Prvi nastavak

Selam svim mojim Š A T O R O V LJ A N I M A ma gdje bili.

Molim sve šatorovljane dobre volje da mi pišu na moju email adresu hasfud@t-2.net ili satormanu ukoliko misle da mogu svojim konstruktivnim doprinosom pomoći u mojoj namjeri da dovršim ovaj svoj nijet.

Nijet mi je napisati knjigu i pokloniti je u vakuf IZ Šatorovići.
Pomoći mi možete tako što ćete svoje prijedloge, ideje i dopune na moje tekstove mi pisati, na moju gore navedenu adresu. Sam jedan čovjek nemože puno napraviti, ali više nas može dosta dobra doprinijeti svom rodnom kraju.

Molim Vas da Vaši tekstovi budu podpisani sa Vašim punim imenom i prezimenom kako bi kasnije znao koj je bio saradnik. Anonimusi i kojekakvi provokatori su izključeni i molim ih neka se suzdrže od svojih loših namjera.

Istorija je onakva kakvu je zapišemo, ako je nezapišemo kao da je nismo ni imali. Vaš Fuad Hasanović

Danas su oba puta koja vode ka Šatorovićima asvaltirana i ne samo to asvaltirane su sve mahale i svi sokaci, razvedena je rasvjeta sela i postavljeni su betonski stubovi namjesto drvenih i iztrošenih bandera, zamijenjene su sve električne žice i postavljen je kabal, telefonski kabal je sproveden kroz zemlju, tu je i osnovna škola, tu je ambulanta sa labaratorijom u kojoj se vrše svi pregledi i krvne nalazi, tu je pošta, tu su kafići za omladinu danas je to moderno selo zahvaljujući svevišnjem Bogu i šatorovljanima vrijednim ljudima koji ne žale svoj trud za svoje bolje sutra i svoje djece.
U zadnjem ratu, je upravo konfiguracija sela, i hrabrost njegovih boraca sačuvala selo od pijanih četničkih hordi, od zla kojega su htjeli nanijeti selu i njegovim žiteljima.
Seoski potok Jagašnica, laiku se čini da nema nikakvog svog značaja jer nema svog stalnog izvora, pa teče samo kad je kiša. Jagašnjica počinje sa Majevice, kao obični kanalčić koji odvodi po dolini kišu koja pada po majevičkim brdima. Svojim tokom probija se kroz šatorovsku kotlinu, između dva šatorovska brda. Sa jedne strane je brdo koje je okrenuto ka sjeverozapadu na kojemu je izrasla šatorovska mahala Meholjaši, a sa druge strane je drugo brdo na kojemu je više šatorovskih mahala, koje su okrenute ka jugoistoku na tom brdu su mahale Koreja, Hrustan Begovo brdo, Avdići, Hodžići, Ahmetovići, Zukići, Čandići i drugi. Mnogi šatorovljani misle da je Bog dao potok Jagašnicu tek tako. Nisu svjesni da taj potok ima veliku funkciju i Božiju blagodat selu. Jagašnica odvozi sve đerize, hamandžike, današnja kupatila, štale pa i tračeve nekud prema posavskoj ravnici u Savu. Zato u selu nikad nije bilo nikakvih zaraznih bolesti. Sve što nevalja i nije dobro ljudskom zdravlju odvozi brezplatno Jagašnica. Kiša odnosi kanalima niz oba brda seosku nečistoću i tračeve u Jagašnicu a ona dalje. Koliko je važna seoska čistoća spomenuću samo dva primjera iz istorije prvi je iz 1347 godine kad je vladala ''crna smrt'' i trajala negdje do 1351 u tom periodu je tajanstvena bolest pobila polovicu stanovništva tadašnje srednjovjekovne Evrope. Po različitim procjenama od pandemije crne smrti umrlo je od 30 do 50% ljudi u Evropi. To je bila najveća prirodna katastrofa koja je potrefila čuvječanstvo. Tu bolest u Evropu su donijeli pomorci iz Kine i Indije preko sredozemskih obalnih mjesta se je brzo proširila po cijeloj Evropi. Bolest je pouzročila bakterija Yersinia pestis, za koju se sumnja da je došla iz Kine i Indije, na