebe skupinu ljudi što su obilazili sela i govorili pravoslavnim seljacima daje vrijeme da prestanu sami sebe nazivati "hrišćanima" i da se počnu nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic, ravnatelj pravoslavne škole u Banjoj Luci, koji je agitirao s pozicija srpskog nacionalizma.30 Pelagic je na kraju bio uhićen

26 Šišić, ur., Bosna za vezirovanja Omer-paše, str. 358; Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni, str. 64-65; Thocmmcl, Geschichtliche Be.schreihung, str. l 14-116; Gavranović, Bosna 1853-1871), str. 44.

27 Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, str. 99, 102.

28 Maurer, Eine Reise durch Bosnien, str. 364-365; usp. slične komentare Ata-naskovićcvc 7. 1853. godine: Gavranović, Bosna 1X53-1X70, str. 44.

29 Iz izvještaja Atanaskovićcva nasljednika Jovanovića iz 1862. godine: Gavranović, Bosna 1853-1870, str. 280.

30 Vidi Andrić, Rai'oj duhovnog živtiki u Bosni, str. 53-54 (o Jukiću); Imamović, "O historiji bošnjačkog pokušaja", str. 41 (o Petranoviću - i o njegovu katoličkom Pandanu Klementu Božiću, prevoditelju u pruskom konzulatu); Koctschct, Osman

171

i osuđen na zatvorsku kaznu, ali mu je bilo dopušteno ostati u sjedištu pravoslavnog mitropolite u Sarajevu, umjesto da bude u zatvoru.**

Ali općenito najviše iznenađuje tolerancija bosanskih vlasti prema takvim aktivnostima. One su, naravno, znale da nacionalisti s obje strane Bosne, i u Hrvatskoj i u Srbiji, agitiraju za konačno anektiranje Bosne. Jedan krajiški časnik u Hrvatskoj, major Antonije Oreš-ković, pokušao je čak organizirati revolucionarnu mrežu u Bosni na početku šezdesetih radi podizanja općeg ustanka i stvaranja nove južnoslavenske države. Međutim, budući da je u njegove planove bilo uključeno i rušenje austrijske vladavine, na kraju su austrijske vlasti primijenile oštre mjere protiv njega i njegovih sudrugova.31 Što se polusamostalne Srbije tiče, njene su težnje za Bosnom bile bjelodano jasne. Vodeći srpski intelektualac Vuk Karadžić objavio je 1849. napis pod naslovom "Srbi svi i svuda", u kojem je, na temelju historijskog argumenta koji nešto nedokazano uzima dokazanim, ustvrdio da je sav narod u Bosni i Dalmaciji srpski.32 A 1844. godine ministar unutarnjih poslova Srbije Ilija Garašanin napisao je tajni memorandum u kojem je izložio metode poticanja prosrpskog raspoloženja u Bosni s krajnjim ciljem aneksije Bosne. Medu te metode spadala je izobrazba mladih Bošnjaka u srpskoj

** Nakon pritvora u Sarajevu 1869. godine, Pelagic je prognan u Tursku, odakle se vratio (nakon godinu dana) u Srbiju. Neka se Pclagićcva djela mogu pročitati u suvremnu izdanju u tri sveska: Izabrana djela. Dostupna su i suvremena izdanja Ju-kićcvih (Sahrana djela) i Martićcvih radova (Izabrana djela). O Jukiću čitatelji mogu pročitati izvrsnu studiju Borisa Ćorića objavljenu u Jukićcvim Sahranim djelima, svezak 3, str. 9-101. Možda karakteristika Grge Martića kao duboko religioznog čovjeka nije sasvim točna jer je nepotpuna; iako je glas o njemu kao duhovnom vodi ustanovljen u posljednjim godinama njegova života provedenim u samostanu u Kreševu, u svojoj je ranijoj djelatnosti pokazao i političku vještinu (u njegovanju odnosa sa stranim konzularnim predstavnicima) i prilično moderne, svjetovne književne interese.

Pascha, str. 33-34 (o Pclagiću). O Pclagićcvoj šarolikoj kasnijoj karijeri, u kojoj je bilo i agitiranja medu bosanskim emigrantima u Beogradu i Bukureštu, vidi Čuprić-Amrcin, Die Opposition in Bosnien, str. 61-64.

31 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 166.

