satorovici.net

9 ŽIDOVI I ROMI U BOSNI

Dosad nismo mnogo spominjali dva naroda koji su bili prisutni u Bosni od davnine: Rome, koji su vjerojatno bili ondje prije dolaska Turaka, i Židove, koji su došli u prvom stoljeću turske vladavine. U ovom ćemo poglavlju iznijeti kratak pregled njihove povijesti u Bosni, od njihova dolaska do početka 20. stoljeća. Dakako da ta dva naroda nemaju mnogo zajedničkog, osim činjenice da su i jedan i drugi očuvali svoj identitet iako su rasijani po nebrojenim zemljama. Ali i u jednom i u drugom slučaju iznenađuje razlika u načinu na koji su postupali s njima u Otomanskoj Carevini i u sjevernoj i zapadnoj Europi. Oni koji se automatski pozivaju na okrutnost i nesnošljivost osmanlijske vladavine, treba da malo pobliže razmotre povijest ovih dviju manjina. Sigurno je da su u balkanskim društvima postojale predrasude i prema Židovima i prema Romima, ali same lokalne predrasude ne bi bile u 20. stoljeću otjerale nebrojene tisuće njih u smrt. To je mogla učiniti samo ideologija što se razvila u naprednijim i "kršćanskijim" dijelovima Europe. Kao i s islamom, možemo samo nagađati o vrlo ranim tragovima judaizma na bosanskom tlu. Na temelju arheoloških nalaza, znamo da su se mnogi Židovi bili naselili u obližnjim dijelovima bivše Jugoslavije pod rimskom vlašću. Otkriveni su ostaci sinagoga i židovskih grobova iz trećeg i četvrtog stoljeća na nekim mjestima u Makedoniji, Dalmaciji, Crnoj Gori i u Osijeku, pedesetak kilometara udaljenom od sjeveroistočne bosanske granice. Najzanimljiviji je nalaz avarskog groblja iz osmog ili devetog stoljeća nedaleko od Novog Sada (istočno od Osijeka, podjednako udaljenog od tog grada kao i Bosna). U mnogim grobovima na tom groblju pronađeni su židovski simboli i hebrejski natpisi - iz kojih se dade zaključiti da su ti Avari prihvatili članove plemena Krimskih Hazara koji su se u osmom stoljeću bili preobratili na judaizam.1

Židovi su se održali u Makedoniji za sve vrijeme bizantske vladavine, a zbog važnosti kopnenog trgovačkog puta za Solun, tu su se okupili i novi članovi židovske zajednice iz drugih dijelova Europe i pridružili se potomcima solunskih Židova iz rimskog doba. Znameniti makedonski Židov Leon Mung, koji se pokrstio i postao nadbiskup Ohrida 1120. godine, vjerojatno je bio pobjegao od progona

1 Goldstein, ur., Jews in Yougoslavie! ("Židovi na tlu Jugoslavije"), str. 27-28.

147

iz Njemačke. Zacijelo su i druge izbjeglice došle u Makedoniju nakon izgona Židova iz Ugarske u 14. stoljeću. U to vrijeme postojale su židovske zajednice i u Dubrovniku, Splitu i Beogradu.2 Ipak, najveći je priljev Židova bio potkraj 15. stoljeća, kad su Židovi koji bjehu protjerani iz Španjolske bili dobro primljeni u Otomanskoj Carevini. Mnogi su se od tih Židova Sefarda nastanili u Solunu, a neki su se od njih preselili na sjever, u grad Skopje, koji je uskoro, zahvaljujući njima, postao važno trgovačko središte.

Bosna nije bila na glavnom trgovačkom putu sjever-jug (koji je prolazio kroz Srbiju), ali je važan put istok-zapad vodio od Dubrovnika preko Foče (južno od Sarajeva) do Novog Pazara i dalje do Skopja. Židovski trgovci iz Skopja i Dubrovnika zacijelo su često imali posla s bosanskim posrednicima. Ipak, čini se da je razvoj Sarajeva kao važnog trgovačkog grada najprije naveo Židove da se nastane na bosanskom tlu. Nije poznato kad su došli u Sarajevo, ali tri sudska zapisnika iz 1565. godine spominju židovske trgovce koji su se do tada već, po svemu sudeći, bili udomaćili u Sarajevu.3 Vjerojatno je presudan čimbenik bio bezistan "Bursa" koji je podigao Gazi Husrev-beg u tridesetim godinama 16. stoljeća - trgovina svilom s gradom Bursom bijaše uglavnom u rukama anadolskih Židova.4 Nije poznato ni jesu li se u Sarajevu prvi nastanili Židovi koji su došli iz Burse. Glavne veze sarajevska židovska zajednica u iduća dva stoljeća održavala je sa Skopjem i Solunom, pa valja pretpostaviti da se većina Židova bila doselila iz ta dva grada. Trgovina tekstilom, koja je za sve vrijeme otomanske vladavine bila na prvom mjestu u bosanskom uvozu, ostala je u židovskim rukama sve do uništenja židovske zajednice u Drugom svjetskom ratu.5

Židovi u Sarajevu živjeli su isprva u jednoj muslimanskoj mahali ili četvrti, ali godine 1577., za nagradu što su pomagali državi

2 Ibid., str. 75-76.

3 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 2. Frcidenrcich kaže da ovi sudski zapisnici spominju deset do petnaest židovskih obitelji (Jews of Yugoslavia, str. 12); ali Levy samo nagađa koliko je u to doba bila velika židovska zajednica.

