"VOĆAR": PONOS, LJUBAV, LEGENDA I NOSTALGIJA

Govoriti na temu Šatorovici, a ne spomenuti ime "Voćar" je nemoguće.
Svaki onaj koji imalo poznaje ovaj dio Bosne zna da su se imena našeg sela i kluba potpuno srodili i postali mđjusobna asocijacija. Isto kao pisati o Minhenu, a ne spomenuti Bayern ili o Sarajevu bez imena Željeznicar manjkav je ili nepotpun članak.
Nadam se zato da ce ovaj skromni prilog kompletirati našu internet stranicu za sve Šatorovljane i naše goste.
HRONOLOGIJA

Sport i nogomet u Satorovicima je od davnina bio i ostao vise nego najvaznija sporedna stvar na svijetu. Naravno, nekad davno to nije bio organiziran pristup sportu, ali se lopta ganjala po cijelom selu, na male ili vece golove, na meraji ili ispred susnice, na Luci ili na Crljasevinama, Avdici protiv Maholjana, Hodzici protiv Potoka. A, bogami
i druge vrste sportova nisu izostali: izmedju dvije vatre, topa-trke, loze, skole, kauboja. Igralo se vise bez lopte, a u to vrijeme je tesko bilo nabaviti loptu pa se kao i svugdje pravile krpenjace ili "top" od govedje dlake (ko timari goveda u stali morao je strogo da sacuva skinutu dlaku, da se skupi za jedan tzv "top"). Ako je neko od nas djece imao loptu skupili smo se zarana da odigramo koju partiju na meraji, jer kasnije dodju stariji uzmu nasu loptu i igraju izmedju sebe, a mi smo sretni da mozemo vlastitu loptu vratiti u igru kad je neko ispuca preko potoka.
Koliko se jos mogu sjetiti organizovan nacin igranja nogometa u Satorovicima je poceo krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina proslog stoljeca. Sjecam se nasi su igrali vise puta u toku godine protiv drugih sela prijateljske utakmice. Naravno, klub jos nije zvanicno bio registrovan niti je bilo organizovanog treninga, nego se sastajalo na Crljasevinama (polje izmedju Repina brda i Boderista), na Vakufskoj njivi ili na Luci. Golovi su improvizirani od posjecenih stabala iz sume: stative sa racvama pa odozgo precka, naravno bez mreza. Najpoznatiji igraci te generacije su bili Ahmetovic Avdo - Skembo i Mustafa, Jasencic Ismet, Ferid i Enver-Moso, Malkic Sabrija,r. Hasanovic Husejn, Candic Salcin, r. Hodzic Safer-Cigo i drugi, neka mi oproste ako im ne spomenem imena.

Elem, konacno, na osnivackoj skupstini 1974 godine, na koju sam se i ja uvukao sa 16 godina, osnovan je i zvanicno klub pod imenom FK "Vocar" Satorovici. Iako je bilo vise drugih prijedloga imena kluba, pokazalo se da je tada pala historijski ispravna odluka.
Od tada pa do danas klub postoji bez prekida, postojao je i takmicio se i za vrijeme rata koliko su to uvjeti dozvolili, a kroz klub su prodefilovale stotine igraca i tisuce navijaca kojima je ime "Vocar" za uvijek ostalo u srcu.

KLUB: IGRACI I FUNKCIONERI

Spomenuti sve igrace i funktionere koji su dali svoj ogroman doprinos nasem klubu je skoro nemoguce, ali pokusat cu navesti barem one koji su obiljezili epohu i sudbonosno su bili vezani za ime kluba, barem u moje vrijeme.
Osnivanje kluba 1974. godine se moze vezivati za imena Mehe Zukica, kao prvog predsjednika, brace Jasencic, Fadana Zukica, Hodzic Novalije, Besic Mehmeda, tadasnjeg bolnicara u nasem selu, a inace ratkovljanina i svih gore spomenutih starijih igraca. Tada ce poceti da igraju i kasnije obiljezili su cijelu epohu igraci kao sto su Jasencic Sacir, Hodzic Enes-Cica, rahmetli Jasencic Bahrija, nas legendarni golman, Avdic Enes-Kubala, Hasanovic Sadik, Avdic Sabrija, rahmetli Ribic Smajl, Avdic Kasim, moja malenkost Hasanovic Ramo, Candic Seno, Avdic Esed, rahmetli Hodzic Sabrija, Candic Alija-Zorga a kasnije ce doci i imena kao Iljazovic Aljo, Avdic Galib, Omerovic Huso, Candic Enes i Sabrija, te posebno moram spomenuti tada mladog igraca naseg nam dragog sehida rahmetli Hodzic Zuhdiju. Klub je krenuo sa takmicenjem u Opstinskoj ligi Brcko, da bi za relativno kratko vrijeme uspio da udje u Majevicku ligu i takmici se sa vecinom okolnih sela koji su nesto znacili u nogometu.
Igralo se na Luci Hodzic Mustafe i to je bio nas prvi pravi Stadion. Sjecam se dobro kada smo dobili Luku na raspolaganje tog ljeta je tek bila skinuta psenica sa njive, postavili smo golove od hrastica, zakovali ih ekserima, neko je ispleo i mreze, izgledali su ko pravi. Po onom strnjaku smo trenirali i igrali, nista nije smetalo, bili smo presretni, a na utakmice je silazilo cijelo selo.