32 Prijevod ovog teksta vidi kod Ormck i dr., ur., Le Nettoyage etlinù/ue ("Etničko čišćenje"), str. 42-53.

172

upravnoj vlasti i obrađivanje viših franjevačkih poglavara.33 Ipak je pomalo anakronično promatrati sva ta nastojanja samo u svjetlu ekspanzionizma "Velike Srbije". U ono vrijeme Srbija je bila jedina država koja je eventualno mogla igrati ulogu kakvu je Pijemont odigrao u ujedinjavanju Italije. Svaki Srbin koji je priželjkivao nezavisnu južnoslavensku državu dakako daje vidio tako nešto u proširenju Srbije. S druge strane, bilo je mnogo hrvatskih intelektualaca, primjerice Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji su zastupali sličnu ideologiju, samo sa suprotnim predznakom, prema kojoj su svi Bošnjaci bili Hrvati.34 Dabome da muslimanske vlasti u Bosni nisu bile sklone pratiti te intelektualne debate do u tančine, ali su vrlo dobro znale da je Bosna nagrada za koju su se i njihovi pravoslavni i katolički susjedi spremni nadmetati.

Za svih tih previranja u šezdesetim godinama Bosna je uživala u razmjerno zlatnoj dekadi pod jednim od svojih najdobroćudnijih vladara, Topalom Osman-pašom. Čovjek ne može a da se ne divi tom čovjeku - djelomice i zato što mnogo od onoga što znamo o njemu potječe iz memoara švicarskog liječnika, turkofila Josefa Koe-tscheta, koji se 1861. nastanio u Sarajevu, otvorio ondje ljekarnicu i postao pouzdanik i savjetnik niza bosanskih namjesnika, medu kojima je Topal Osman-paša bio očito njegov miljenik. (Ipak, nije u to doba bilo baš sve idealno: Koetschetov glavni razlog što je došao u Bosnu bio je taj stoje bio osobni liječnik Omer-paše Latasa, koji se vratio u Bosnu 1861. godine kao vojni zapovjednik da uguši još jednu bunu u Hercegovini, bunu koju je podjarivala susjedna Crna Gora.)35 Ali Topal Osman-paša - nadimak "Topal" ("hromi") odnosio se na njegovo hramanje, što bijaše posljedica rane zadobivene u ratu - bijaše očito najbolja vrsta uljuđenog turskog vladara. Bivši admiral i građanski namjesnik u Beogradu, dobro je poznavao tursku, arapsku i perzijsku književnost, pisao pristojnu poeziju na turskome i govorio francuski i grčki. Podigao je nove muslimanske

33 Ibid., str. 64-80, posebice str. 75, 78. O drugim Garašaninovim prijedlozima za propagandne akcije u Bosni vidi Slijepčcvić, Pitanja Bosne, str. 21-22.

34 Vidi Banac, National Question, str. 85-89.

35 Shaw brka ovu vojnu ekspediciju Omcr-pašinu s njegovim namjesništvom u Bosni od 1850. do 1852. godine: History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 149.

173

škole u Sarajevu, dopustio kršćanskim zajednicama da podignu još više svojih škola, utemeljio knjižnicu arapskih, perzijskih i turskih djela u Begovoj džamiji i pribavio tiskarski stroj na kojem su se tiskale školske knjige i tjednik Bosna na bosanskom i na turskom jeziku. Odlučno se upustio u gradnju cestovne mreže, dovršio glavnu cestu od Sarajeva na sjever do Bosanskog Broda za godinu dana, štoviše, dao izgraditi čak i željezničku prugu od Banje Luke do granice Hrvatske. Podigao je i bolnicu u Sarajevu, prvu javnu bolnicu u Bosni, sa 40 kreveta za bolesnike svih vjeroispovijesti.36