4 Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.

5 Pelletier je 1934. godine zabilježio da tekstil u Sarajevu najviše prodaju Židovi: Sarajevo, str. 4X-49. Skarić tvrdi da su sarajevski Židovi došli prvobitno iz Skopja: Sarajevo i njegova okolina, str. 60.

148

u borbi protiv Habsburgovaca, dopušteno im je da osnuju svoj vlastiti kvart/' Riječ "kvart" ne odgovara sasvim pojmu "mahala", jer mahale, kao što je objašnjeno u 5. poglavlju, bijahu manji dijelovi grada u kojima nije obično bilo više od četrdesetak kuća. Isto bi tako bilo pogrešno ovdje upotrijebiti riječ "geto", koja se kadikad rabila za tu židovsku mahalu, jer su se njeni stanovnici posve slobodno kretali po gradu, nije bilo posebnih ulaza ni policijskog sata ni drugih diskrimi-natorskih mjera. U jednom rukopisu iz 18. stoljeća spominje se kako su se muslimani tužili na buku koju Židovi dižu i na opasnost od požara. Pod pretpostavkom da ta pritužba nije bila bez osnove, možemo zaključiti da su se Židovi u Sarajevu tada već bavili industrijom, vjerojatno lijevanjem kovina (zna se da su se tim poslom bavili u potonjim godinama). A ako su pomagali pri izradi metalnog oružja i opreme potrebne za vođenje rata, možda se time može objasniti i zahvalnost turskih vlasti. Jedan židovski autor iz Soluna u 17. stoljeću zabilježio je da su sami Židovi zatražili da se presele.7 Ma koji razlog bio, bogatiji Židovi preselili su se u kuće sagrađene blizu glavne tržnice, a ostali su se uselili u posebnu zgradu koju je ondje podigao poznati dobrotvor, namjesnik u Bosni 1580. i 1581. godine, te je zgrada prozvana Siavuš-pašine daire, što će reći "Zadužbina Siavuš-pašina". Bijaše to kućerina sa 46 soba i unutarnjim dvorištem. U njoj su stanovale siromašnije židovske obitelji, svaka od njih u jednoj ili dvije sobe. Židovi su tu zgradu zvali // Cortijo - "Dvorište", muslimani Velika avlija ili Civuthana. (Takve su općinske zgrade podignute i u drugim dijelovima Balkana. Tako je, recimo, Türkischer Judenhof u Beogradu imao 103 sobe, 49 kuhinja i 27 podrumskih prostorija.)" Istodobno je uz Cortijo sagrađena i prva sinagoga u Sarajevu.9

Od židovske zajednice u Sarajevu u 17. stoljeću ostalo je malo tragova. Znamo daje ona za sve to vrijeme postojala, ali se po svoj

6 Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.

7 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 6-10.

8 Goldstein, ur., Jews in Yugoslavia, str. 72; Frcidenrcich, Jew.i otl Yugoslavia, str. 12,27. Cortijo je izgorio u požaru 1879. godine i nikad nije obnovljen. Potpuni opis židovske četvrti u Sarajevu i mapu s ulicama vidi kod Levy, Die Sephardim in Bo-mien, str. 85-111.

9 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 111 ; sinagoga je izgorjela 1794. godine, ali je ponovo izgrađena.

149

prilici nije osobito isticala jer jedva da se spominje u ostaloj židovskoj literaturi iz toga doba. Njezin prvi rabin za koga se zna, Samuel Baruh, došao je iz Soluna na početku 17. stoljeća, a za njegov se grob tradicionalno tvrdi da je najstariji na židovskom groblju u Sarajevu.10 Kad je Evlija Čelebija 1660. godine posjetio Sarajevo, zabilježio je da Židovi imaju već dvije mahale u gradu." Židovi su bili u sličnom pravnom položaju kao i kršćani: i za njih je vrijedio kanun-i raya pa nisu smjeli graditi nove bogomolje bez posebnog dopuštenja. Za to je, kao i za većinu drugih zakonskih odobrenja, trebalo platiti određenu svotu novca. Židovi, kao i kršćani, nisu uživali zakonsku ravnopravnost s muslimanima pred otomanskim sudovima, ali im je bilo dopušteno da rješavaju svoje međusobne sporove na vlastitim građanskim sudovima. Židovi su plaćali i harač i morali su se pokoravati propisima kanun-i raya o odijevanju, a sultan Mu-rat IV. dodao je 1574. godine i neke naknadne odredbe prema kojima Židovi nisu smjeli nositi turbane, svilenu odjeću ni bilo što zeleno. Poslije je rabinima u sinagogi bilo dopušteno nositi turbane ali samo žute boje.12 Ipak je u postupanju sa Židovima u Otoman-skoj Carevini bilo mnogo manje diskriminacije nego u bilo kojoj kršćanskoj zemlji na sjeveru i zapadu potkraj srednjeg vijeka i na početku novoga doba.