NAVIJACI

Vocar je uvijek imao pune "tribine", na utakmice je dolazilo bukvalno cijelo selo, i staro i mlado, a na utakmicama su se radjale i velike ljubavi koje su kasnije zavrsile sretnim brakovima. Autobus koji je u moje vrijeme vozio na gostujuce utakmice bio je dupke pun, slavilo se i tugovalo zajedno sa igracima, pjevalo se "naprijed, naprijed Vocaru, naprijed diko nasa, vodimo te hrabro do prvoligasa" ili "oj soferu dodaj gas, ne daj nikom ispred nas" ili cak "nejma cure ko satorovljanke, kada maslom namaze opanke". Kao sto medju igracima ima onih koji su svojim igrama i zalaganjem postali legenda, tako imamo i medju navijacima legendu nad legendama rahmetli Tiric Ibru kojeg niko iz nase generacije nece zaboraviti i njegovu podrsku i pozive igracima: na loooptuuuuu, u gooooool, hooodaj, hooodaj i druge.

ANEGDOTE

Sjecanje na ta divna vremena kod nas starijih ne bude samo nostalgiju za mladim danima, nego na nezaboravno drugarstvo, neopisivi zanos, ushicenje zeljom za uspjehom iako u stvari osim naseg ogromnog duhovnog zadovoljstva i srece zajedno sa navijacima nismo imali naravno nikakve materijalne satisfakcije. Naprotiv, to su bila teska vremena, na pocetku se na utakmice islo sa zapregom, traktorom ili cak pjeske, sa jednom loptom se igralo i treniralo dok ne dotraje, a ako se probije, krpilo se vise puta, oprema je bila kao sto se vidi na slikama obicne majice. Iz takvih vremena je bilo i bezbroj anegdota lijepih i ruznih, veselih i tuznih koje cemo vjecno pamtiti. Pa evo nekih!
Dobili smo bili novu opremu, ali po misljenju nasih funkcionera gace su bile prevelike, pa je uzeo Skembo da ih malo kod kuce skrati. Kad smo nekoliko puta u njima poigrali i oprali ih, gace se skupise da smo ih jedva mogli obuci, a dijelovi zadnjice su nam ispadali iz gaca, pa smo na terenu izgledali ko manekeni i na utakmicama izazivali buru smijeha.
Sjecam se igrali smo Kup utakmicu protiv dva ranga jace Begovace, a kisa pada ko iz kabla. Vodimo 2:0 poluvrijeme, a u drugom poluvremenu sudac sudi samo protiv nas, publika da poludi i ljudi izjednacise na 2:2. Tada sa dvije strane moj otac i rahmetli Hasan Avdic, Kasimov otac sa kisobranima hoce suca da biju, ovaj bjezi preko potoka u Mosinu kucu, moj otac da se baci kamenom za njim, ja ga uhvatim pozadi za ruku, povelik kamen udari u zemlju pored suca.
Nasi igrali protiv Maoce na Luci, ja sam tada bio u brcanskoj Bosni i bio samo gledalac, i dogovorili da daju utakmica za janje da Maoca ne ispadne. Ali dugo stoji o:o, nece lopta u nas gol. U drugom poluvremenu udje Enes Candic koji nije znao za dogovor, uzme loptu sve prijedje i da gol. Nasi su do kraja utakmice jedva uspjeli namjestiti Maocanima da daju dva gola, ne mogu loptu prebaciti preko linije, a nasi navijaci urlaju od protesta.
Ima jos mnogo anegdota, mozda cemo ih svi koji nesto o tome mogu reci ispricati na drugom mjestu ili drugom prilikom, pa pozivam sve da to ucine i na ovoj stranici.

LEGENDA ZIVI

Vocar je postao legenda i vjecno ce zivjeti u nasim srcima, nadam se i u stvarnosti. Na zalost mnogih igraca, funkcionera ili navijaca vise nema medju nama, ali mi ih nikada necemo zaboraviti i jednog dana kada budemo napravili Almanah kluba posvetit cemo posebne stranice ovim ljudima.

KLUB DANAS

Obzirom da sam jos davne 1990 godine, nazalost otisao u inozemstvo nisam bio u mogucnosti pratiti dogadaje u klubu za zadnih petnaest godina, pa se izvinjavam sto nisam u mogucnosti napisati nesto vise o ovom vremenu. Zato pozivam sve koji mogu pomoci da s jedne strane svojim prilogom dopune ovaj moj skromni tekst i sa druge strane da prikupljaju podatke da, ako Bog da jednog dana napravimo jednu knjigu Almanah kluba koja ce objediniti cijelo vrijeme postojanja kluba i na koji cemo svi biti ponosni.
Danas se Vocar takmici u Prvoj distrikt ligi sa imenima kao sto su Rahic, Begovaca, Izbor, Maoca, Brezovo polje i mozemo biti ponosni da se sa njima ravnopravno nose, iako im i te kako manjka finansijskih sredstava i nase podrske. Igracki, kao ekipa i pojedinacno mogli bismo napraviti velike domete, jer ce siguran sam u to, kao sto je uvijek bio Vocar i Satorovici ostati najveci rasadnik nogometnih talenata na ovom regionu Bosne i Hercegovine.

Hvala za prostor i paznju!

Selam svima!