Proveo je i neke važne političke reforme. Godine 1865. napokon je uveden nov sistem vojnog regrutiranja muslimana. Topal Osman--paša bio je oprezan, obećao je da unovačeni vojnici neće ratovati izvan Bosne i otupio je oštricu reforme primanjem u vojsku više od 1000 dobrovoljaca. Sljedeće godine proveo je u djelo dalekosežne promjene koje je zahtijevao Zakon o reformama u provincijama iz 1864. godine. Posrijedi je bila reorganizacija strukture vlasti svekolikog Bosanskog ejaleta (koji će se u buduće zvati vilajet), osnivanje novih sudova (sa mješovitim muslimansko-kršćanskim prizivnim sudom) i podjela cijelog bosansko-hercegovačkog teritorija na sedam sandžaka. Svaki od tih sandžaka slao je zastupnike (po dva muslimana i jednog kršćanina) u savjetodavnu skupštinu, koja se sastajala jedanput godišnje na najviše 40 dana da savjetuje namjesnika u gospodarskim i financijskim pitanjima: o poljodjelstvu, oporezivanju, gradnji cesta i tako dalje. Uz to je osnovano i malo izvršno vijeće koje se sastojalo od trojice muslimana, dvojice kršćana i jednog Židova, i koje se sastajalo dva puta tjedno pod predsjedavanjem namjesnikovim. Iako su oba ta tijela imala savjetodavni karakter, bijaše to velik napredak prema onome kako su se poslovi obavljali u prethodnih 400 godina.37

Jedan je od najvećih problema, kao i uvijek u ovom posljednjem razdoblju otomanske vlasti u Bosni, bio problem odnosa između seljaka i zemljoposjednika. Tu je glavna reformska mjera bila do-

36 Koctschct, Osman Pascha, str. 1-5, 11-12.

37 Ibid., str. 7. Koctschel usput napominje da se ukupna financijska uprava vilajeta sastojala od ravnatelja, nadzornika i petnacstoricc činovnika. O pokrajinskom /iikonu i reformama vidi Shaw, History of the Ottoman Empire; sv. 2, str. KX-91..

174

nesena 1859. godine, pred sam dolazak Topal Osman-paše u Bosnu, tako da je njemu bilo još teže provesti tu mjeru u djelo. Taj je dekret bio zapravo pokušaj da se kodificira nepisani zakon o dužnostima seljaka koji rade na agalucima, onoj vrsti bivših timarskih posjeda na kojima je još postojala zakonska osnova za odnose između seljaka i vlastelina. Njime je utvrđeno da seljak daje vlastelinu jednu trećinu svoje ljetine. Budući da se državna desetina, novčana svota u vrijednosti od jedne desetine ljetine, najprije odbijala, a trećina se izračunavala od preostale ljetine, to je značilo da su ta dva osnovna nameta iznosila 40 posto seljakova ukupnog prihoda, a bilo je povrh toga još i raznih drugih državnih nameta, kao što je bio novi porez što se plaćao u zamjenu za vojnu službu. Kad suvremeni povjesničari proglašavaju visinu poreza u Bosni "pretjeranom" zato što su "odnosili seljaku više od 40 posto njegova prihoda", čovjek je u napasti da istakne kako je taj omjer približno jednak omjeru svih vrsta oporezivanja prema bruto nacionalnom dohotku mnogih država potkraj 20. stoljeća.38 Ipak je teško uspoređivati te dvije stvari. Današnji djelatnici očekuju da će im se većina poreznih davanja vratiti u obliku zdravstvene skrbi, školstva i tako dalje, a bosanski seljak to nije mogao očekivati. S druge strane, seljaci nisu morali kupovati sebi kuće niti ulagati novac u nekretnine. Jedno drugo načelo što bijaše kodificirano dekretom iz 1859. godine bijaše propis da se vlastela moraju brinuti za smještaj seljaka i pomagati im u održavanju i popravljanju kuća. Seljaci su mogli napustiti vlastelina, a vlastelin je njih mogao otpustiti, ali samo pod uvjetom da ne zadovoljavaju na poslu ili da ne plaćaju dažbine, i to uz odobrenje državnih službenika.39 Ovi su se propisi, na žalost, odnosili samo na agaluke, a ne i na begluke, gdje su begovi mogli ugovoriti odnose sa seljacima kakve su god htjeli. Stoga je glavni učinak tih propisa bio da su poticali vlastelu da samo mijenjaju formu zakupa zemlje. Osvrćući se na ovo razdoblje, Josef Koetschet zaključio je da su preuveličane tvrdnje o tome što su sve zahtijevala vlastela, i kako su loše postupala sa seljacima.

38 B. Jelavich i C. Jelavich, Establishment of the Balkan National Stoto1, str. 143.

39 O drugim pojedinostima reforme i/ 1859. godine vidi Tomasevich, Peasants. Politic*, and Economic Change, str. 105-106.