Godine 1655. Židove je u Otomanskoj Carevini uzbunila neobična vijest: karizmatični mladi rabin u Smirni, Sabbatai Ševi, proglasio se Mesijom. Vijest o toj objavi proširila se munjevitom brzinom po Europi, a mistični spisi Sabbatajevih sljedbenika, napose njegova glavnog učenika i promicatelja Nathana od Gaze, čitali su se s velikim zanimanjem. U jednom se izvještaju spominje da su bečki Židovi primili Nathanova nabožna djela 1666. godine iz Sarajeva.13 Naučavanje Sabbataia i njegovih učenika ("sabatajevaca") zasnivalo se na tradiciji kabalistike, metodi odčitavanja skrivenih proročanstava i teoloških istina iz riječi i slova svetih hebrejskih tekstova. Ve-

10 Frcidenrcich, Jews of Yugoslavia, str. 13. " Čelebi, Putopis, str. 105-106.

12 Levy, Die SepharJim in Bosnien, str. 53-55, 66; Frcidenrcich, Jews of Yugoslavia, str. 14-15; Goldstein, ur., Jews in Yugoslavia, str. 65.

13 Scholem, Sahhatai $evi, str. 560.

150

liki misterij i skandal cijelog slučaja Sabbataia zbio se 1666. godine, kad je Sabbatai Ševi bio uhićen i izveden pred sultana, te pristao da primi islam. Mnogi su njegovi sljedbenici učinili isto tako, a drugi koji su ostali vjerni židovskoj religiji sačuvali su njegove spise i razvili ekstremnu, paradoksalnu teologiju, prema kojoj je to otpad-ništvo od judaizma bilo nužan i mističan čin (koji se navodno može mjeriti s naravi Kristove smrti u kršćanskoj teologiji). Jedan od vodećih "sabatajevaca" u idućem naraštaju bijaše Nehemiuah Hayyon ili Chajon, koji se rodio u Sarajevu 1650. godine. Njegova obitelj (ime joj se u bosanskoj grafiji piše Kajon, Gajon ili Gaon) bijaše jedna od starih židovskih obitelji u tom gradu, u kojem je živjela sve do potkraj 20. stoljeća. Hayyon je putovao po Palestini, Grčkoj, Italiji i Njemačkoj. U Berlinu je 1713. godine objavio knjigu Oz l'Elohim ("Moć Božja"), za koju se kaže da je jedini dokument sabatajanske kabalistike koji je ikad tiskan. U njoj se nalazi rasprava koja se pripisuje samom Sabbataiu i koja je uzvitlala veliku prašinu u židovskim krugovima. Hayyona je poslije proglasio heretikom jedan od rabina u Amsterdamu, Ševi Ashkenazi, koji je i sam živio u Sarajevu od 1686. do 1697. godine, kad je pobjegao na sjever s vojskom princa Eugena.14 (Taj je rabin bio valjda jedini Židov koji je bio zahvalan Austrijancima na njihovu upadu. Židovska je mahala bila teško oštećena topništvom princa Eugena. Sarajevski su Židovi pristali, radi smanjenja poreza, da dobrim dijelom financiraju obnovu cijelog tog gradskog područja.)15

Najstariji zapisi o sarajevskoj židovskoj zajednici koji su se sačuvali u bilo kojem obliku potječu iz dvadesetih i tridesetih godina 18. stoljeća. Izvatke iz njih objavio je povjesničar Moritz Levy, ali su sami dokumenti uništeni zajedno sa sveukupnim židovskim arhivima u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu.16 Iz tog najranijeg

14 O Hayyonu vidi kod Levy, Die Sephardim in Sarajevu, str. 15-17; Scholeni, Sahbatai $evi, str. 901-902; Scholem, Major Trends in Jewish Mysticism, str. 321-324; o Ashkenaziju vidi kod Frcidenrcich, Jews of Yugoslavia, str. 13.

Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 88.

"' Ibid., str. 19-20. Glavnu sefardsku sinagogu, zajedno sa starom knjižnicom i arhivom u njoj, opljačkale su njemačke postrojbe neposredno nakon ulaska u Sarajevo 15. travnja 1941. (Levntal, ur., Zločini fašističkih okupatora, str. 64).