ljude su je preko miševa i pacova prenijele bube kod nas bolje poznate ''uši'' ali tad to niko nije razumio pa se je stvarao još veći strah pred nepoznatom smrću. Ljudi su navečer zdravi lijegali u krevet a izutra se probudili u smrtnim mukama i sa zadnjim izdisajima. Spomenuti moram još jedan događaj koji je imao najvjerovatnije najveći sudbonosni uticaj na muslimane BiH-a, a vjerovatno i veliki razlog zašto se je Šator Paša naselio baš na ovim prostorima po kojemu je i dobilo ime selo Šatorovići. Najveći uticaj na muslimansko stanovništvo u BiH-a imala je kuga u osamnaestom stoljeću i početkom devetnaestoga stoljeća od 1813 do 1817 godine kad nije bilo nikoga ko bi odnosio mrtve i pokopavao ih. Tad su uglavnom muslimani živjeli u tijesnim mahalama i kasabama u urbanim gradskim područima što bi danas rekli i oni su platili najveću cijenu, dok oni seljaci koji su živjeli po rubovnim predjelima kasaba nisu tako stradali. Po tim pomorima došlo je do novog naseljenja stanovništva iz seoskih i planinskih predjela Crne gore, Hercegovine i Srbije u kasabe, gradove, ti događaji smatraju se jednim od najvažnijih utjecaja za biološki poremećaj muslimana u BiH-a. Obadvije kuge koje su pomorile na milione ljudi desile su se uglavnom iz razloga što nije bilo kanalizacija u mjestima kasabama. Nijeli Dragi Bog dao prirodnu zaštitu selu da niz njegova brda odlazi sva nečistoća u Jagašnjicu, pa i tračevi koji su kružili selom. Snijeg zabijeli po selu da selo prekrije u bijelo simbol čistoće tako kad se snijeg kopni i odlazi sa sobom odnosi i seoske tračeve koji su zaostali u selu. Zato šatorovljani guraju grudvu snijega-trač po seoskim sokacima i mahalama da bi ga na kraju svak iz svoje mahale spustili u potok da ga izvuče iz sela u ravnu posavinu. Dosad su šatorovljani imali prirodnu kanalizaciju i imati će je dok neriješe pitanje kanalizacije, što neznači da nemoraju se truditi i u što kraćem roku riješiti i to pitanje sela. Što zaradi svog zdravlja i voda što zaradi stanovništva u koje odlazi ova nečistoća.
Šatorovljani su od svog postanka imali probleme sa vodom. Da neko sad ne pomisli kako je to selo negdje u pustinji, pa nema vode. Ima bunara u Šatorovićima i više nego u drugim selima, samo nekako Šatorovići nisu išli u korak sa drugim posavskim selima koja su eto naprednija pa imaju vodovode i česme pred svojim kućama. Šatorovići imaju vodovod još iz sedamdesetih godina ali u cijevima je rijetko voda, tako da se je morao održavati stari običaj da se mora ići sa kantama na poznate vode: Tirićku Česmu, Bunar Buban, Zukićku i na druge vode. Površno gledano brez srca i duše jest to problem ali jest to i jedna velika Božija blagodat. Na te vode predvečer dolazi šatorovska omladina da ašikuje.
Jedna od daleko poznatih voda je Česme Tirićka kod sušare, ona nije poznata po okolnim selima pa i dalje po svojoj slasnoj i bistroj vodi, već je poznata po korzu na kojemu mladi zamute ljubavnu slasnu vodu. Korzo u selu je nastalo iz dolazaka cura i momaka navečer da sipaju vodu na Bubanu, pa se prenijlo vremenom pred džamiju i hodžinski bunar, a kasnije pred Tirićku Česmu. Zar tu nije bilo najveće i najbolje korzo od svih okolnih sela. Cure i momci su vodu prosipali predvečer kod svojih kuća i odlazili po vodu, po ljubavnu slasnu vodu. Odlazili su navečer na Česmu kao sipati vodu, pa nadžidžaju svojih kanti po česmi i oko česme što praznih