175

Većina kmetova živjela je uglavnom u dobrim odnosima sa svojom vlastelom; zapravo su vlastela - mislim na one bogate i ugledne medu njima - kad je bila loša godina, pružala svu moguću pomoć svojim seljacima. Istina je daje bilo i okrutnih aga čija je naoružana ruka teško pritiskala nemoćne seljake. Međutim, antagonizam koji bi se razvio u takvim slučajevima potjecao je mnogo više iz ekonomskih interesa nego iz bilo kakvih vjerskih ili političkih pobuda.4n

Sliku Sarajeva u to doba Koetschet je svakako naslikao ružičastim bojama. On se prisjeća ljetnih nedjeljnih popodneva kad su katoličke i pravoslavne obitelji odlazile na teferič na obronke uz cestu što vodi u Ilidžu. "Muslimani, kršćani i Židovi išli su mirno na izlet... podjednako uživajući u onom mirnom, blaženom vremenu, nigdje nije bilo ni traga vjerskoj mržnji."41 Tek negdje potkraj šezdesetih godina, prema Koetschetu, atmosfera se pokvarila, kad je isteklo devet godina službovanja Topal Osman-paše. Godine 1869. stigli su hitni zahtjevi iz Istambula da se otkriju slavenski agitatori koje potpomaže Rusija, pa je novi namjesnik zamolio i samog Koetscheta, stoje ovoga potonjeg dovelo u nepriliku, da potraži tragove srpske propagande u pravoslavnom manastiru u Žito-mislićima, nedaleko od Mostara.42 Potkraj šezdesetih bilo je i više javnog negodovanja, koje nije bilo upereno protiv vlastele nego protiv državnih poreznika. Posebno je bila omražena njihova uobičajena praksa da procjenjuju vrijednost ljetine (i traže naplatu poreza) još prije žetve ili berbe. Godine 1868. prosvjedovalo je 1000 pravoslavnih i muslimanskih seljaka u bosanskoj Posavini, a 1869. godine prosvjedovalo je na sličan način stotinjak muslimana i pravoslavnih u Foči.43 Ovi primjeri medukonfesionalne suradnje zaista potkrepljuju Koetschetovo mišljenje da osnovni uzroci bunta i nemira nisu

40 Koetschet, Osman Pascha, str. 6.

41 Ibid., str. 24-25. O ovoj vrsti piknika poznatim kao teferič, na koji su još u tridesetim godinama 20. stoljeća odlazili katolici svake nedjelje, vidi kod Pelletier, Sarajevo, str. 143.

42 Koetschet, Osman Pascha, str. 46-49. Ništa nije pronađeno, ali mnogo dokaza o ruskom zanimanju (i upletanju) za situaciju u Bosni u tom razdoblju može se naći kod I'isarev i Ekmcčić, OsvohoJiteljnaja borba narodov Bosnii i Rossi/a.

43 Slijepčević, Pitanje Bosne, str. 25.

176

bili toliko religijske koliko gospodarske naravi. Ipak, neprijeporna je činjenica da je istodobno raslo novo osjećanje neprijateljstva prema kršćanima medu muslimanskim svećenicima i hodžama (vjeroučiteljima) u Sarajevu. Upravo 1871. i 1872. godine, prema Koetschetu, "vidjeli smo kako se pred našim očima budi vjerska mržnja."44

Poznati je skandal izbio oko gradnje pravoslavne saborne crkve. To bijaše simbol izmijenjenog statusa bosanskih kršćana, čije su probitke sada promicala strana konzularna predstavništva i vlade tobože "zaštitničkih" velesila - Rusija se zauzimala za pravoslavce a Austro-Ugarska za katolike. Zapravo je jedna od najvažnijih značajki toga razdoblja bio prodor kršćanskih organizacija iz inozemstva u Bosnu - godine 1869. dopušteno je skupini katoličkih redovnika iz Porajnja da podignu samostan nedaleko od Banje Luke. Godine 1870. Miss Pauline Irby otvorila je djevojačku školu u Sarajevu koju je financirala jedna engleska kršćanska organizacija, a predavačice su bile protestantske dakonice iz Njemačke. Sljedeće godine stigla je skupina austrijskih redovnica, sestara milosrdnica, da podignu samostan i otvore osnovnu školu.45 Kad je 1863. godine vlast odobrila da se u Sarajevu podigne saborna crkva, prikupljan je novac za tu svrhu u svekolikom pravoslavnom svijetu. Izaslanik mitropolite bosanskog putovao je kroz Rusiju sa svetim moćima, rukom svete Tekle, i sakupljao milodare.46