151

razdoblja spominje se 66 prezimena a na popisu glava obitelji iz 1779. godine navedeno je 214 imena - što valjda odgovara broju stanovnika od nešto više od tisuću. Spominje se i mala talmudska tora (židovska osnovna škola). Židovi u Sarajevu bavili su se raznim poslovima: osim što su bili trgovci, bili su i liječnici, ljekarnici, krojači, postolari, mesari, drvodjelje i kovinotokari, staklari i boja-disari.'7 Za većeg dijela tog razdoblja imali su rabine koje su dovodili iz drugih gradova. Najglasovitiji medu njima, David Pardo, mletački Židov, koji je bio glavni rabin u Sarajevu u šezdesetim i sedamdesetim godinama 18. stoljeća, bijaše istaknut znanstvenik i pisac, te je osnovao ješivu (židovsku vjersku školu). Sve do tada Sarajevo je bilo podređeno židovskoj zajednici u Solunu, a sad je moglo samo školovati svoje rabine.18 Međutim, tada je već, i u trgovini i u kulturi, dominantna židovska zajednica u susjednoj zemlji bila ona u Beogradu. U budućoj srpskoj prijestolnici bijaše mješovita zajednica Sefarda i Aškenaza. Vjerojatno su neki Aškenazi došli i u Sarajevo, ali ako su se ondje i nastanili, zacijelo su se asimilirali sa Sefardima koji su govorili ladino, jer u Sarajevu nije bilo aškenaske sinagoge sve do potkraj 19. stoljeća. Neki od preživjelih sarajevskih Židova i dan-danas govore ladino, varijantu španjolskog jezika iz 15. stoljeća kojom su govorili potomci Židova protjeranih iz Španjolske 1492. godine. A posebno je obilježje španjolske baštine u Sarajevu "Sarajevska hagada", španjolski iluminirani rukopis iz 14. stoljeća, koji sadrži zbirku molitava i pjesama za prve večeri židovskog blagdana Pesaha, rukopis koji je bio u vlasništvu jedne od židovskih obitelji u gradu do 1894. godine i koji je jedno od najljepših umjetničkih djela te vrste na svijetu.19

U prvih nekoliko desetljeća 19. stoljeća u Bosni je bilo oko 2000 Židova. U potankom izvještaju francuskog konzula u Solunu, koji je 1813. godine putovao u Bosnu da prikupi podatke o trgovanju, ustvrđeno je da u samom Sarajevu ima 2000 Židova, s tim da su od

Shaw, Jews of the Olloman Empire, str. 53.

18 Ibid., str. 53. Shaw tvrdi daje Pardo stigao u Sarajevo 1752; Frcidenrcich pak 1765; a Levy 1768. Svi se slažu da se odselio u Palestinu 1781. godine.

19 Vidi opis i reprodukciju u boji cijelog rukopisa kod Roth, ur., Sarajevo Hag-gatlah.

152

pet najvažnijih trgovačkih tvrtki u gradu dvije židovske, jedna grčka, jedna austrijska ijedna francuska.20 Tada je već postojala i mala židovska zajednica od šezdesetak ljudi u Travniku. Taj je grad stekao važnost kao sjedište namjesnika u Bosni pa je imao oko 7000 stanovnika, mahom muslimana.2' U šezdesetim godinama 19. stoljeća živjelo je i nekoliko židovskih obitelji u Mostaru.22

Zanimljiva je sudbina snašla jednog Židova na početku 19. stoljeća u Travniku, Mosesa Chavija, koji je prešao na islam, uzeo ime Derviš Ahmed i počeo huškati mjesne muslimane protiv Židova. Godine 1817. vođe bosanskih Židova potužile su se na njegove napade, pa je on osuđen na smrt i smaknut. Neki od njegovih pristaša potužili su se zatim novom namjesniku u Bosni, Ruždi-paši, koji je iskoristio priliku da iskamči pare od Židova. Zatražio je od njih da plate nadoknadu od 500 000 groša i uhitio deset vodećih sarajevskih Židova, na čelu s rabinom, zaprijetivši im da će ih sve pobiti ako ne plate traženu svotu. Slučaj je, međutim, završio tako što se gomila od 3000 muslimana digla na oružje i zatražila da se Židovi puste na slobodu - što je smjesta i učinjeno.23 Čini se da su odnosi između Židova i muslimana općenito bili dobri, počesto bolji nego između muslimana i kršćana. U mnogim dijelovima Otomanske Carevine kršćani su gledali na Židove prijekim okom. Djelomice je to bilo zato stoje antisemitizam bolje rastao na tlu kršćanske teologije, ali i zato što su se otomanski namjesnici oslanjali na židovske liječnike i trgovce kao svoje osobne i diplomatske savjetnike, tako da su Židovi u kršćanskim očima bili nešto kao produžena ruka turske sile. (Možda je dodatni čimbenik u nekim drugim balkanskim zemljama

20 Vacalopoulos, "Tendances caractéristiques du commerce de la Bosnie", str. 99. Pcrtusicr također navodi ukupan broj od 2000 Židova u cijeloj Bosni (La Bosnie, str. 78). Chaumettc-dcs-Fossćs navodi da ih je bilo 1200 (Vovage en Bosnie, str. 30).

21 Pcrtusicr, koji je posjetio Travnik 1812. godine, kaže da su stanovnici toga grada bili sami muslimani, osim "dvije-tri židovske obitelji" (La Bosnie, str. 297); Chaumettc-dcs-Fossćs, koji je boravio u Travniku najveći dio od sedam mjeseci 1808. godine, kaže daje bilo i 1000 pravoslavaca, 500 katolika, 300 Roma i 60 Židova. William Miller napisao je 1898. godine daje Travnik "jedan od najčistijih muhamedanskih gradova u zemlji" (Travels and Politics, str. 155).

22 Thocmmcl, Geschichtliche Beschreibung,^. 130.

23 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 62-63.