što punih i odoše na korzo. Kad bi kojijem slučajem Česma znala da priča, uvjeren sam da bi izpričala naj ljepšu ljubavnu priču. Zar ima igdje ljepša, čistija i slađa voda od ljubavne vode, koju dvoje mladih zamuti. Kako bi se cure opravdale kod roditelja da izađu na korzo kad bi imali vodu kod kuće? Nijesuli cure donesivale svoje kante i po par kilometara daleko od Česme, i prolazile kraj par bunareva gdje bi mogle rahat nasuti vodu, ali eto one nijesu htjele te bunarske vode, privlačila ih je ljubavna mutna-bristra voda sa Česme Tirićke. Korzo je bilo glavno mjesto gdje se je okupljala omladina, tu su se momci i cure upoznavali počinjali svoje ljubavne veze, a bome i prekidali. Cure su morale sa korza doći u kuću pred akšam tad bi požurivale nasuti vodu u kante, a momci koji su imali cure nosili su njihove pune kante vode kući, kako bi samo još koju minutu ostajali duže sa svojim curama i pred njihovim kapijama čekali zadnju minutu do akšama, ili dok se mati od cure ne naljuti pa nezagalai na svoju hćer da je davno već trebala biti u kući. Ljubavna voda imala je i drugačiju ulogu cure su tako vidjele strpljivost, poslušnost, ljubaznost, i ko zna šta sve kod svojih momaka. Mogle su da vide ko je ta osoba koja im se tako dobrikuje na korzu, kad joj je teško uzbrdo ići i pune kante vode nositi, takoreći izpit pod teretom auzbrdo. Bila je to curska i momačka ljubavna politika koju su provodili. Dolaskom momka sa curom pred njenu kapiju momci su mogli vidjeti iz koje kuće i čije familije je, a cura dovodeći momka pred kućnu kapiju budile su znatiželju komšija koji su izza jambeza i taraba provirivali či je momak i kasnije prepričavali za kahvama iz čije je familije, ko mu je otac, ko mati, dali je prave dlake itd... Vrlo važno je bilo kod starijih roditelja i djedova to ko je iz kakve loze i dlake, kako za curinu tako i za momkovu familiju, a mladi ko mladi nisu se baš puno na to osvrtali i vodili su svoju ljubavnu priču brez razlike ko je iz koje loze (dlake). Šta reći? Ljubav je hemija, koja se golim okom nevidi, ali se srcem i dušom osjeti. Kad bi se dala golim okom vidjeti ljudav i mržnja, onda se nebi mogli kretati po zemlji od silnih izprepletenih struna, dlaka i kablova. Zar nije i to jedan od Božijih darova čovjeku, da nema izprepletenih ljubavnih žica, dlaka samo što se čovjek rijetko kad zamisli nad tim Božijim darom. Ljubav prema svim Božijim darovima srcem osjećaš ili neosjećaš, odnosno nešto voliš ili nevoliš. Zar nisu upravo red, sistem, razum, jednom riječju zakoni koji vladaju u prirodi najjači dokazi Božije veličine i moći. Bog nam je dao tijelo, da bi mi srce odkrili, ako bude nečega dobroga u srcu pokazat će se to na tijelu, u našim djelima. Bog prosipa svoju milost na koga hoće i zato nikom ne odgovara. Zato ja razumijem ove šatorovske probleme kao Božiju blagodat datu šatorovljanima, a ne kao Njegovu kaznu, koji mnogi razumješe i odseliše se u posavinu. Vazda ima neko ko hoće da vidi, a i neko ko nema čime da vidi. Niti voljom, niti okom. Nekome je potreban šaret da zna, a nekom nije dosta ni sva mudrost svijeta da bi znao. Bog iz mudrosti koju samo On zna kazni nekoga, a nekome oprosti, primajući njegovo najslabije vjerovanje. Ko od nas zna, možda je samo jedan pogled najpreprostiojega čovjeka okrenut Bogu u strahopoštovanju od Boga, kod Njega spaseniji i prihvatljiviji od nečijeg cjeloživotnog klanjanja.