Kad je 1872. godine crkva bila pred završetkom, izbila je ogorčena raspra između pravoslavne zajednice i muslimanskog svećenstva, koje je zahtijevalo da toranj crkve ne smije biti viši od minareta Begove džamije.47 Pa i sama zvonjava zvona bila je nešto

44 ICoctschct, Osman Pascha, str. 55.

45 Maicr, Deutsche Siedlungen, str. 9; AnDerson, Miss Irhv, str. 60-67; Pelletier, Sarajevo, str. 138.

46 Pelletier, Sarajevo, str. 119.

47 Arthur Evans, iako poznat po svojim izrazito protumuslimanskim stavovima, napisao je o toj katedrali, kad ju je vidio 1875. godine, daje "razmetljiva građevina" i nadodao: "Kršćani nisu bili zadovoljni odobrenjem da sagrade crkvu na najistaknutijem položaju u jednoj od glavnih gradskih ulica, nego su morali pošto-poto podići pretencioznu gromadu koja će baciti u zasjenak najveću od dvije stotine i nešto džamija... Teško je bilo možda i očekivati da cc neuki muslimanski fanatici ravnodušno gledati ovo najnovije očitovanje kršćanske poniznosti" (Through Bosnia, str. 247).

177

novo. Prema odavno utvrđenom običaju, u otomanskim gradovima nisu smjela zvoniti zvona kršćanskih crkava. Neki demagozi medu hodžama i imamima počeli su podbunjivati muslimane u gradu u vezi s tim pitanjima. Jedan je od njih bio krupan, nezgrapan čovjek po imenu Hadži Lojo. Budući daje bio na hadžiluku (na hodočašću u Meki), tretirali su ga kao hodžu ili učitelja, iako je bio posve neuk.4s Drugi je bio fanatičan imam iz Begove džamije. Međutim, kad je ovaj poveo izaslanstvo da se prituži na zvonjavu zvona, namjerio se na jačega od sebe u osobi novoga namjesnika, Albanca Mehmeda Akif-paše, s kojim nije bilo šale. Imam je najprije počeo citirati jedan stih iz Kur'ana, ali ga je namjesnik presjekao u riječi uzvikom: "Šuti, magarče! Nećeš ti mene učiti Kur'an! I tako, kažeš da ne možeš podnijeti zvonjavu zvona, je li, pašče jedno? A vi ostali, zar ste zbilja toliko blentavi te ne vidite da bi ovaj nitkov i sam zvonio, samo kad bi mu za to plaćali pedeset groša na mjesec?"49 U ljeto 1873. godine 24 bosanska kršćanska trgovca prebjegla su u Hrvatsku i izjavila da su "mnogi" kršćani u Bosni osuđeni na smrt zato što su se družili s austrijskim konzulom.50 Kad se poslije u Austriji pisalo o događajima u sedamdesetim godinama, obično su se isticali ovakvi incidenti jer se činilo da oni moralno i religiozno obvezuju Austriju da intervenira. Ali pravi uzroci slomu oto-manske vladavine i intervenciji austrijske vojske nisu bili religiozne nego ekonomske i političke naravi. U ljeto 1875. stigle su prve vijesti o tome kako su kršćanski seljaci iz okolice Nevesinja u Hercegovini (istočno od Mostara) pobjegli u planine da bi izbjegli plaćanje državi desetine ili osmine svoje ljetine. Žetva je 1874. godine bila potpuno podbacila, ali su lokalni poreznici (dvojica muslimana i jedan kršćanin) primijenili oštre mjere ne bi li naplatili porez. Do kraja mjeseca srpnja svi su se seljaci u tom kraju odmetnuli u planine gdje su pružali vlastima oružani otpor.51 Bijaše to politički

48 Koctschel, Osman Pascha, str. 55.

49 Ibid., str. 76.

50 M. Mandić, Povijest okupacije, str. X.

51 Evans, Through Boxnia, str. 337-338; Koctschct, Aus Bosniens lelzer Tiir-kenzeit, str. 6-8. Buna je poznata pod nazivom Ncvcsinjski ustanak, iako se najprije pobunilo selo Gabela 3. srpnja, a Ncvcsinje Ick nakon tjedan dana (MacKenzic, Serbs and Pan-Slavism, str. 30, u fusnoti).