153

bila i činjenica da su se Židovi odijevali kao Turci - ali ne i u Bosni, u kojoj su se kršćani odijevali baš kao i muslimani, osim nekoliko sitnih razlika koje je zahtijevao kanun-i raya.)

Sultani reformatori u tridesetim i pedesetim godinama 19. stoljeća donosili su zakone kojima su davali jednaka građanska prava svim svojim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, ali su ti zakoni vrijedili više u teoriji nego u praksi. Najveća promjena u statusu Židova nastupila je austro-ugarskom okupacijom Bosne 1878. godine. Nakon četiri godine osnovana je u Sarajevu "Sefardska izra-elićanska vjerska zajednica", Cultus-gemeinde (vjerska zajednica) prema austrijskom uzoru, koja je sama birala svoje upravno tijelo, vodila evidenciju o svim Sefardima u gradu i imala pravo ubirati porez od njih do 25 posto vrijednosti njihovih izravnih državnih poreza. Mnogi Aškenazi Židovi iz Ugarske, Galicije, Poljske, Češke i Moravske i drugih zemalja nastanjivali su se u Bosni pod austrougarskom vlašću, pa je i za njih osnovana posebna zajednica.24 Židovi koji su govorili ladino gledali su s visoka na njih, tako da su te dvije zajednice živjele odvojeno. Jedan promatrač iz 1908. godine zabilježio je da se "znatno razlikuju" jedni od drugih.25 Ovim priljevom može se objasniti nagli prirast židovskog pučanstva u gradu. Pošto se za većeg dijela 19. stoljeća broj od 2000 stanovnika nije mnogo mijenjao, godine 1885. porastao je na 2618, godine 1895. na 4058, a 1910. na 6397.26

Broj Židova u drugim dijelovima Bosne također je porastao doseljavanjem. Godine 1900. bilo ih je već 9311 u cijeloj Bosni.27 Gospodarska politika Austro-Ugarske pružila je nove prilike Židovima; za razliku od muslimana, oni su se ubrzo prihvatili industrijalizacije, pa su sva tri vodeća tvorničara u Bosni bili tada Sefardi. Austrijska politika imala je za posljedicu i to da su se Židovi bolje uklopili u bosansko društvo. Bosanski jezik uveden je kao obvezatni predmet u židovsku osnovnu školu, a neki su Židovi, prvi put u povijesti ove židovske zajednice, poslali svoju djecu u svjetovnu

24 Frcidenrcich, Jews of Yugoslavia, str. 15-16.

25 Bacrnrcilher, Bosnische Eindrücke, str. 26. 2f' Frcidenrcich, Jews of Yugoslavia, str. 213. 27 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 276.

154

srednju školu.2" Sve do 1941. godine bosanski Židovi igrali su važnu ulogu u gospodarskom životu svoga zavičaja. Židovskih je zajednica bilo u Sarajevu, Travniku, Mostaru, Banjoj Luci, Zenici, Bugojnu, Bijeljini, Brčkom, Rogatici, Vlasenici i Tuzli.29 Najveći je dio tog židovskog svijeta odnijela poplava barbarstva 1941. godine.*

Balkanski Romi imaju mnogo nejasniju povijest nego Židovi; oni su ostavili za sobom vrlo malo građevina, zapisa, pisaca ili uopće pismenih ljudi. Pa ipak je njihov broj bio veći a nazočnost u Bosni vjerojatno znatno starija. Premda se ne zna godina njihova egzodusa iz Indije, bilo ih je na bizantskom teritoriju već 835. godine, a ima pouzdanih dokaza da su u europski dio Bizantske Carevine bili prešli uli. stoljeću. U 14. i 15. stoljeću glavno je romsko središte bilo u južnoj Grčkoj, a vjerojatno su se već bili udomaćili i na otoku Krfu. Jedni su od njih vjerojatno produžili uz jadransku obalu, a drugi su se veâ bili raširili po unutrašnjosti. Romska sela u zapadnoj Bugarskoj spominju se u darovnici iz 1378. godine, što upućuje na zaključak da su već prilično dugo prebivali na tom području. Kao i Vlasi, imali su stanovitu vojnu tradiciju: u Grčkoj je u 15. stoljeću zabilježena neka vrsta vojnog ustrojstva medu Romima. Stoga je zanimljivo spomenuti daje prvi pouzdani zapis o Romima na tlu bivše Jugoslavije pravni dokumenat iz Dubrovnika iz 1362. godine, a odnosi se na neku molbu dvojice "Jedupaka" (tj. Egipćana, odnosno Roma) zvanih "Vlah" i "Vitanus".30

* Ovaj kratki prikaz djelovanja Židova u Bosni ne odgovara doprinosu njihove kulturne povijesti. Posebno je zanimljiv korpus tradicionalne popijevke ili balade, pod imenom romunsero, od kojeg su sačuvani mnogi primjeri. O ovom predmetu, i o djelatnosti židovskih kulturnih organizacija, u 19. i na početku 20. stoljeća vidi Nezirović, Jevrejsko-španjolsku književnost u Bosni i Hercegovini, Vidaković Petrov, Kultura španskih Jevreja.

28 Freidenreieh, Jews of Yugoslavia, str. 19-22.

29 Shaw, Jews of the Olloman Empira, str. 35; Levntal, ur., Zločini fašističkih okupatora, str. 70-71.

30 O svim drugim pojedinostima vidi Mujić, "Položaj cigana", str. 140-144, i Soulis, "Gypsies in the Byzantine Empire". Fraser (Gypsies, str. 57) napominje da je izraz cingarije u jednom srbijanskom proglasu vjerojatno značio samo "postolari".

155

Na temelju slabašne osnove ovoga pojedinca Roma zvanog "Vlah", čovjek je u napasti da nagađa kako je u tim krajevima došlo do stanovite simbioze između Roma i Vlaha potkraj srednjega vijeka. Oni su doduše bili posve različiti nomadi, ali ako su se Romi već tada bavili obradom metala i sličnim poslovima, mogli su biti od koristi i uzgajivačima konja i trgovcima. Ima i nekih lingvističkih dokaza za pretpostavku da su Vlasi i Romi uspostavili kontakt na zapadnom i srednjem Balkanu. Vokabular većine zapadnoeuropskih romskih dijalekata ne pokazuje samo snažan utjecaj grčkoga i južnoslavenskih jezika, nego sadrži i natruhe rumunjskog ili vlaškog jezika. Znamo da su se ta romska plemena odselila iz jugoistočne Europe negdje na početku 15. stoljeća. Možda su proveli neko vrijeme, ali ne dugo, u Rumunjskoj. Međutim, u njihovu rječniku nema ni traga od nekog ranog mađarskog utjecaja. Jezična grada upućuje na zaključak da su se dulje vrijeme družili s ljudima koji su govorili vlaški južno od Dunava.31

Ako ima bar zrnce istine u ovim nagađanjima o spomenutom dubrovačkom dokumentu, Romi su bili nazočni u Hercegovini mnogo prije dolaska Turaka. Ništa ne znamo o tome što su radili u Bosni u prvim godinama turske vladavine, ali su vjerojatno neki od njih vrlo rano prešli na islam. Zakon koji je 1530. godine donio Sulej-man Veličanstveni za ejalet Rumeliju (u koji je u to doba spadala i Bosna) pravio je veliku razliku između Roma muslimana i nemusli-mana. Prvi su morali plaćati dvadeset i dvije aspre poreza po obitelji, a drugi dvadeset i pet, a Romima muslimanima bilo je zabranjeno živjeti s Romima nemuslimanima.32 Prvi put se Romi izrijekom spominju u Bosni 1574. godine, kad je sultan Selim II. izdao ferman kojim je odobrio porezne olakšice Romima koji rade u rudnicima: spominje one koji rade u rudniku željezne rude nedaleko od Banje Luke i Rome koji rade u rudnicima "iza Novog Pazara" -vjerojatno je mislio na rudnike na sjeveru Kosova.33 Možemo samo nagađati da li su to bili mjesni Romi koji su se latili rudarenja, ili Romi koji su došli - kao i šaški rudari - iz ugarsko-rumunjskih zemalja. Potkraj 14. stoljeća Romi su se bili nastanili sjeverno od Dunava. Tran-

31 Fräser, Gypsies, str. 83.

32 Mujić, "Položaj cigana", str. 146-147.

33 Vukanović, "Le Firman relatif aux tsiganes"

156

silvanski Romi dijelili su se na dvije tradicionalne kategorije, na rudare ili baie$i, i na aurare, ispirače zlata.34 Možda su takvi bili i neki od onih ispirača zlata što ih je Benedikt Kuripešić vidio 1530. godine na rijeci nedaleko od Jajea.35

Za većeg dijela početnog razdoblja otomanske vlasti turska je uprava dobro postupala s Romima. U fermanu iz 1604. godine o Romima u južnoj Albaniji i sjeverozapadnoj Grčkoj riječ je i o Romima kršćanima i o Romima muslimanima: "Neka nitko ne uznemiruje niti ugnjetava pripadnike tog naroda".36 To je bio Ijudskiji odnos od odnosa bilo koje vlasti u kršćanskoj Europi prema Romima u to doba. Svega osam godina prije toga, na primjer, osuđeno je 106 Roma u Yorku a devetorici je odrubljena glava na temelju zakona koji je donio parlament u Elizabetino doba, i kojem je cilj bio "daljnje kažnjavanje skitnica što sebe nazivaju Egipćanima".37 Dakako da je većina Roma ostala na dnu društvene ljestvice u oto-mansko doba u Bosni, kao i drugdje. Gradska poglavarstva više su voljela da Romi žive izvan gradskih meda nego da im dodijele vlastite mahale, osim ako ih nisu uspjeli nagovoriti da se bave obrtom na gradskom području. Iz jednog zapisa u Bugarskoj iz 1610. godine vidi se da su Romi nemuslimani morali plaćati po 250 aspri džizje ili glavarine, a muslimani po 180. Usprkos toj razlici u svoti, reklo bi se da je ovo bila neka vrsta diskriminacije, jer muslimani inače nisu uopće plaćali džizju.38 Čini se da su potkraj 17. stoljeća otvrdnuli stavovi otomanske uprave. Započela je kampanja u kojoj su Romi bili optuživani da se bave prostitucijom i svodništvom, a porezi su im znatno uvećani.39 Ipak, osnovna zakonska prava Roma bila su ista kao i prava njihovih susjeda kršćana i nemuslimana. Velika većina bosanskih Roma bijahu muslimanske vjere. Čini se