178

osjetljivo područje zato što je bilo blizu crnogorske granice. Tu je bilo već nekoliko okršaja između otomanskih i crnogorskih postrojbi, recimo za vrijeme kaznene ekspedicije Omer-paše 1860. i 1861. godine, a sumnjalo se i na crnogorskog kneza, ruskog štićenika, da ubacuje ljude i oružje ne bi li destabilizirao Hercegovinu.52

Uskoro su izbili novi nemiri na sjeveru Bosne i velik je broj ljudi pobjegao u Hrvatsku i Crnu Goru - bilo pred nasiljem ili porezom, ili i jednim i drugim.53 Osnovni je uzrok narodnom nezadovoljstvu ležao na području poljodjelstva, ali su to nezadovoljstvo u nekim dijelovima Bosne iskoristili pripadnici Pravoslavne crkve koji su bili u vezi sa Srbijom i koji su već javno iskazivali svoju lojalnost srpskoj državi.54 U Bosnu su nagrnuli dobrovoljei iz Srbije, Slavonije, Hrvatske, Slovenije, pa čak i iz Rusije (uz još nekoliko talijanskih garibaldinaca i nizozemsku pustolovku Johannu Paulus), koji su svi bili uvjereni da je na pomolu veliko buđenje Južnih Slavena.55 Bosanski namjesnik okupio je u Hercegovini vojsku koja je u jesen i oštru zimu 1875.-76. djelovala okrutno ali nedjelotvorno. Oni žešći medu begovima mobilizirali su svoje vlastite "bašibozuke" (neregularne jedinice) i, bojeći se općeg prevrata u Bosni, počeli terorizirati seljake. Godine 1876. popaljeno je na stotine sela i pobijeno najmanje 5000 seljaka. Do kraja te godine broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine popeo se zacijelo na najmanje 100 000, a možda čak i na 250 OOO.56

52 O otomansko-crnogorskim sukobima iz 1857.-1858, IX60.-186I. i 1874. godine vidi Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 150, i M. Mandić, Povijest okupacije, str. 8.

53 M. Mandić, Povijest okupacije, str. 9.

54 Čubrilović, Bosanski ustanak, str. 61-67. Evans je pripomenuo daje "ustanak u Hercegovini uglavnom agrarni rat" (Through Bosnia, str. 334); Peter Sugar napominje: "Gotovo je nedvojbeno daje agrarno pitanje izazvalo bunu" (Industrialization of litaniu, str. 22).

55 Koctschct, Aux Bosniens letzter Türkenzeit, str. 12, 23; Evans, kad je na početku kolovoza prešao u Bosnu, čuo je kako su se "mnogi Hrvati i Slovenci" iz Zagreba, Maribora i Ljubljane zaputili onamo (Through Bosnia, str. 87).

56 Mandie, Povijest okupacije, str. 22 (100 000); Evans, lllyrian Letters, str. 4 (250000); u službenom austrijskom izvještaju stoji da ih je bilo najmanje 100000 samo na austrijskom tlu (Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 36). Gustav Thoemmcl je procijenio da ih je do svibnja 1878. bilo 150 000 na austrijskom teritoriju, 70 000 u Crnoj Gori i 10 000 u Srbiji (Kapidžić, Hercegovački ustanak, str. 29, u fusnoti).