34 Weigand, "Rumänen und Aromuncn", str. 174. Bâieçi potječe od mađarske riječi hea.i, što znači "kopati".

35 Kuripešić, Itinerarium, str. 31; on kaže da su se takvi radnici mogli naći i u mnogim drugim dijelovima Bosne (str. 44). Uobičajena metoda nije bilo ispiranje zlata iz pijeska nego povlačenje runa po koritu potoka.

36 M. Hasluck, "Firman regarding Gypsies", str. 2.

37 Fraser, Gypsies, str. 132-134.

38 Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 77, 86, 103.

39 Hasluck, "Firman regarding Gypsies", str. 10-11.

157

da su živjeli pretežno nomadskim životom sve do kraja otomanske vladavine, i da ih je bilo vrlo mnogo. Tako je biskup Maravić izvijestio iz Bosne 1655. godine da "čovjek na svakom koraku nailazi na Cigane".40 Kad su Austrijanci 1788. godine prodrli u Bosnu, "velik broj" Roma pridružio se bosanskim postrojbama da se bore protiv njih.41 Teško je prosuditi koliko ih je u svemu bilo u Bosni: Chaumette-des-Fossés procijenio je 1808. godine da ih ima oko 30 000, ali Pertusier, koji je bio u Bosni četiri godine poslije njega, računao je da ih ima svega 8000.42 Sudeći po ostalim podacima koje navode, Pertusier je od njih dvojice ipak bio pouzdaniji. Prema otomanskim statističkim podacima, u Bosni i Hercegovini je 1865. godine bilo ukupno 9630 Roma. Jedan njemački promatrač potkraj šezdesetih godina 19. stoljeća procjenjuje da ih ukupno ima 11 500. Prema službenom popisu stanovništva iz 1870. godine bilo ih je svega 5139, ali je to bio popis kućanstava, pa u njega vjerojatno nisu ušli oni koji su i dalje bili nomadi.43 Rome su više puta nagovarali da se negdje skrase, pa je u 19. stoljeću bilo ciganskih mahala u Sarajevu, Travniku (gdje je Chaumette-des-Fossés zabilježio da ima 300 Roma), Banjoj Luci i Visokom.44

Tada su već postojale tri odjelite kategorije Roma u Bosni. Najstariji medu njima, takozvani "Bijeli Cigani", nisu više uglavnom bili nomadi i malo-pomalo su zaboravljali svoj romski jezik. Većina ih je do 20. stoljeća potpuno zaboravila taj jezik. Ti su Romi u Bosni bili muslimani, ali "Bijeli Cigani" u Srbiji i Makedoniji bili su pravoslavne vjere. Njihov dijalekt romskog jezika svjedoči o dugom prebivanju u južnoslavenskim prostorima. S druge strane "Crni Cigani" živjeli su više nomadskim životom i bili su ponajviše kotlokrpe. Nazivali su ih i čergaši (od turske riječi çergi, što znači "šator"). I oni su se

40 Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 476.

41 Mujić, "Položaj cigana", str. 149.

42 Chaumettc-dcs-Fossćs, Voyage en Bosnie, str. 30; Pertusier, Li Bosnia, str. 78.

43 Thocmmel, Geschichtliche Beschreibung, str. 76-77 (za 1X65. godinu); Maurer, Eine Reixe durch Bosnien, str. 373, u fusnoti (potkraj šezdesetih godina 19. stoljeća); Mujić, "Položaj cigana", str. 170 (za 1X70. godinu).

44 Mujić, "Položaj cigana", str. 157; Chaumettc-dcs-Fossćs, Vomge en Bosnie, str. 3X. Roskicwicz bilježi daje u šezdesetim godinama 19. stoljeća bilo otprilike 1000 Roma u Sarajevu (Studien über Bosnien, str. 179-1X0).

158

islamizirali (iako ih ponekad nisu puštali u džamije zbog toga što su bili nečisti), ali u njihovoj varijanti romskog jezika bilo je više rumunjskih elemenata, po čemu se dade zaključiti da su se doselili iz Transilvanije ili Banata negdje na početku otomanske vladavine. (Moguće je, kao što sam već napomenuo, da su medu njima bili i romski rudari iz 16. stoljeća.) Obje te grupacije govorile su o sebi da su "Turci" misleći zapravo da su muslimani.

Treća se grupacija zvala "Karavlasi", što će reći "Crni Vlasi". Njima nije bilo pravo da im se govori da su Cigani i tvrdili su da su Rumunji. Doista su i govorili rumunjski, a jedan rodoljubni rumunjski pisac ispisao je 1906. godine gotovo stotinu stranica ne bi li dokazao da oni uopće nisu Romi. Ipak, svaki dobro obaviješteni promatrač mogao je lako zapaziti da su to ipak Romi koji su se nekad davno doselili iz Rumunjske. Pored rumunjskog jezika, govorili su i jednu varijantu romskog obilato prošaranog rumunjskim riječima. Da zbrka bude veća, mjesno ih je pučanstvo zvalo "srpskim Ciganima", bilo zato što su prije toga neko vrijeme živjeli u Srbiji, bilo zato što su bili pripadnici Istočne pravoslavne crkve.45

Ti samozvani "Crni Vlasi" nisu, naravno, imali nikakve veze s onim "Crnim Vlasima" Morlacima iz starijeg doba. Pripadali su onom dijelu Roma koji su govorili takozvanim vlaškim dijalektima romskog jezika (tj. onima koji su bili pod utjecajem rumunjskoga), koji su se proširili na zapad Europe novim valom iseljavanja u 19. stoljeću i koji tvore osnovu pučanstva američkih Roma. Neki su od njih vodali medvjede (čime su se odavno bavili rumunjski Romi poznati pod nazivom ursari). Bosanski vodiči medvjeda mogli su se vidjeti na cestama u Francuskoj u sedamdesetim godinama 19. stoljeća.4'1 Jedan engleski putnik koji je posjetio Bosnu u devedesetim

45 Nadam se da je prikaz koji sam ovdje sažeo u ova dva pasusa točna analiza prilično proturječnih podataka. Najviše sam koristi imao od Gilliat-Smith, "The Dialect of the Gypsies ol'Scrbo-Croatia"; od komentara kod Glück, "Zur physischen Anthropologie der Zigeuner in Bosnien", str. 405; i od anonimnog napisa u Bosnische Pont iz '895. godine što je preveden kod Filipcscu, Coloniile romane din Bosnia, str. 205. Sam Filipcscu odbacuje autorovu tvrdnju i razvija svoju "čisto rumunjsku" teoriju na *tr. 199-293. Weigand pobija Filipcscua u "Rumänen und Aromuncn"; Lockwood kratko raspravlja o Bijelim Ciganima i čcrgašima u European Muxlims, str. 30-31.

46 Fraser, Gypsies, str. 231.

159

godinama 19. stoljeća zabilježio je da oni "putuju po svoj Europi s dresiranim medvjedima, a kapetan von Roth (austrijski časnik u Bosni) rekao mi je daje jednog od njih vidio i u Londonu". Isti je taj putnik ustvrdio daje to "čudan narod koji živi u rupama u zemlji".47 Prva pomisao čitatelja ovoga teksta mogla bi biti daje riječ o pukom ponavljanju komentara autorovih bosanskih ili austrijskih informa-tora opterećenih predrasudama. Ali zapravo su Romi nomadi iz rumunjskih zemalja odavno putovali ljeti sa šatorima i kopali uoči zime podzemna skloništa u šumama.48

Jamačno su se Romi često u manjim skupinama doseljavali u Bosnu. Najuspješnija takva skupina doselila se na početku 19. stoljeća iz Novopazarskog sandžaka (koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu) i nastanila u selu Pogledala, nedaleko od Rogatice, istočno od Sarajeva. Ekspert za bosanske Rome Rade Uhlik posjetio je Pogledala uoči Drugog svjetskog rata i ustvrdio daje to "neosporno najzanimljivije i najvitalnije cigansko naselje u Bosni".

Ljudi su vrlo radišni, sposobni, štedljivi, poštene kotlokrpe koje posjeduju izvanredan smisao za organizaciju. Nisu nomadi; stanuju u prilično siromašnim kućama. U toploj sezoni od proljeća do jeseni putuju po cijeloj Bosni, na razne strane, željeznicom, svake godine traže posao... Većina je njih pismena i vrlo ljubomorno čuva svoj ciganski jezik.49

Kad je nakon Drugog svjetskog rata ponovo došao u Pogledala, Uhlik je zatekao pusto selo. "Danas je to selo potpuno zapušteno, a preživjeli Cigani pobjegli su u sjeverozapadnu Bosnu." U ustaškoj državi istrijebljeno je ukupno 28 000 Roma. Ipak, Romi muslimani prošli su bolje od pravoslavnih "Karavlaha". "Zahvaljujući intervenciji viših muslimanskih svećenika," zapisao je Rade Uhlik, "spriječen je još veći pokolj bosanskih Cigana".50 Međutim, Rome iz Pogledala otjerao je iz jugoistočne Bosne srpski pokolj muslimana. Kvartovi Roma muslimanske vjere u mnogim gradovima jugoistočne, istočne i sjeverne Bosne prošli su kroz slične strahote ubijanja i razaranja 1992. i 1993. godine.

47 Thomson, Outgoing Turk, str. 170-171. 4S Fraser, Gypsies, str. 58-59.

49 Uhlik, "Scrbo-Bosnian Folk-Tales, no. 8", str. 92-93.

50 Uhlik, "Scrbo-Bosnian Folk-Tales, no. 9", str. 116-117. Većina istrijebljenih Roma bili su ix Hrvatske, gdje su gotovo svi bili pravoslavne vjere.