170

Oko sredine sedamdesetih ta je velika ali lokalna kriza prerasla u međunarodnu. Ne samo što se Europom prenijela vijest o sličnom ustanku u Bugarskoj i o tome kako je okrutno ugušen (glasovite "bugarske grozote" koje su onako užasnule vremešnog Gladsto-nea), nego su u srpnju 1876. Srbija i Crna Gora navijestile rat Oto-manskoj Carevini. Te su se dvije zemlje sporazumjele da će prva anektirati Bosnu a druga Hercegovinu. Crna Gora je postigla stanovite ratne uspjehe, ali Srbija se osramotila i Osmanlije bi je bile ponovo osvojile da nije bilo Rusije, koja je nagnala Turke da u studenom potpišu primirje. Ponašanje Srbije učvrstilo je ionako neprijateljski stav bosanskih vlasti prema pravoslavnom pučanstvu. Jedan je izbjeglica na početku 1877. godine navodno čuo kako se "svi Srbi protjeruju iz Bosne, kako ih same turske vlasti progone i kako su dali odriješene ruke bašibozucima i Ciganima, pa i katolicima i Židovima".57 (Ova napomena o katolicima i Židovima ipak pokazuje da je taj izbjeglica bio pravoslavne vjere i da je bio pristran. Arthur Evans zabilježio je kako je "jedna od najneobičnijih značajki sadašnjeg ustanka način na koji se pripadnici obje kršćanske vjeroispovijesti bore rame uz rame".)5s

Godine 1877. Rusija je navijestila rat Otomanskoj Carevini. Prije toga su se već Rusi i Austrijanci više puta potajno dogovarali kako će podijeliti balkanske zemlje među sobom. Međutim, na početku 1878. ruske su postrojbe bile već nadomak Istambulu i Rusija je mogla diktirati uvjete mirovnog ugovora, koji su mnogo više odgovarali njenim probicima nego austrijskim. Prema tom ugovoru (Sanstefanski mir) glavna štićenica Rusije na Balkanu, Bugarska, znatno se proširila i stekla gotovo posvemašnju samostalnost. Bosna će ostati u Otomanskoj Carevini, ali će se u njoj provesti razne reforme, a prema 14. članu mirovnog ugovora prihodi same Bosne koristit će se samo za njene potrebe (odštete izbjeglicama i žiteljima) u iduće tri godine.59

57 Iz pisma koje je u svibnju 1877. napisao jedan bosanski izbjeglica u Slavoniji i koje citiraju Muir Mackenzie i Irby, Travels in the Slavonic Provinces, sv. 1, str. 36.

58 Evans, Through Bosnia, str. 337.

59 Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 41.

180

To je iznova probudilo stare ambicije bosanskih begova da upravljaju autonomnom Bosnom u Otomanskoj Carevini. Uostalom, kao što je Arthur Evans pribilježio 1877. godine, otomanski upravljači i dužnosnici bili su "podjednako omraženi medu bosanskim muhamedancima i medu bosanskim kršćanima"/'" Na žalost, nakon onoga što se zbilo u posljednje tri godine, bosanski muslimani i kršćani toliko su mrzili jedni druge da bi Bosna, kad bi bila prepuštena sama sebi, još zadugo bila ostala klijalište nemira. To je bio jedan od čimbenika koji su utjecali na europske velesile kad su se u srpnju 1878. sastale na Berlinskom kongresu da preinače mirovni ugovor sklopljen u San Stefanu i predlože nove zemljovide. Još je važnija bila želja da se kompenzira novi utjecaj Rusije na Balkanu i spriječi njen prodor u Sredozemlje, l tako je Berlinski kongres ne samo sveo Bugarsku na razumne granice, nego i najavio da će Bosnu i Hercegovinu, koja je teoretski još bila pod otoman-skim vrhovništvom, zauzeti Austro-Ugarska i upravljati njome.

Austrijanci su još jednom ponovili pogrešku koju su počinili u 17. i 18. stoljeću - predmnijevajući da će ih većina bosanskog puka dočekati raširenih ruku. Inače ne bi bili brzojavili vijest o odluci Kongresa u Sarajevo 3. srpnja, deset dana prije nego što je objavljena u europskim novinama. Na dan 5. srpnja održan je javni zbor muslimana u Begovoj džamiji. Pojavio se stari agitator Hadži Lojo, razvio zeleni barjak (tradicionalna boja islama) i poveo sve prisutne do namjesnikova dvora.61 Namjesnik je pristao da imenuje novog vojnog zapovjednika i obavi pripreme za obranu od Austrijanaca, iako je bilo očito da nije dušom i srcem za takvu politiku koja je značila otvoreno iskazivanje prkosa sultanovim ugovornim obvezama. Na dan 20. srpnja sarajevske novine najavile su neminovnu austrijsku najezdu, a nakon četiri dana prve austrijske postrojbe doista su prešle preko rijeke Save. Na dan 27. srpnja Hadži Lojo poveo je još jednom svjetinu do namjesnikova dvora, pozvao garnizon na pobunu i nagnao namjesnika da otpusti nekoliko dužnosnika i osnuje "narodnu vladu^. Vojni zapovjednik pobjegao je iz grada sa sto-

60 Evans, lllvrian Leitern, str. 55.

61 Koctschct, Aus Bosniens letz/er Türkenzeit, str. 78-79.

181

tinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli natrag i nagovorili da pomogne organizirati obranu od Austrijanaca/'2

Dotle su Hadži Loju objeručke prihvatili vodeći pravoslavni svećenici, koji su bili presretni što se Bosna oslobađa osmanlijskog jarma, ali nisu ni najmanje željeli da ga zamijeni austrijski jaram. Održano je zajedničko muslimansko-pravoslavno slavlje. Josef Koe-tschet poslije je zapisao: "Arhimandrit Sava Kosanović i pop Risto Kanta-Novaković, obojica odjeveni kao hajdučke harambaše, s kuburama i jataganima za pojasom, stali su na čelo gomile raspjevanih srpskih momaka." Na dan 2. kolovoza održana je parada muslimanskih dobrovoljaca zajedno sa "kršćanskom legijom, koja se uglavnom sastojala od pravoslavnih, sa svega nekolicinom katolika". Lo-jo je uskoro zatim izgubio ugled ustrijelivši jednog kršćanskog seljaka. Međutim, on je svojim akcijama uspio dići na noge muslimane i u drugim krajevima Bosne, tako da su njegove prilično loše organizirane postrojbe u raznim dijelovima zemlje brojile otprilike 40 000 ljudi.63

S druge strane, Austrijanci su imali 82 000 vojnika. Njih oko 9400 sačinjavali su takozvane "okupacijske jedinice", čija je zadaća bila da udu u Bosnu i Hercegovinu iz Dalmacije i da čuvaju teritorij koji osvoje glavne udarne snage. Te glavne snage, pod zapovjedništvom Hrvata baruna Josipa Filipovića, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce. Austrijanci su bili dobro opremljeni i dobro obaviješteni o gradovima, cestama i mostovima u Bosni i Hercegovini zahvaljujući austrijskom vojnom inspektoru, kome su bosanske vlasti, u svojoj naivnosti, dopustile da proputuje po čitavoj zemlji između 1871. i 1873. godine.64 Na dan 16. kolovoza Austrijanci su nanijeli su težak poraz bošnjačkoj vojsci u bici kod Klokota, nedaleko od Viteza, a 18. kolovoza stigli su do predgrađa Sarajeva. Sutradan ujutro u 6 i 30 započeli su arti-

62 Ibid., str. 86-88; M. Mandić, Povijest okupacije, str. 28-30.

63 Koetschct, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 90, 96, 102; M. Mandić, Povijest okupacije, str. 30-31.

64 Glede broja vojnika vidi Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, dodatak, Bcilag 8 (82 113 ljudi i 1313 konja); nadzornik Stcrncck objavio je neka svoja otkrića 1877. godine (Geogra/ische Verhältnisse).

182

Ijerijski napad, a nakon toga su pješaci ušli u grad u kojem su na njih pucali "iz svake kuće, sa svakog prozora, sa svakih vrata... čak su i žene sudjelovale u pružanju otpora." Ali do 13 i 30 grad je bio osvojen, a Austrijanci su imali 57 mrtvih i 314 ranjenih. Vojska je nastavila napredovati kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak tijekom mjeseca kolovoza i rujna, a do 20. listopada zauzeta je cijela Bosna i Hercegovina. Osvajanje je potrajalo manje od tri mjeseca. Mjestimice je bilo žestokih otpora i čestih gerilskih prepada. Sve u svemu, bila su 53 veća okršaja, u koje su uključena i zauzimanja branjenih gradova. Ukupni gubici Austrijanaca iznosili su 946 mrtvih i 3980 ranjenih vojnika. Ali ni jedan grad nisu zauzimali dulje od dva dana. S obzirom na grozno stanje u kojem je bila većina cesta, gotovo da nije pretjerano reći da su Austrijanci zauzeli Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko im je trebalo da propje-šače kroz nju s kraja na kraj.65

65

65 Koctschct, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 102-109; Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 450 (citat); M. Mandić, Povijest okupacije, str. 64-71, 97-99.

183